U razgovoru za Analitiku, istoričar Adnan Prekić ističe kako je konačan cilj ovih desničarskih i klerikalnih politika izmjena Ustava i pretvaranje Crne Gore iz građansku u državu naroda.

„Za tu temu i model etno-federalizacije crnogorskog društva, siguran sam naći ćete sagovornike u većini nacionalnih zajednica koje žive u Crnoj Gori. Oni vjeruju da je dovoljno zaštititi sopstveni identitet i živjeti izolovan od drugih. Naravno da je to pogrešan pristup i da savremena Crna Gora može biti održiva samo kao građansko i interkulturno društvo spremno da prihvati vrijednosti savremene zapadne civilizacije“, poručio je Prekić.

Desničarske i klerikalne strukture nemaju odgovore na savremene izazove

Upozorava i kako ne treba sumnjati da će desničarske i klerikalne strukture crnogorskog društva i dalje istrajno raditi na tom zadatku ali se, prema njegovim riječima, u mnogim istorijskim periodima, pa i proteklih nekoliko godina pokazalo da su dometi tih politika jako ograničeni. 

„I pored savršenih geopolitičkih okolnosti koje su im išle na ruku, neiscrpnih materijalnih i medijskih resursa, oni nijesu uspjeli da etabliraju skoro nijednu temeljnu ideju njihovog programa. Naprotiv, da bi se dokopali vlasti i privilegija pristali su na konvertitstvo, odrekli se političkih i vrijednosnih stavova za koje su se zalagali, samo da bi došli na vlast“, podsjeća Prekić. 

Niko ozbiljan, kaže, nema dilemu o njihovim stvarnim i krajnjim namjerama, ali dodaje da njihovo prihvatanje ideološkog i političkog konvertitstva ukazuje da nemaju program i ideje koje mogu pružiti odgovore na savremene izazove crnogorskog društva. 

„To u konačnom potvrđuju i posljednje poruke iz Brisela, da EU ne želi da vidi ruske trojanske konje u novim članicama. Takav stav slikovito objašnjava suštinu problema, ali istovremeno i ukazuje na jednu vrstu cinizma i simplifikacije cijelog procesa od strane EU, koja upravo sa takvim akterima aktivno sarađuje, podržava ih i normalizuje njihove političke ideje“, ističe Prekić.

Aktuelni pristup Evropske unije Balkanu više puta doživio propast

Zemlje EU, navodi Prekić, imaju legitimno pravo da same procjenjuju ko su njihovi partneri i što je najbolje za interese Unije ali ih, kaže, uvijek treba podsjećati da je takva politika na Balkanu više puta doživjela propast. 

„Tako je bilo krajem 80-ih i u prvoj polovini 90-ih kada je Slobodan Milošević bio ključni partner međunarodne zajednice, a posljednjih 15 godina ta uloga namijenjena je predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću. Međutim, u oba slučaja takva politika našla se u ćorsokaku jer kao što je nemoguće od vuka napraviti vegetarijanca, nemoguće je od desničara i nacionaliste napraviti konstruktivnog partnera, spremnog da prihvati vrijednosti zapadne civilizacije“, smatra Prekić. 

Čini mu se, kako dodaje, da se i u Crnoj Gori pravi ista greška kroz pokušaje stvaranja lažnih asimetrija između boraca protiv korupcije i organizovanog kriminala, s jedne strane, i onih koji to navodno podržavaju, s druge. Asimetrija je, navodi naš sagovornik, između umjerenih političara okrenutih budućnosti i nacionalista za koje se tvrdi da prave podjele među građanima. 

„Tako smo došli u paradoksalnu situaciju da se oni koji su se od 90-ih zalagali za vrijednosti savremene evropske civilizacije, demokratiju, ljudske slobode i pluralizam, optužuju za radikalizam i antievropske stavove, dok su promoteri nacionalističkih politika, borci protiv EU i NATO-a, podržavaoci politike ratnih zločina i genocida – danas najveći zagovornici evropskih vrijednosti. Ponavljam, naši međunarodni partneri imaju pravo na svoje izbore, kao i na svoje interese, ali je naša obaveza da ih podsjećamo da je takav pristup doživio propast 90-ih, i da takav pristup i danas neminovno vodi istom ishodu“, poručuje Prekić.

Prozapadna orijentacija Crne Gore incident, a ne pravilo

Prekić naglašava i da je u istorijskom razvoju Crne Gore prozapadna orijentacija incident, a nikako pravilo.

„Nije mi jasno zašto ta teza izaziva nelagodu u dijelu crnogorske javnosti, jer se ona može potvrditi čak i kroz površnu istorijsku analizu koja bi mogla započeti od podjele Rimskog carstva na Istočno i Zapadno, te nastaviti kroz nasljeđe Vizantijskog, a zatim i Osmanskog carstva“, kaže Prekić.

Dodaje kako još od srednjeg vijeka možemo tražiti argumente koji afirmišu tezu da je prozapadna orijentacija Crne Gore – incident, a ne pravilo. 

„Konačno, oslobodilački pokret protiv Osmanskog carstva razvijao se uz podršku Rusije, koja je predano i uz podršku lokalnih državnih i političkih elita Crne Gore u korijenu uništavala svaki pokušaj Crne Gore da se okrene prema nekom savezniku sa Zapada. Guvernadurska porodica Radonjić tragično je završila sudbinu pokušavajući da Crnu Goru okrene nekom međunarodnom savezniku sa zapada, a sličnu sudbinu je doživio i knjaz Danilo koji je nakon Krimskog rata, na Pariskoj mirovnoj konferenciji pokušao da međunarodno-pravni status Crne Gore riješi uz podršku Francuske“, podsjeća Prekić.

Ističe kako je najveći zatočenik tih ideja bez sumnje knjaz Nikola koji je, napominje on, nakon posjete Petrovgradu 1869. godine postao ključni ruski saveznik na Balkanu. 

„Knjaz je povjerovao u obećanja ruskog dvora da će postati obnovitelj Dušanovog carstva (tokom posjete na poklon je od ruskog cara Aleksandra II dobio lažnu sablju srpskog kralja Milutina) i kompletan politički i državni rad stavio je u funkciju ruskih geopolitičkih interesa. Kada je shvatio da od ruskih obećanja neće biti ništa, bilo je kasno, a nakon potpisivanja Vojne konvencije 1910, bio je samo posmatrač već unaprijed dogovorenih procesa“, navodi Prekić. 

Slične stvari su se, kaže, dešavale i u 20. vijeku. 

„Tokom jugoslovenskog sukoba sa SSSR-om 1948. godine, najveći broj pristalica rigidnih staljinističkih ideja dolazilo je iz Crne Gore“, napominje Prekić.

Ukazuje da smo pet decenija kasnije ponovo pokazali potpunu nezainteresovanost za vrijednosti zapadne civilizacije. 

„U vrijeme rušenja hladnoratovske ideološke paradigme umjesto demokratije, političkog pluralizma i ljudskih sloboda, birali smo: autokratiju, rat i nacionalizam. Prvi ozbiljniji otklon od tog nasljeđa, uz razumijevanje i prihvatanje vrijednosti zapadne civilizacije desio se nakon sukoba sa Miloševićem 1998, kada su definisane ključne vrijednosne koordinate savremene Crne Gore koje su bile ugaoni kamen u procesu obnove državnosti. Čak i ovako površna istorijska retrospektiva mislim da potvrđuje početnu tezu da je prozapadna orijentacija Crne Gore ipak incident, a ne pravilo“, stava je Prekić.

Savremene Crne Gore nema bez njenih antifašističkih tradicija

U nedavnom intervjuu povodom izlaska knjige „Bolesni od prošlosti“ u izdanju Analitike, Prekić je, između ostalog, kazao je da su „činjenice irelevantne, bitna je interpretacija“. U tom kontekstu zanimalo nas je kako antifašistička Crna Gora da nametne pravu interpretaciju prošlosti kada s druge strane ima suparnika sa znatno većim resursima, ljudskim i finansijskim? 

„Nijesam siguran da bi bilo koji pristup koji polazi od teze „nametanja“ nekog mišljenja mogao biti uspješan. Dekonstrukcija i relativizacija antifašističkog nasljeđa je smišljen, koordinisan i usmjeravan proces, zbog čega se u javnosti sa razlogom stiče utisak da taj narativ postaje dominantan“, ocijenio je Prekić. 

Međutim, ističe kako desničarski i klerikalni narativ koji nam se nudi kao zamjena za antifašističke vrijednosti nema nijedan odgovor na savremene izazove ovog društva. 

„Model komunikacije koji konstruisane narative i interpretacije postavlja iznad istine i činjenica ne može biti održiv jer će prije ili kasnije urušiti pouzdanost sopstvenog javnog diskursa. Bilo bi pogubno koristititi iste te metode u pokušaju afirmisanja antifašističkog nasljeđa. Naprotiv, potrebno je samo jasno artikulisati te ideje i objasniti mladim ljudima njihovu univerzalnu vrijednost i sadržaj čime bi se stvorili uslovi da se mladi mogu identifikovati sa tim idejama, razumjeti ih i u konačnom usvojiti“, objašnjava Prekić.

Navodi da su nedavni događaji sa izborom novog gradonačelnika Njujorka najbolji primjer kako se treba boriti protiv konzervativnih i desničarskih ideja. 

„Potrebno je samo uspostaviti jasne, razumljive i prilagođene modele komunikacije sa mladima i nemam nikakvu sumnju da će oni te poruke razumjeti jer savremene Crne Gore nema bez njenih antifašističkih tradicija i bez onoga što antifašizam predstavlja u savremenom društvu“, kaže on. 

Desničarski potencijal nije imanentan samo jednoj nacionalnoj ili vjerskoj zajednici

Osvrnuvši se na nedavne proteste u Podgorici tokom kojih su se čule ksenofobne poruke upućene državljanima Turske, Prekić je ocijenio kako ova okupljanja i parole, nažalost, predstavljaju većinsku Crnu Goru.

„Već sam govorio o istorijskom nasljeđu ovog prostora, koji je u značajnoj mjeri oblikovao te procese. Dodatni problem generiše potreba ogromnog broja ljudi da budu lojalni prošlosti. Oni je gotovo po pravilu, promišljaju iz perspektive onih istorijskih procesa u kojima je započeto neprijateljstvo prema njihovom identitetu“, objašnjava Prekić.

Da ne bude dileme, dodaje on, desničarski potencijal o kome govori, nije imanentan samo jednoj nacionalnoj ili vjerskoj zajednici. 

„Naprotiv, ti vrijednosni modeli duboko su ukorijenjeni u svim segmentima društva i kao takvi mnogo su dublji i složeniji. Zbog toga konstantna posvećenost afirmisanju savremenih, demokratskih vrijednosti treba da bude zadatak cijelog društva. Ključna uloga u tom procesu pripada obrazovanju, ali ništa manju odgovornost nemaju ni akademska zajednica, civilno društvo i mediji. Ipak, prvi korak u tom pravcu je razumijevanje dubine problema, a ne ukrivanje iza parola i samoobmanjivanje“, zaključio je Prekić.