Da li su ispravna tumačenja Ustava da predsjednik države ne može dati mandat za sastav vlade kandidatu za koga su potpisi skupljeni nakon isteka 19 –tog septembra ?
Radulović: Ustavna odredba u stavu 1 člana 103 je vrlo precizna i određena u pogledu roka za predlaganje mandatara i nadležnosti predsjednika države. Istekom roka od 30 dana više nije moguće, u skadu sa Ustavom, vršiti predlaganje mandatara, a samim tim niti ima smisla naknadno dostavljati potpise poslanika.
Dakle, kolege pravnici koji su iznjeli istovjetno tumačenje su neupitno u ovom pogledu razumjevanja i tumačenja Ustava u pravu.
Postojala je u dijelu javnosti dilema da li predsjednik države treba da „raspusti“ Skupštinu ili da predloži istoj da sama „skrati mandat“. Šta Vi smatrate neupitno ustavno ispravnim ?
Radulović: Kada je u pitanju „raspuštanje“ Skupštine, to jeste Ustavom predviđena opcija, ali se nijesu stekli uslovi iz člana 92 Ustava, tako da u ovoj konkretnoj sistuaciji to apsolutno nije bilo moguće i napravila bi se velika greška i povreda ustavnog akta.
Stoga, tumačenja i preuzete radnje u pogledu pokretanja „skraćenja mandata“ Skupštini, shodno članu 84 stav 4 su nesporno ustavno saglasne radnje i sada je dalji postupak i odlučivanje u rukama parlamenta.
Da li je moguće da Skupština ne izglasa „Skraćenje mandata“ i kave su posljedice takve opcije ?
Radulović: Kakvu će odluku donijeti poslanici u Skupštini Crne Gore nije pravno već političko pitanje i obje opcija da se „skrati“ ili nastavi mandat postojećem sazivu parlamenta su ustavne, s tim da poljedice nijesu istovjetne.
Naime, usljed činjenice da je prethodno izglasano nepovjerenje Vladi i da je ona u „tehničkom mandatu“ cijela situacija ima dimenziju više, jer bi „tehnička vlada“ nastavila sa radom bez mogućnosti da mjenja svoju unutrašnju strukturu i djelom bila limitirana da dejstvuje u punom ustavnom kapacitetu, bez izvjesnoti kada bi se raspisali izbori za navi saziv Skupštine, koja bi birala novu vladu.
To bi odista bio precedent u dosadašnjem političkom procesu i parlamentarnom iskustvu Crne Gore , ali o tome suvereno odlučuju sami poslanici i njihove političke organizacije.
Za slučaj da se donese odluka da se „skrati mandat“ postojećem sazivu Skupštine bili bi raspisani prijevremeni parlamentarni izbori i čitav sitem bi išao na „reset“, što i jeste praksa i iskustvo razvijenih demokratija da u situacijama „pat“ pozicija i hroničnih parlametnarnih kriza poslanici vrate svoje mandate građanima i provjere svoj legitimitet i politički uticaj na izborima.
Koliko cijelu situaciju dodatno opterećuje činjenica da i nakon primjene „deblokirajućeg modela 49“ nije kompletiran Sudski savjet i da nije izabran npr. profesor Vučnić, prvi crnogorski sudija u Evropskom sudu za ljudska prava u ovo tijelo i ako je na prethodnom glasanju imao potrebnih 49 glasova ?
Radulović: Insitucionalna kriza koja dovodi do blokade rada ustavom definisanih organa, različitih nivoa i vrsta vlasti, već duže ima hroničan, a sada već možemo reći i dramatične obrise jer „agoniji“ ovih insitucija se ne naslućuje kraj.
Dodatno, obeshrabruju se budući potencijalni, prije svega kredibilni i sa biografijama nesporni kandidati, da uđu u proces jer negativno iskustvo profesora Vučnića, kao nespornog, utemeljenog i priznatnog pravnika, sa prestižnom biografijom i međunarodnom karijerom odista zabrinjava i dovodi u upit šta su stvarni kriterijumi za izbor i dobijanje povjerenja.
Mišljenja sam da crnogorsko društvo moguće još uvijek nije svjesno posljedica takvog odnosa prema prvom crnogorskom sudiji u Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu i univerzitetskom profesoru, ne sa stanovišta odnosa prema njemu lično, već sa stanovišta sistema vrijednosti ne samo političke već ukupne crnogorske društvene scene.
Zasigurno sve ovo nije poruka koja ohrabruje, prije svega mladje naraštaje crnogorskih pravnika i ne uliva nadu da evropske vrijednosti i standardi jesu ili će uskoro biti neupitno vrijednosti i standardi ove generacije crnogorske političke elite.
Preporučeno
Video