Gotovo da nema za novinara većeg zadovoljstva od onoga kada na aktuelnu temu zna pravog sagovornika – relevantnog, upućenog, rječitog. Gotovo da nema, jer je jedno novinarsko zadovoljstvo veće: kada takav sagovornik lako pristane da govori, pri čemu, naravno, nije riječ o čovjeku koji samo čeka da ga neko nešto pita da bi se pojavio u javnosti. Naprotiv. Moj sagovornik, admiral u penziji Dragan Samardžić, često je u javnosti, vjerovatno mnogo češće nego što bi želio. Svjedoci smo da ga nerijetko svrbe prsti, pa na X-u ne ostaje dužan nikome ko mu dira u Crnu Goru i njenu vojsku.

Dogovor sa ovim našim admiralom da u intervjuu Standardu dâ stručnu ekspertizu opasne aktuelne crnogorske vojno-političke situacije trajao je tačno četiri minuta. U 9:22 sam ga preko Vibera pitao za intervju. U 9:26 mi je odgovorio da čeka pitanja. Takvi su pravi vojnici.

A Dragan Samardžić to jeste. Cio život – vojna karijera, od trećeg razreda tada prestižne Vojne gimnazije u Beogradu 1979, do najviše vojne pozicije u svakoj zemlji – načelnika Generalštaba Vojske njegove rodne Crne Gore, četiri decenije kasnije. Od početaka na raketnoj topovnjači, preko redovnih i vanrednih unapređenja, neprestanih usavršavanja, čina admirala u 41. godini, do šlaga na torti – dužnosti vojnog predstavnika Crne Gore u NATO-u (MilRep) i u EU.

Nije admiral Dragan Samardžić relevantan samo kao vojnik od karijere i znalac ove problematike. On je i odličan vojni analitičar čiji se stavovi i danas uvažavaju. Nažalost, na našu žalost, daleko više u stručnim inostranim krugovima, nego kod kuće. Ali to nije Draganov problem nego problem ovakve Crne Gore.

Dragan Samardžić govori bez dlake na jeziku. Bez poštapalica i praznih hodova. Mnogo toga što je ovdje rekao je za civile, dakle nas izvan vojnih krugova, vijest. Intervju ide pred čitaoca bez jedne jedine intervencije osim ovog uvoda. Ne pamtim kada sam u ovih, biće za mjesec 40 godina novinarke karijere, imao takvo zadovoljstvo.

Uživajte čitajući. Jer ćete na kraju staviti prst na čelo.

STANDARD: Javnost je informisana o događajima na sjednici Savjeta za odbranu i bezbjednost održanog u srijedu. Iako znamo vijest, znamo da je pokušana smjena gen. Zorana Lazarevića s dužnosti načelnika Generalštaba (NČ GŠ) VCG molim Vas da nam objasnite kakva je to tačno dužnost. Što je posao načelnika GŠ? Zašto je to važno i kakve osobine i karakteristike treba da ima osoba da bi kvalitetno obavljala tu dužnost?

SAMARDŽIĆ: Za načelnika GŠ često se upotrebljava sinonim prvi čovjek vojske. Za tu dužnost se pripremate čitavu karijeru. Preduslov je da ste pored vojne akademije, završili Generalštabnu školu, koja traje 1-2 godine, Školu nacionalne odbrane (War College), koja traje godinu dana, i veliki broj specifičnih kurseva.

Pored toga morate imati sposobnost komandovanja i uspješnu karijeru. To jasno govori o kako složenoj i odgovornoj dužnosti se radi. Imate značajan broj veoma dobrih oficira, koji su sposobni za razne dužnosti u vojsci, ali nemaju sposobnost komandovanja i donošenja odluka u teškim situacijama. Proces komandovanja jedinicama vojske je veoma složen i zahtjeva specifična znanja i sposobnosti. Načelnik GŠ mora biti sposoban da organizuje, da planira, djeluje timski, da brzo procjenjuje situaciju i odredi prioritete, donosi odluke, preuzme odgovornost i komanduje vojskom u svim uslovima. U miru svi vole, naročito što bi mi u vojsci rekli, „civili“, da se miješaju u sistem komandovanja, a da pritom ne poznaju osnove funkcionisanja vojne organizacije. Ali u ratu i vanrednim situacijama, zna se čija se komanda sluša i u koga su uprte sve oči. „U dobru je lako dobar biti, na muci se poznaju junaci“.

STANDARD: Poznajete li lično gen. Zorana Lazarevića? Ako ga poznajete kakav je on oficir?

SAMARDŽIĆ: Veoma ga dobro poznajem. Bio mi je više godina zamjenik, kao načelniku GŠ i kao vojnom predstavniku Crne Gore u NATO i EU. Puno toga smo zajedno prošli i dobro se razumjeli. Pravi vojnik, odličan oficir i sjajan organizator. Jedan u CG od rijetkih, a usudio bih se reći, možda i najbolji poznavalac sistema kriznog upravljanja NATO. Posjeduje sve karakteristike neophodne za dužnost načelnika GŠ.

STANDARD: Jasno je da mora postojati civilna kontrola oružanih snaga, to je prosto civilizacijski doseg i danas nešto što je karakteristika svake demokratske države. Međutim, svjedoci smo, ne samo u Crnoj Gori, da su imenovanja najviših predstavnika oružanih snaga često plod političke trgovine. Kako to komentarišete?

Imali smo čak situaciju da vojskom iz pozadine komanduje zastavnik

SAMARDŽIĆ: Svakako da to nije dobra praksa, niti je takav izbor ikada donio nešto dobro za vojsku i državu. U vojsci se veoma dobro zna ko ima kakve sposobnosti i da li je neko sposoban da bude načelnik GŠ. Naravno da načelnika GŠ u svim državama biraju političari, ali je pri tom jako bitno da se izabere kompetentna osoba. U suprotnom, takva ličnost neće imati neophodne sposobnosti i potreban autoritet, što će neminovno voditi ka urušavanju sistema komandovanja u vojsci. Imali smo u nedavnoj prošlosti takav slučaj, kad smo formalno imali generala za načelnika GŠ, a iz pozadine komandovao zastavnik. Ne ponovilo se.

STANDARD: Nadovezujući se na prethodno pitanje imamo situaciju da dnevna politika na ovakav način troši kvalitetne vojne kadrove. Nekoga imenuju, pa ga razriješe i tako ga obilježe, a može biti u pitanju ličnost vrhunskih karakteristika. Kako iz toga izaći?

SAMARDŽIĆ: Slažem se. Prvo i osnovno, oficiri moraju čuvati jedan drugoga, jer ih političari sigurno neće sačuvati. Oni su za njih potrošna roba, koja ima svoj vijek trajanja. Oficiri, prije svega komandanti moraju pokazati jedinstvo i čvršći karakter. Svakako da često to nije lako, jer zavise od političkih odluka, a političari znaju i te kako da budu sujetni i osvetoljubivi. Najveće bitke kao NGŠ sam vodio da sačuvam pojedine ljude, da promijenim sliku o njima, koju je neko od dežurnih dodavača, servirao ministru ili nekom drugom civilnom rukovodiocu. Nažalost, vrijeme je pokazalo da u nekim slučajevima i nijesam bio u pravu. Ali, nije mi žao. Pružiti jednaku šansu svakom čovjeku, obaveza je komandanta.

Najveću štetu obično prave vojna lica koja se ustoliče u ministarstvu odbrane, a naročito u kabinetu ministra, pa zaborave da su vojnici i odakle su potekli. Ako na tim pozicijama imate nekompetentne, a prije svega sujetne ljude koji se „naglo uzvise“ pa počnu da kadriraju i serviraju ministru laž za istinu, eto belaja.

Žalosno je da nam dva od, po mom mišljenju, pet najboljih oficira koje Crna Gora ima, sjede kod kuće bez postavljenja. Pitah nedavno ministra odbrane, da li im je najveća zamjerka, što su Crnogorci i bezrezervno odani državi Odgovori ministar da on ne zna da iko od oficira sjedi kući. Pa ako već ministar ne zna, u šta ne vjeruje ni portir u Ministarstvu odbrane, neka pita svog šefa kabineta, može i to da mu šapne. Saopšti nam sinoć ministar, a danas nastavi državni sekretar MO, da je javnost morala biti upoznata sa predlogom ministra za smjenu NGŠ i da je tu smjenu spriječio predsjednik CG. Pa ako se već ministar poziva na nivo principa, zašto nije, nakon sjednice Savjeta u februaru mjesecu, upoznao javnost da je predložio jednog generala na visoku dužnost-vojnog predstavnika Crne Gore u OEBS-u i da se takvoj odluci usprotivio predsjednik Skupštine Andrija Mandić. I šta je nakon toga uradio ministar – povukao je svoj predlog. Da li će ministar odbrane i sad povući predlog za smjenu NGŠ, nakon što se tome suprotstavio prvi čovjek Savjeta ili će nastaviti da maše sa njim?

Vrhovni savjet odbrane je neefikasan, ovakav postoji samo u CG

STANDARD: Kako gledate na prijedlog Andrije Mandića da se odluke donose većinom, a ne konsenzusom?

SAMARDŽIĆ: Odmah poslije tog prijedloga u izjavi za medije, iznio sam mišljenje da je u pozadini toga kadriranje u Vojsci. Bio sam u pravu. Stalno zastupam i ponavljam predlog za promjenu Ustava u dijelu nadležnosti Savjeta za bezbjednost i odbranu. U svim državama NATO i EU vrhovni komandant je predsjednik ili monarh, jedino u Crnoj Gori imamo kolektivni organ komandovanja. Savjet je nefunkcionalan i neefikasan i u miru, a kamo li u ratu i kriznim situacijama. Više pute smo se uvjerili u to. Nadležnost komandovanja, a time i odgovornost, treba Ustavom, prenijeti na predsjednika Crne Gore.

STANDARD: Kako NATO gleda na ove naše politikantske igre u vezi sa najvišim dužnostima u Vojsci Crne Gore?

SAMARDŽIĆ: Mnogi kojima sam objašnjavao naš sistem komandovanja i nadležnosti Savjeta iščuđavali su se. Nijesu mogli da vjeruju da ni NGŠ ni ministar, ne mogu čak ni da postave potporučnika sa dužnosti komandira voda A, na dužnost komandira voda B, dok odluku ne potpišu sva tri predsjednika.

Mnogi naši oficiri su školovani na prestižnim institucijama u savezničkim državama i te države veoma vode računa da li oficiri koji su školovani na njihovim koledžima napuštaju sistem i da li su postavljeni na adekvatne dužnosti. Iz prostog razloga što ne žele da uzalud troše novac svojih poreskih obveznika. Kako objasniti, npr. Velikoj Britaniji ili Sjedinjenim Američkim Državama, da oficiri koji su na usavršavanju na Royal Collegeu ili War Collegeu postigli zapažene rezultate i za čije su školovanje oni izdvojili stotine hiljada eura, nemaju mjesta u Vojsci Crne Gore, ili im se pak nude mjesta koje ne bi prihvatio nijedan oficir sa zerom dostojanstva.

O ovoj vlasti dovoljno govori da godinama nemamo predstavnike u NATO-u

STANDARD: Kako je CG uopšte danas percipirana u NATO-u? Imali smo prilike da pročitamo da smo gurnuti u ćošak, da ne dijele s nama informacije kako one od proruskih krugova ne bi išle dalje i sl. Znam da Vi uživate veliki ugled u NATO-u i znam da Vas i danas uvažavaju iako ste penzioner. Svakako ste relevantni da nam date odgovor?

SAMARDŽIĆ: O našoj ozbiljnosti, dovoljno govori činjenica da više od dvije godine nijesmo imali Vojnog predstavnika u NATO-u (MILREP-a), te da još uvijek nemamo ambasadora u NATO-u.

Često sam u kontaktu sa kolegama. Sa nekima radim zajedno na izradi određenih studija, a i često od mene traže procjene i moje viđenje situacije u CG i regionu. NATO veoma dobro zna kakvo je tačno stanje u našem sistemu bezbjednosti.

Za sve smo sami krivi. Zvanično nas svi hvale kao pouzdanog i kredibilnog saveznika, ali jedno su zvanična saopštenja, a nešto sasvim drugo je pravo mišljenje o nama. Nikada NATO zvanično ne govori ništa negativno o bilo kojoj članici. Ispustili smo sjajnu priliku da se dobro pozicioniramo u NATO, da svoje kadrove postavimo na odgovorna mjesta u NATO civilnoj i vojnoj komandnoj strukturi, i na taj način značajno doprinesemo i našem sistemu i ugledu države u NATO.

Navešću vam plastičan primjer. Bio sam te 2021 godine Vojni predstavnik CG u Briselu i prilikom posjete ministarke odbrane, u razgovoru joj predložim da jednog sjajnog oficira, kojeg su oslobodioci „sklonili“ sa dužnosti pošalje u Međunarodni vojni štab NATO (IMS NATO HQ). Obrazložim da nemamo nikoga, da je princip da svaka država treba imati makar jednog predstavnika, da je to sjajno za Vojsku i državu itd. Nakon ubjeđivanja ona pristane i kaže pošaljite predlog. Sa timom danima uporno lobiramo i dobijemo sjajnu, jako vidljivu pukovničku poziciju, koju odmah rezervisasmo za Crnu Goru. Poslah predlog ministarki. Nikad odgovor dobio nisam, a Crna Gora, ni tri godine nakon toga, nema nijednog oficira u IMS NATO. Sijaset je primjera našeg brukanja. Puno krupnijih.

STANDARD: Jesu li se sva ova događanja od 2020. odrazila na vojnu sposobnost, na nivo VCG?

SAMARDŽIĆ: Na stanje u Vojsci i sistemu odbrane svakako. Javnosti je poznato da je nama NATO, nakon duge i znalačke „borbe“ (jer je bilo više zainteresovanih država) donirao radar za nadzor vazdušnog prostora, što je jako bitno za nacionalnu bezbjednost Crne Gore, kao i za naš doprinos kolektivnoj odbrani. Međutim, zna li javnost, ono što je puno važnije da zna od predloga ministra odbrane za smjenu NGŠ, da je NATO nadležna agencija svoj dio posla oko modernizacije radara završila još 2021. godine, a da Crna Gora još uvijek nije čak ni raspisala tender za postolje novog radara na Bjelasici. I da se razumijemo, za to nije kriva Vojska, nego isključivi krivac je Vlada Crne Gore.

Naglašavam, najveći problem sistema odbrane i bezbjednosti, su kadrovi. Sporo i nedovoljno se radi na poboljšanju standarda kako bi se zadržali postojeći i privukli novi kadrovi. Svaki dan iz sistema odlaze mladi sposobni ljudi jer žrtvuju puno, a ne mogu riješiti osnovna egsistencijalna pitanja. Moderna sredstva tehnike možete, maltene kupiti preko noći kad imate novac, ali stručnjaci koji opslužuju oružne sisteme i tehniku godinama se stvaraju i obučavaju.