Video
O Dritanu Abazoviću je pisano, o njemu se piše, o njemu sam i sam pisao, a povodom njegovog famoznog govora u Srebrenici, tj. da Srebreničani „nisu ubijani jer su Bošnjaci, nego jer su ljudi“.
A sad ovo. Primjećujem da najčešća intonacija negativnih reakcija na Dritana Abazovića, makar iz kruga onih koji su ga poznavali (ili su mislili da su ga poznavali) asocira sliku iz laboratorije: stoji neko nad retortom u kojoj je dovršen proces. Oprljene mu i trepavice i obrve. Zblanut, zapanjen, ili makar zbunjen i u nedoumici: u čemu je greška?
Ne bih kao Crnogorac koji ipak živi u Bosni i Hercegovini, dakle nije na izvoru informacija, ništa o Dritanu imao dodati dok čitam šta se o njemu u Crnoj Gori argumentovano piše. Ali me je slučaj naveo na twitter podgoričkog gradonačelnika Ivana Vukovića. Kako su Sarajevo i Podgorica odnedavno gradovi pobratimi, razloga zadržati se nad twittom imam tim prije. Citiram Vukovića. Njegovih dvjestotinjak „karaktera“ u zapitanosti nad jednim nekarakterom:
„Jednog dana, kad se vratim nauci, obećavam da ću napisati naučni rad – analizu slučaja transformacije aktuelnog premijera, od simpatičnog, nesporno inteligentnog, politički talentovanog, blago snishodljivog momka u agresivnog autoritarca/beskrupuloznog ‘brata’ koji mrzi i progoni“.
O nenadanoj transformaciji je, dakle, riječ. Bavili su se time pisci. Jedan od najupečatljivijih likova nenadane transformacije je Andrićev Karađoz iz pripovjetke „Prokleta avlija“. Od talentovanog, knjizi privrženog, zdravog djeteta naprasno nastaje probisvjet čije su „nekada umne oči stale da igraju kao na zejtinu“ (uvijek se očiju „na zejtinu“ sjetim kad ugledam Milorada Dodika na malom ekranu. Nisam siguran da su mu oči ikada bile „umne“ ali da su danas „na zejtinu“, što jest’-jest’). Andrić sjajno pogađa kako se takva transformacija da dobro „udomiti“. Karađoz postaje isljednik , neprikosnoveni upravnik zatvora. Interesantne su danas i transformacije koje se realiziraju kroz konvertitstvo. Već klasičan primjer su novokomponovani vjernici koji su prošli kroz komune odvikavanja od droge. Ne bi to bio problem (dapače!) da se iz ovih redova često ne regrutuju samozvani krotitelji nevjerujućih i na „neispravan“ način vjerujućih.
No, vratimo se Dritanu. I onom krokiju što ga je po limitima twittera sročio podgorički gradonačelnik. Dominiraju pridjevi. U prvoj su grupi oni koji se odnose na Dritana prije transformacije. U drugoj na Dritana nakon transformacije. Simpatičan, nesporno inteligentan, politički talentovan, blago snishodljiv. Takav je Dritan Abazović bio, odnosno takvog ga je vidio aktuelni podgorički gradonačelnik. A onda: agresivan, beskrupulozan. Takvog ga sada vidi (eh da je samo!) podgorički gradonačelnik.
Hajd'mo krenuti iz pomenute laboratorije. Stojimo sprženih obrva i trepavica nad retortom iz koje je pokuljala neočekivana: agresivnost i beskrupuloznost. Hajde da vidimo šta je u retortu prethodno ušlo. U čemu je „kvaka“? Za mene dileme nema. Blago snishodljiv! Blaga snishodljivost. Riječju: snishodljivost.To je to!
Da li je Dritan Abazović ucijenjen, kupljen, udružen itd, nije na meni da sudim. Tome služi na licu mjesta istraživačko novinarstvo, tužilaštva itd. Ali sa strane, jedno je sigurno: ako je u retortu ubačen sastojak „snishodljivost“, morate računati na neželjenu hemijsku reakciju od koje vam (u najblažem slučaju) stradavaju obrve i trepavice.
Pomenuću jedno, doduše žensko, ime koje je sušta ilustracija. Natalija Ivanovna.
Ko je Natalija Ivanovna? Fiktivna je junakinja, ali kako je njen autor majstor poznavanja tipova ljudskog roda, onda je ona živa, realna, i u svojoj negativnosti opominjuća. Autor joj je Čehov.
Natalija Ivanovna je junakinja drame „Tri sestre“.
U prvom činu je vidimo kao zaručnicu talentovanog Andreja Sergejeviča Prozorova. Ovaj je jedini sin izdanak ugledne, obrazovane porodice, uz to je uzdanica triju sestara, Maše, Olge i Irine. Stiže u prvi čin stidljiva, niti haljinu sa pojasom ne zna uskladiti te je jedna od sestara dobronamjerno ispotiha opominje. A kada bi se morala izabrati jedna riječ, jedan pridjev koji bi uz nju u prvom činu išao, bilo bi to: snishodljiva. Drama je drama po tome što osim prvog ima i drugi pa treći te konačno četvrti čin. Uglavnom: zaručnica je postala zakonita supruga Prozorova, potom majka novog Prozorova. E da bi u četvrtom činu, dakle posljednjem, pred gledaocima bila stopostotna beskrupulozna goropadnica. Eto, to me je navelo da se sjetim ove drame kada sam pročitao onih nekoliko rečenica Ivana Vukovića, podgoričkog gradonačelnika. Snishodljiv! Ako se mene pita u ovom bih atributu tražio bitan sastojak onog procesa transformacije nad kojim se mnogi danas pitaju. Snishodljivost. Gdje je uočena, valjalo bi se imati u vidu još jedno Čehovljevo pravilo osim onog sa pištoljem koji ako je u prvom činu na zidu, u četvrtom opali. Ovo bi bilo: U prvom činu snishodljiva mladica, u četvrtom perfidnia goropadnica. Ili, da pravilo ne bi bilo gender nekorektno: snishodljivi mladac… perfidni goropadnik.
Čehov, naravno, za razliku od nas u životu, ima ograničen broj činova -konvenciju četiri čina. Kao što twitter ima ograničenje 280 „karaktera“.
Zaokružena, dovršena priča se, dakle, u tom okviru mora ispričati. Za razliku od dramske fikcije, život ima varirajući broj činova. Kako će drama sa Dritanom Abazovićem završiti, koliko činova još predstoji, ne bih da pretpostavljam i nagađam. Tek htio sam pomenuti da ubuduće svi ovi koji se naknadno iščuđavaju transformaciji Dritana Abazovića, ako su već u početku primijetili da je „blago snishodljiv“, neka nauk imaju za ubuduće. Opasan je to sastojak, snishodljivost, kad ulazi u retortu ozbiljnog posla. Računajte na, u najmanju ruku, spržene trepavice i obrve.
Još i ovo! Radovan Karadžić, sada presuđeni ratni zločinac, je prije ubacivanja u znamo koju retortu bio snishodljiva osoba. Ni njega nisam poznavao. Ni po godinama ni po interesima nismo pripadali istom sarajevskom krugu. Ali, nikada neću shvatiti kako su mnogi pametni, časni, obrazovani ljudi mogli dozvoliti da im se u prijateljski predratni krug udjene Radovan Karadžić. A udjenuo se. A poslije su svjedočili da je bio „snishodljiv“.
I Milorad Dodik je prije ubacivanja u retortu, tamo gdje treba, bio snishodljiva osoba. Dovoljno je u bespućima interneta nabasati na fotografiju koja ga je ovjekovječila uz Madeleine Albright. Sušta snishodljivost. Albrigtova je, naime, ozvaničila njegovo ubacivanje u retortu nakon što je Richard Holbrooke izjavio da je „dašak svježeg vjetra“. Amerikanci, inače, ne detektuju efikasno snishodljivost. Kao što im je uostalom, kulturološki kod, nepropusan za izvjesne slojeve u Čehovljeve „Tri sestre“. Te za njih s pravom kruži ona anegdota: kako tri sestre, osuđene na čamotinju provincije, uporno iz čina u čin čeznu za Moskvom („U Moskvu, u Moskvu, u Moskvu“), nestrpljivi američki gledalac interveniše iz publike: Pa što im neko konačno ne kupi te fucking karte za Moskvu?
Ivan Vuković će možda napisati ( ne bih da zlohudim ali me iskustvo naučilo da najava pisanja knjige obično ne urodi knjigom) knjigu o malignoj transformaciji Dritana Abazovića. Mimo toga, neka ostane odlično markirano ovo sa „blagom snishodljivošću“. Ne kažem da nema i drugih sastojaka koje je riskantno ubacivati u retortu ozbiljnog, odgovornog posla. Ali, snishodljivost je stopostotno loš, alarmantno nepreporučljiv sastojak.
Preporučeno
Boro Kontić
