Video
“Eventualno uvođenje obaveznog vojnog roka u Crnoj Gori zahtijevalo bi angažovanje ogromnih materijalnih i ljudskih resursa, a doprinos borbenoj gotovosti Vojske i unapređenju nacionalne bezbjednosti bio bi veoma upitan, naročito ako bi se vojni rok služio samo dva mjeseca”, kazao je za Pobjedu admiral u penziji Dragan Samardžić, dodajući da takva odluka ne bi bila opravdana, a ni racionalna.
Priča o vraćanju obaveznog vojnog roka u Crnoj Gori aktuelizovana je nakon što je Hrvatska najavila da će od januara naredne godine uvesti obavezno služenje vojnog roka, a takvu odluku najavila je i Srbija od septembra naredne godine. Iz Ministarstva odbrane Crne Gore ranije su kazali da ne isključuju mogućnost da će i naša država razmotriti ovo pitanje.
Samardžić je kazao da, ukoliko bi Crna Gora odlučila da ponovno aktivira sistem obaveznog služenja vojnog roka, suočila bi se sa brojnim problemima i izazovima, kako u normativnom tako i u logističkom dijelu.
“Zahtijevalo bi to angažovanje ogromnih materijalnih i ljudskih resursa, a doprinos borbenoj gotovosti Vojske i unapređenju nacionalne bezbjednosti bio bi veoma upitan, naročito ako bi se vojni rok služio samo dva mjeseca. Takav način služenja vojnog roka za mali sistem, kao što je crnogorski, zahtijevao bi angažovanje velikog dijela Ministarstva odbrane, Generalštaba i čitavog sastava Vojske na poslovima regrutacije i obuke ročnog sastava. Čak i uz veliko ulaganje i najbolju moguću pripremu, sistem ne bi bio u mogućnosti da primi čitav potencijalni godišnji regrutni kapacitet na obuku, što bi uslovilo selektivan pristup regrutovanju i izazvalo brojne probleme za crnogorsko društvo”, kazao je Samardžić.
Najveći problemi sa kojima se suočava odbrambeno-bezbjednosni sistem proizvod su nepripremljenosti, nedostatka kompetentnosti i razumijevanja funkcionisanja sistema od ljudi koji pokrivaju vodeće političke funkcije
Poručio je da bi uvođenje obaveznog služenja vojnog roka neminovno vodilo zapostavljanju težišnih aktivnosti i obuke profesionalnog sastava, što bi za posljedicu imalo, ne unapređenje, već gubitak ili slabljenje postojećih operativnih sposobnosti vojske.
“Prvenstveno iz ovih razloga, ponovno uvođenje obaveznog služenja vojnog roka za Crnu Goru nije opravdano i racionalno rješenje”, kazao je Samardžić.
On je, na pitanje da li bi oni koji imaju i srpsko državljanstvo, a žive u Crnoj Gori morali da se odazovu Srbiji na poziv za služenje vojnog roka, rekao da će zakon regulisati na koga se odnosi obaveza, ali i kaznene odredbe u slučajevima neodazivanja na poziv države.
“Svaka država na svoj način normativno reguliše ovu oblast, pa sačekajmo da vidimo na koji način će to regulisati susjedne države, Hrvatska i Srbija. U Srbiji je u toku priprema zakona o ponovnom uvođenju vojnog roka, a predviđa se da obuka regruta započne 2025. godine. Da li će Srbija obavezu vojnog roka vezati za državljanstvo, prebivalište ili, pak, izabrati neki drugi model, saznaćemo uskoro kada Skupština Republike Srbije usvoji zakon kojim se reguliše ova oblast. Nesumnjivo da će zakonom biti decidno regulisano na koga se ova obaveza odnosi, ali i propisane kaznene odredbe i sankcije za one koji se obavezi ne odazovu”, istakao je Samardžić.
Komentarišući današnje stanje u Vojsci Crne Gore, Samardžić je kazao da su najveći problemi sa kojima se suočava odbrambeno-bezbjednosni sistem proizvod nepripremljenosti, nedostatka kompetentnosti i razumijevanja funkcionisanja sistema od ljudi koji pokrivaju vodeće političke funkcije u sistemu.
“Inertnost, često potpuni izostanak obavještajnih informacija, procjene i preventive, što generiše neadekvatnu reakciju sistema na izazove i opasnosti, kao i negativni trendovi kojima svakodnevno svjedočimo, neminovno vode daljoj destrukciji i unižavanju sistema nacionalne bezbjednosti. Pored toga, krucijalni problem sa kojim se Vojska Crne Gore suočava, kao i kompletan bezbjednosni sektor, jeste kadrovski. Za naše uslove, ogroman je odliv kadra. Značajan broj kvalitetnih i obučenih ljudi je napustio i svaki dan napušta sistem. Sa druge strane, sve teže je regrutovati novi kvalitetan kadar, čak i za vojnike po ugovoru, a naročito za vojne akademije. Na konkurse za vojne akademije javlja se veoma, veoma, mali broj ljudi. Svakako da među njima ima izuzetno kvalitetnih ljudi, ali često na nekim inostranim akademijama nemamo koga poslati. Čim imate tako mali regrutni potencijal, to uzrokuje spuštanje kriterijuma, što dugoročno može imati pogubne posljedice po sistem. Ovo je izuzetno ozbiljan i veliki problem, koji već duže očekuje adekvatnu reakciju države, prije svega kroz konkretne i efikasne mjere unapređenja statusa i standarda profesionalnih vojnika i policajaca”, kazao je Samardžić.
Prema njegovim riječima, sramota je za državu da je veliki broj profesionalaca, na kojima se temelji nacionalna bezbjednost, prisiljen da dodatnim radom na raznim, često za „uniformisana lica“ neprimjerenim poslovima, obezbjeđuje sredstva za život sebe i svoje porodice.
“Toga, nažalost, ima sve više. Takođe, problem koji zabrinjava jeste, ne nedostatak, nego često potpuno odsustvo strateškog promišljanja. Primjerima svakodnevno svjedočimo. Od pogoršanja odnosa sa susjednim i savezničkim državama do totalne dezintegracije sisteme bezbjednosti. Za države poput Crne Gore, sa izuzetno limitiranim sredstvima, racionalnost organizacije i integrisanost su presudni za efikasnost sistema. Greške u strateškoj viziji i konceptu nije moguće nadoknaditi dodatnim snagama ili resursima, jer oni naprosto ne postoje, te posljedice mogu biti katastrofalne u kriznim i vanrednim situacijama”, istakao je Samardžić.
Kazao je da je strategija nacionalne bezbjednosti, kao krovni strateški dokument kojim se definišu bezbjednosna politika i odgovori države na aktuelne bezbjednosne izazove, rizike i prijetnje, zastarjela i godinama prosto vapi da bude inovirana.
“Nova strategija nacionalne bezbjednosti mora uvažiti promjene bezbjednosnog okruženja, na globalnom i regionalnom nivou, stratešku adaptaciju NATO i EU, i shodno tome definisati adekvatan odgovor države na stare i nove izazove, rizike i prijetnje. Sve što može biti integrisano treba da se integriše. Tu, prije svega, mislim na sistem reagovanja države u vanrednim situacijama, helikopterske jedinice Vojske i policije, sistem nadzora mora i pomorsku bezbjednost, medicinske i određene logističke kapacitete”, kazao je Samardžić.
Prema njegovim riječima, godinama se čeka i donošenje prvog zakona o kriznom upravljanju, bez kojeg, kako je rekao, teško da možemo efikasno odgovoriti obavezama kolektivnog, a i nacionalnog sistema bezbjednosti.
“Nažalost, većina vodećih ljudi koja bi morala da potencira hitno donošenje takvog zakona, uopšte ne razumije bezbjednosni koncept Kriznog menadžmenta NATO. Dakle, problemi u sistemu nacionalne bezbjednosti Crne Gore su brojni i kompleksni. Nasuprot tome, apsurdno je očekivati da ćemo uskoro, bez strateškog promišljanja, vizije i kompetentnosti donosilaca političkih odluka, svjedočiti unapređenju efikasnosti i operativnih sposobnosti sistema. Spoj nekompetentnosti i sujete ima poguban uticaj na čitav sistem. Mnogobrojnim, skupim i često neprimjerenim, paradnim i populističkim aktivnostima šarenih dezena ne može se prikriti crnilo ispod nokata bezbjednosnog sistem”, poručio je Samardžić.
Iskustva drugih zemalja
Dragan Samardžić kaže da ne postoji regulativa NATO koja reguliše oblast koja se odnosi na obavezno služenje vojnog roka.
“U većini država NATO i Evrope obavezno služenje vojnog roka je nakon završetka Hladnog rata ukinuto, ali je zadržana mogućnost dobrovoljnog služenja. Neke države, kao na primjer baltičke, Grčka i Turska, imaju obavezu služenja u vojsci za muškarce, dok je za žene to na dobrovoljnoj osnovi. Norveška ima rodno neutralnu regrutaciju, što znači da i muškarci i žene mogu biti regrutovani. U Švedskoj je ponovo, 2017. godine, uveden rodno neutralni selektivni sistem služenja vojnog roka, pa tako od regrutnog kontingenta od oko 100.000 ljudi na služenje vojnog roka se poziva oko 4.000 regruta godišnje”, kazao je Samardžić.
Prema njegovim riječima, važno je napomenuti da kod svih ovih država, minimalno služenje vojnog roka je šest mjeseci.
Preporučeno
“U svjetlu promjena globalnih bezbjednosnih prilika, naročito nakon agresije Rusije na Ukrajinu, neke države suočene sa problemima regrutovanja kadra za vojsku, proučavaju iskustva baltičkih i nordijskih država i, tragajući za isplativim kadrovskim modelom, razmišljaju o ponovnom uvođenju vojnog roka. Dakle, individualna je stvar svake države, bila ona NATO ili ne, da shodno svojim potrebama, procjenama i mogućnostima definiše model organizacije i popune oružanih snaga”, dodao je Samardžić.
