Video
Dodaje da je crkva napravila katastrofalnu grešku.
„Iz razloga što znam, kako su se ljudi odnosili prema njoj, onda kada je označena ‘političkim protivnikom’. Zaboravlja se da je komunizam bio najutemeljeniji u Crnoj Gori, u društvu koje nije, imalo niti socijalne niti tradicijske pretpostavke za tako nešto“. S obzirom da je etnofiletizam, postao znak prepoznavanja angažmana SPC od devedesetih to je, ukazuje, razaranje građanskog koncepta društva postala njena misija, što će u konačnom samo dovesti do još većih podjela u društvu.
Ima li Crna Gora građanskog potencijala da se tome odupre? Kako u tom smislu vidite nedavni Memorandum o saradnji između dela vladajućih i opozicionih partija nacionalnih manjina?
Pokušaj spašavanja ugroženog građanskog koncepta društva putem Memoranduma je, za sada, nagovještaj novog političkog obrasca i promjena, pred kojima stoje dvije velike prepreke, koje nijesu uključene u ovaj proces (DPS i DF).
A to je veći dio biračkog tijela Crne Gore koje je stavljeno pred prostim izazovom? Odbijanje, bi značilo snaženje “druge strane” a prihvatanje bi podrazumijevalo korjeniti preobražaj unutar ovih struktura.
Da li su one spremne za takvim nečim je veliki znak pitanja, ali je jedno sigurno stečeni politički monopol će se braniti po svaku cijenu. Jedni će to pravdati time “da neće dozvoliti“ da se iznevjeri “volja birača”, dok će drugi tvrditi da je ona već iznevjerena. Pri tome, niko od njih neće nove izbore??
U kom pravcu se kreće Crna Gora nakon nešto više od godinu dana od političkih promjena? Koliko su stari obrasci vladanja i dalje prisutni?
Kažete “promjena”. Međutim, osnovna je dilema u tome je li se desila “promjena” ili prosta “zamjena”? Odnosno, da li je jedna partitokratija zamijenila drugu?
Analizirajte sve oblike navodnih “promjena”, pa će te shvatiti, da se skoro ništa nije promijenilo.
Nijesmo postali društvo “jednakih šansi”, niti društvo “pravne države”, nije došlo do korjenitih promjena, niti u ekonomiji, niti u projekciji budućnosti, niti u obrazovanju, kulturi i drugim segmentima društva. Sve navodne promjene su svedene na personalni nivo-nije više “ovaj” nego “onaj”.
Način na koji je to izvedeno je potpuno isti. Bitno da je ”moj”, a to, da li je školovan , kompetentan “projektovan ili izabran” je manje bitno, jer eto došao je red na nas da mi budemo kao i oni prije nas?
Naravno, da takvo ponašanje ne može donijeti “promjene” već samo do toga, da svi razmišljaju o tome, dokle će trajati atrofija jednog društva? Posebno oni, koji su mislili da su se definisali prioriteti u razvoju i označili put kretanja prema Zapadu i naprednim evropskim društvima.
Moguće da se djelimično promijenio način preraspodjele državnog bogastva, tako što najveći kolač više ne ide dobitnicima tranzicije ili prvobitnoj akumulaciji (uglavnom prljavog kapitala) ali još uvijek ne znamo da li se samo mijenjaju “adrese” ili se stvarno vrši nova “preraspodjela”.
Uglavnom, iščekuju se stvarne promjene, s tim, što niko ne zna: kada i ko?
“A kad Crnogorci isprazne iz sebe svoj duhovni sadržaj, koji drži nacionalno-kulturna matrica srpstva, postaju-niko ili nula-ljudi. To je ontološki i matematički tačno, a ampirijski vrlo provjerljivo. Nula od čovjeka, nule od ljudi..”, piše Milutin Mićović u svojoj knjizi „Luče u tami Crne Gore“ za koju je dobio nagradu “Miroslavljevo jevanđelje” za 2021, najvažniju književnu nagradu u Crnoj Gori. Da li vas to vrijeđa, kako gledate na to?
Naravno, da tako nešto vrijeđa svakog, a najviše one koji nijesu mogli ni da sanjaju da će kriterijumi toliko nisko pasti. Iznenađenje je samo u tome, da žiri nije mogao naći manje profanisanog kandidata, ili je želio da se dodvori vrhu SPC u Crnoj Gori.
Nijesam siguran da su u žiriju bili sveštenici da bi se i oni odlučili za ovog lauerata?
Ali sam siguran da onda kada sastav žirija postane važniji od dobitnika nagrade, poput slučaja dodjeljivanja nagrade „Risto Ratković“ Radovanu Karadžiću, onda “nagrada” postaje obesmišljeni znak vremena, a ne vrijednost vrijedna pomena.
Crna Gora je važila za primjer multikulturalnosti, vjerske različitosti. Posljednji primjer iz Pljevalja – izlivi mržnje, šovinizma, nacionalistički ispadi prikazuju drugu sliku. Koliko se slični događaji (murali ratnim zločincima, negiranje genocida…) iz Srbije prelivaju na Crnu Goru?
Multikulturno i multikonfesionalno društvo se ne stvara. Ono postoji kao takvo, i sposobnost njegovog prepoznavanja je odlika savremenih i civilizovanih društava. Negacija i potiranje su pouzdan znak fašizacije društva. U slučaju Pljevalja, taj proces je počeo devedesetih. Rezultati su poznati. Negacija učinka takve politike je proces i nije jednokratan čin.
Sjetimo se primjera Njemaca nakon Drugog svjetskog rata. Murali, negacija ratnih zločina mogu biti politički folklori, sve dok se ne shvati da je to šamar za one koji to rade.
Najveća enigma tzv. “srpskog neofašizma” je u tome što je on uperen protiv onih koji se u tom javnom diskursu, označavaju kao “naši”. Jer ako su “Muslimani/Bošnjaci“, u tom novogovoru “etnički Srbi”, kako se neko može ponositi ubijanjem “svojih”.
Očigledno da se, ne radi samo o ideologiji, nego o sukobu sa razumom.
Apsurd je da srpski neofašisti u pjesmi priznaju „zločin“ („Oj Vukovaru, Novi Pazaru, oj Sjenice nova Srebrenice“) a da „kvazidemokrate“ to uvijaju u nekakve retoričke oblande pravne prirode. Zaboravljaju da niti jedan sud u istoriji nije bio „idealan“ i da je Haški u odnosu na onaj u Ninbergu oličenje prava, pravde i procedure.
Aleksandar Vučić nedavno je u Sandžaku kazao:„Bošnjaci, Srbija je vaša zemlja i budite ponosni na nju“. Zar ne bi ova floskula mogla da se primijeni i na sve Srbe koji žive u Crnoj Gori – ‘Srbi, Podgorica je vaš glavni grad, a Crna Gora vaša domovina’? Jesu li Srbi u Crnoj Gori zaista ugroženi, kako često srpske vlasti ističu?
Podsjetit ću Vas na krilaticu: “Zemlja se ne voli zato što je velika ili mala nego zato što je moja”. Da bi je doživljavao “svojom” nije dovoljno biti samo deklarativan. Stvarnost definiše takvu emociju.
U tom smislu, ako u Crnoj Gori postoji i jedan Srbin koji tvrdi da je ugrožen, to je problem Crne Gore. Ona treba uraditi sve da se svi u njoj osjećaju “svoji na svome”.
Tu ne treba niko sa strane da im govori “šta je njihova domovina”. Mislim, da se ovdje obostrano griješi. Jedni zbog toga što misle da ako se osjećaš etničkim Srbinom, da si u najmanju ruku, sumnjiv crnogorski patriota i drugi što misle da je to glavni dokaz, da je “naš”.
Međutim, radi se o tome, da se Srbin iz Crne Gore smatra “elitnim”, a ne običnim Srbinom, daleko iznad Šumadinca ili nekog drugog iz Srbije.
Izvjesni “rasizam” u tom smislu kod njih je najočitiji onda kada postanu “jedno ili isto”. Zato treba biti oprezan u procjeni njihovog patriotizma? Tu se začas mijenjaju strane. Do podne „partizan“ a nakon toga „četnik“, ili obratno, svejedno.
„Teško onom koga Srbija hrani a Rusija brani“
Da li je dva miliona eura Vučićeve donacije Nikšiću pomoć tom ugroženom srpstvu i dio projekta „srpski svet“ koji promoviše ministar MUP Srbije Aleksandar Vulin?
Suma od dva milona je potpuno nebitna osim kao politički marketinški potez u smislu: ako ste “naši” biće i za “hljeba”. Takva politika je porodila jednu poznatu uzrečicu u Crnoj Gori: “Teško onom koga Srbija hrani, a Rusija brani”.
Preporučeno
„Srpski svet“ Vulina je samo izanđala matrica jugoslovenstva Mire Marković i trajaće onoliko koliko treba od julovca napraviti radikala.
