Video
– Da se napredno čovječanstvo zavaravalo da je fašizam trajno pobijeđen, iskorijenjen ili barem bezopasno minimalizovan, govore i događanja u vremenu u kojem živimo kako u našem regionalnom okruženju, tako i na globalnom nivou – smatra politički analitičar Ranko Đonović.
CRNA GORA NIJE IZUZETA
Kada je u pitanju globalni nivo, podsjeća on, kuda ćemo tražiti očigledniji primjer od klasične agresije koju je Rusija izvela prema nezavisnoj, suverenoj, međunarodno priznatoj državi Ukrajini.
– Pred našim očima, nad jednom od najvećih evropskih država dešava se zločin, koga neki nazivaju i genocid. Ali je posebno zastrašujuće i zabrinjavajuće što taj zločin vrši Rusija, zemlja kojoj pripadaju najveće zasluge za slom Sila osovine sredinom prošlog vijeka – naglašava Đonović.
Na regionalnom nivou, kaže naš sagovornik, ne treba ići dalje od klasičnih hegemonističkih političkih, vojnih i moralnih djelovanja države Srbije prema svom okruženju, a naročito, u zadnje vrijeme, prema Crnoj Gori.
– Fašističkog djelovanja, vrlo direktnog i u tragovima imamo gotovo u svim državama Evrope, pa se ne možemo čuditi što ga ima i u državi Crnoj Gori – ističe on.
ŽRTVE I SUROVA STVARNOST
U Crnoj Gori 13. jula 1941. godine, pod rukovodstvom KPJ, izveden je do tada najveći opštenarodni ustanak protiv fašističkih okupatora u porobljenoj Evropi. Prema zvaničnim podacima iz 1945. godine, tokom Drugog svjetskog rata poginulo je ili strijeljano 40.500 ljudi iz Crne Gore, što je oko 10 odsto njenog stanovništva iz 1941. godine. U redovima antifašista poginulo je preko 15.000 ljudi, približno isto toliko i na strani kolaboranata. Ostalo su uglavnom žrtve fašističkog i kolaborantskog terora. Oko 6.000 djece postala su siročad, a njih 65.000 izgubilo je hranioca, 95.000 ljudi bilo je u zatvorima i logorima, a bilo je i 26.000 ratnih invalida…
Začuđujuće je što se u zemlji koja je položila tako velike žrtve u borbi protiv fašizma, oživljavaju te nakazne retrogradne ideje, naročito u posljednjih tri-četiri godine.
– Mislim da je neznanje u Crnoj Gori „car zla svakojega“. Ono se iskazuje neviđenom drskošću, što je osnov za uspješnost fašističkih ideja – smatra Đonović. Da bi se u ovo uvjerili, kako je rekao, ne treba ići dalje od onoga što čujemo i gledamo u plenarnoj sali crnogorskog parlamenta.
Podsjetimo, samo na jedan karakterističan primjer, koji se desio krajem 2019. godine kada je poslanik Demokratskog fronta Budimir Aleksić, na sjednici crnogorskog parlamenta, pozvao gradonačelnika Berana Dragoslava Šćekića da u tom gradu podigne spomenik četničkom vojvodi, ratnom zločincu Pavlu Đurišiću i da postoje sponzori koji bi podržali takvu inicijativu.
– Demokratija kako je mi shvatamo, a ne ono što ona zapravo jeste, je ono što Crnu Goru drži u mjestu. Ne napredujemo, nego u današnje vrijeme vrlo jasno nazadujemo za progresivnim evropskim ciljevima – ističe on.
ULOGA CRKVE SRBIJE
Povampirenje fašističkih ideja i revizija prošlosti na ovim prostorima intenzivirana je krajem devedesetih godina prošlog vijeka, a kulminirala je krvavim raspadom Jugoslavije. U Crnoj Gori antifašizam je, i pored brojnih sporadičnih incidenata, uspio da se zadrži kao dominantan način vođenja državne politike, sve do 30. avgusta 2020. godine, kada je na litijaškom pokretu koje je prethodno organizovala Crkva Srbije, kleronacionalistička troglava koalicija došla na vlast. U tako „oslobođenoj srpskoj Sparti“ vaskrsla je nacionalistička politika i klerofašizam. To i nije bilo neko iznenađenje kada se zna da je premijera, predsjednika parlamenta i vladajuću većinu sastavio mitropolit Crkve Srbije Amfilohije Radović koji je bio jedan od najaktivnijih na Sinodu te crkve, 2005. godine, kada su sveštenici SPC iz Pljevalja Milorad Vukojičić, zvani pop Maca ili pop Koljač, vođa četničke crne trojke u Drugom svjetskom ratu i Slobodan Šiljak proglašeni za svece.
ISPADI KOJI „MIRIŠU“ NA FAŠIZAM
Mnogo je ispada koje je nova vlast ili direktno sprovela ili ih je inspirisala, a koji „mirišu“ na povampireni faširam. Pobrojaćemo samo neke karakteristične.
Napadi na nacionalnoj i vjerskoj osnovi kao i ekstremističke poruke učestali su nakon parlamentarnih izbora avgusta 2020. godine, kada je u Crnoj Gori promijenjena tridesetogodišnja vlast Demokratske partije socijalista.
Zasigurno inspirisan litijaškim zanosom jedan mladić je krajem maja 2020. polomio mermernu ploču na spomeniku na Ravnom lazu u Piperima, mjestu gdje je donijeta odluka o podizanju Trinaestojulskog narodnog ustanka 1941. godine.
Početkom avgusta 2020. godine, dvadesetak dana pred parlamentarne izbore, na kućama Bošnjaka u Beranama osvanuli su portreti vođe četničkog pokreta Draže
Mihailovića i četničkog vojvode Pavla Đurišića. Grafiti su se našli na kućama u naseljima Hareme, Talum i Obalsko, u kojima živi bošnjačko stanovništvo.
Vrhovni „apostol“, donedavno, na žalost, premijer Crne Gore, Zdravko Krivokapić, poštovalac srpskog nacionaliste i teroriste Nikole Kavaje, promoter Vučićevog projekta „srpski svet“, još dok je bio u ulozi mandatara izjavio je da naša država ne treba da slavi 9. maj – Dan pobjede nad fašizmom, nego 23. septembar, kada je konstituisana kleronacionalistička većina u crnogorskom parlamentu. Nakon te izjave u civilizovanim zemljama razvijene demokratije on ne bi više bio u prilici da obavlja bilo kakvu javnu funkciju, ali u državi apsurda kakva je postala Crna Gora on je bio premijer. Za ministarku prosvjete, nauke, kulture i sporta antifašističke države postavio je Vesnu Bratić, koja je za sebe tvrdila da je žena četnik, a Crnogorce nazivala pogrdnim imenima. U više navrata na pozicije u državnim i obrazovnim institucijama postavljane su osobe koje su propagatori četničkog pokreta. Krivokapićev ministar pravde Vladimir Leposavić javno je u parlamentu negirao da se u Srebrenici desio genocid, najveći zločin počinjen na tlu Evrope od Drugog svjetskog rata…
– Postoji nešto što je nerazumljivo u državi Crnoj Gori, a što u mojoj percepciji zaslužuje pravi naziv. Nazvao bih ga „ludistički pokret“. Nije „ludizam“ ako građani države Crne Gore vole državu Srbiju više od Crne Gore. Ali, problem nije mali i jeste čisti „ludizam“ ako mrze državu Crnu Goru i ako mržnjom prema Crnoj Gori dokazuju ljubav prema državi Srbiji – što nije rijetkost jer ćemo na nešto takvo naići vrlo često u svakodnevnim komunikacijama – kazao je Đonović.
VRHUNAC CINIZMA I BEZOBRAZLUKA
Vrhunac cinizma i bezobrazluka bivšeg premijera i bivše kleronacionalističke većine je kada su početkom juna prošle godine za predsjednika žirija za dodjelu najvećeg crnogorskog državnog priznanja „Trinaestojulske nagrade“ postavili Bećira Vukovića, čovjeka za koga je izdajnik i ratni zločinac Dragoljub Draža Mihailović vođa trećeg srpskog ustanka.
– Narod zna: nema velikih djela bez žrtve. To je Draža! Žrtva! Najdublja rana je i određuje visinu. Ja i danas po toj rani, i po toj visini, prepoznajem ljude. Ti ljudi, sa tom ranom, četničkim ranom, moja su braća. …. Četnici su bili i ostali gospodari. Poslije njih – nema gospode – napisao je Vuković u autorskom tekstu, objavljenom na portalu Vidovdan maja 2018.
Bivša parlamentarna većina dozvolila je formiranje kleronacionalističkih organizacija kao što su Pravoslavno bratstvo Stupovi i Zavjetnici, Bratstvo Tvrdoš iako je Evropski parlament 2018. godine usvojio Rezoluciju kojom je pozvao države članice EU da zabrane neofašističke i neonacističke grupe, zabrinuti zbog sve većeg širenja fašizma, rasizma i ksenofobije.
Crnogorski parlament je po drugi put odbio da 14. decembra 2021. godine raspravlja o Prijedlogu zakona o zabrani fašističkih i nacionalističkih organizacija.
– Čudno je da sinovi i potomci nekadašnjih krvlju dokazanih antifašista danas stoje u redu iza onih koji preko četništva i velikosrpstva vode direktno u ponore fašističkih ideja i izdaje vlastite države. Čini mi se da njihova sjutrašnja opravdanja kako nijesu znali, kako ih je neko prevario i tako dalje, a prošlo je više od trideset godina, nijesu dovoljna da bismo mogli imati razumijevanja prema njima. A opet dio su ove Crne Gore, kao i mi, i ne polažemo mi veća prava na državu Crnu Goru nego oni. Trebaće nam još, izgleda, podosta vremena – zaključuje Đonović.
Grad heroja u rukama „Marka Šubare“
Nikšić, grad heroja, ponovo je nakon 78 godina od oslobođenja pao u ruke poštovalaca fašističkih ideja. Na njegovo čelo došao je mladi frontovac, četnička perjanica, Marko Kovačević kojeg zbog neskrivene privrženosti ravnogorskoj ideologiji zovu „Marko Šubara“.
Podsjetimo, iz nikšićkog sreza u NOB-u je bilo oko 11.000 boraca, poginulo je njih 1.540, od kojih su 434 bili borci i rukovodioci Pete proleterske crnogorske brigade. U logorima i zatvorima strijeljan je 571 čovjek. Iz Nikšića je 501 borac nosilac Partizanske spomenice, a 48 boraca su nosioci Ordena narodnog heroja.
Preporučeno
Da li su te žrtve bile uzaludne, sada kada su Nikšićani, nakon 78 godina dozvolili da na čelo Nikšića dođe čovjek koji je, između ostalog, svojim prisustvom uveličao otvaranje spomenika njihovom dželatu Draži Mihailoviću u Bileći i koji je nakon skrnavljenja spomenika narodnog heroja Ljuba Čupića u tom gradu sve zgrozio izjavom da je „najveći problem to što je Ilić urinirao na javnom mjestu“?
