STANDARD: Obilježena je ovih dana još jedna godišnjica zločina deportovanja bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore srpskim vlastima u BiH koje su ih pogubile. Jesmo li kao društvo makar korak bliže suočavanju s tim zločinom?
RADONČIĆ: Prošle godine, krajem marta, Jasenka Perović, sestra nestalog Alenka Titorića, i predsjednica „Udruženja deportovanih izbjeglica iz Crne Gore“, i ja, uputili smo predsjedniku Crne Gore, Jakovu Milatoviću, Inicijativu da policajcu Milanu Jokiću posthumno dodijeli „Medalju čovjekoljublja“. Tu medalju predsjednik Crne Gore po zakonu „dodjeljuje za lično djelo pomoći bolesnim, ranjenim ili izbjeglim licima, izvan i iznad dužnosti“.Predsjedniku Jakovu Milatoviću smo ponudili dokaze da je u tom vremenu zla, policajac iz Herceg Novog Milan Jokić samoinicijativno pustio na slobodu dvojicu uhapšenih ljudi, koje je čekala crna sudbina: braću Nedžiba i Nermina Sijerčića iz Goražda. Njih dvojicu su, kako sami pred kamerom svjedoče, policajci uhapsili u noći 28. maja 1992. godine, u kući Rade Žugić u Meljinama, a dva dana kasnije ih je iz Centra bezbjednosti Herceg Novi pustio policajac Milan Jokić i tako im spasio živote. Kao dokaz smo priložili i film Heroj našeg doba u kojem braća Sijarčić svjedoče o tome.
Nažalost, predsjednik Milatović nije imao sluha ili empatije za ovu inicijativu: nije je prihvatio. Da ne upotrijebim težu riječ.
STANDARD: I tako prolazi godina za godinom bez nekih konkretnih rezultata, bez promjena u suočavanju Crne Gore s ovim zločinom.
Nažalost, zvanična Crna Gora još nije spremna da se sa ovim svojim zločinom suoči na civilizovani način. Podsjetimo se: slično je bilo i sa inicijativom koju sam godinama predlagao u svojim tekstovima i knjigama o podizanju spomen obilježja deportovanim ljudima u Herceg Novom, o uvođenju Dana sjećanja na taj zločin i njegovo uvrštavanja u crnogorske udžbenike istorije.
Prva takva inicijativa je zvanično upućena prije 20. godina, nakon promocije moje knjige o ovom zločinu „Kobna sloboda“ u Hotelu Crna Gora, 25. maja 2005 godine. Inicijativa sa ovim zahtjevima zvanično i službeno je upućena Skupštini Crne Gore. Potpisali su je organizatori ove promocije: Fond za humanitarno pravo iz Beograda, Nataše Kandić, i Grupa za promjene Nebojše Medojevića. Odgovor nikada nije stigao. Baš kao i na brojne i slične inicijative koje su NVO kasnije upućivale i upućuju crnogorskim vlastima nakon tradicionalnog obilježavanja ovog zločina ispred zgrade Centra bezbjednosti Herceg Novi. Prije svih to čine Akcija za ljudska prava i Centar za građansko obrazovanje.
STANDARD: Ali vlast ni na to ne reaguije?
RADONČIĆ: Ne. Podizanje nekog spomenika ili makar jedne spomen ploče na zidu policijske stanice u Herceg Novom, doprinijelo bi suočavanju Crne Gore sa svojom nedavnom prošlošću.
Bošnjaci su hapšeni pod lažnom optužbom da su ekstremisti, ratni zločinci i kriminalci, a izbjegli Srbi da su dezerteri i izdajnici.
Ta ploča bi, usput, bila upozorenje svakom policajcu koji tuda prođe da mora poštovati zakon. I da se mora držati čojstva i junaštva. Jer, da je poštovan zakon i da su ostali policajci postupali kao Milan Jokić, ove deportacije se ne bi nikada dogodile i crnogorska policija ne bi u smrt poslala najmanje 85 Bošnjaka. To je brojka do koje sam ja došao.
STANDARD: Zašto ste počeli da se bavite slučajem deportacija? Bilo je početkom devedesetih toliko aktuelnih tema. Što je bio Vaš motiv?
RADONČIĆ: Privukao me klasični policijski lov na bosansko-hercegovačke izbjeglice, koje su potražile spas u Crnoj Gori sklanjajući se kod svojih rođaka, prijatelja, plemenitih neznanaca. Pored toga sam bio i potpredsjednik tadašnjeg Crnogorskog Helsinškog komiteta za ljudska prava.
Znate, ti nesrećni ljudi su hapšeni duž crnogorskog primorja od Ulcinja do Herceg Novog, i u unutrašnjosti od Podgorice do Pljevalja. Bošnjaci su hapšeni pod lažnom optužbom da su ekstremisti, ratni zločinci i kriminalci, a izbjegli Srbi da su dezerteri i izdajnici.
U hvatanju izbjeglica utrkivali su se crnogorska javna i tajna policija, parapolicija Radovana Karadžića, vojna policija, rezervisti. Usred mrkle noći, ili u cik zore, pred uspaničenim majkama odvođeni su sinovi; djeca su zapomagala za očevima, žene za muževima, sestre za braćom…
STANDARD: Jeste li već tada bili svjesni da je riječ o ratnom zločinu?
RADONČIĆ: Ne. Shvatio sam da se dešava kršenje zakona i policijska tortura, ali nijesam bio svjestan da se ustvari dešava ratni zločin. Jer, ja sam tada mislio, kao i mnogi, da je vrijeme ratnih zločina i zločinaca na našim prostorima završeno još sa Drugim svjetskim ratom. Potom sam, kako sam sve dublje ulazio u tu priču, posebno nakon višegodišnje istrage shvatio da je riječ o klasičnom ratnom zločinu.
STANDARD: Što se u toj ranoj fazi uopšte znalo? Koje informacije su bile poznate javnosti?
RADONČIĆ: Ništa se nije znalo. A onda se munjevitom brzinom pronio glas Crnom Gorom o brutalnim hapšenjima i odvođenjima izbjeglica. Potom je Pobjeda, početkom juna ‘92, objavila da se na „zahtjev SAO Hercegovine hapse muslimanski ekstremisti i predaju vlastima Srpske Republike“.
Lov na Bošnjake je potom postao još brutalniji, a majke, sestre i supruge počinju da obilaze pragove visokih policijskih i državnih zvaničnika. Na njihove vapaje reaguje i Međunarodni crveni krst, koji zbog toga protestuje kod zvanične Podgorice i traži hitno zaustavljanje te akacije.
STANDARD: I kako je akcija zaustavljena?
Na zasijedanju crnogorskog parlamenta 5. juna je poslanik Ćazim Lukač, sa skupštine govornice upoznao javnost šta se dešava nesrećnim izbjeglicama. Neke od njegovih kolega-poslanika su ga vrijeđale, jer su mislili da laže…
U hvatanju izbjeglica utrkivali su se crnogorska javna i tajna policija, parapolicija Radovana Karadžića, vojna policija, rezervisti.
Nekako u isto vrijeme ljudi iz čijih kuća su odvedene izbjeglice traže pomoć od Asima Dizdarevića, tadašnjeg potpredsjednika Skupštine Crne Gore. On o tome upoznaje predsjednika Skupštine Rista Vukčevića, a Vukčević Mila Đukanovića i Momira Bulatovića. Policija je potom, posvjedočiće Dizdarević, postupila po njihovom naređenju i istog momenta se prestalo sa akcijom.
Deset mjeseci kasnije postavljeno će biti poslaničko pitanje o ovom zločinu, a trinaest godina kasnije Momir Bulatović će na jednoj sarajevskoj televiziji izjaviti da je ta dvomjesečna akcija „trajala samo jedan dan i da je zaustavljena od strane državnog rukovodstva kada se za nju saznalo“.
STANDARD: Što su to poslanici pitali?
RADONČIĆ: Fahrudin Čengić, tako se zove čovjek, obratio se – nakon što nije uspio da spasi sina Himza, unuka Asima i zeta Smaila, posije obijanja brojnih pragova – poslanicima tadašnjeg SDPR-a da mu pomognu da sazna šta se desilo sa njegovim najmilijima. Uslijedilo je poslaničko pitanje MUP-u Crne Gore koje su potpisali Ratko Velimirović, Žarko Rakčević, Dragiša Burzan i Ramo Bralić.
Tražili su da im se odgovori koja su to lica i gdje su deportovana u BiH, na čiji zahtjev, na osnovu kojeg zakonskog akta i kako su završili?
Pritisnut uza zid, uslijedio je odgovor ministra policije Nikole Pejakovića. Pravdajući se da su to bila lica osumnjičena za ratne zločine i dezerterstvo taksativno je naveo imena i prezimena 83-oje izbjeglica, dok sam ja kasnije došao do podatka da ih je bilo deportovano najmanje 123.
Taj odgovor je ustvari bio ministrov pečat na taj ratni zločin.
STANDARD: Da li je tada, nakon tog poslaničkog pitanja i odgovora ministra, krenulo nešto i u državnom aparatu da se mijenja?
RADONČIĆ: Ne samo da nije, nego je originalni odgovor ministra Pejakovića u Skupštini CG i MUP-u uništen prilikom navodnog izlučivanja materijala, odnosno kao bezvrijedan materijal. Jedini primjerak koji je ostao je bio onaj koji sam ja sačuvao, a meni ga dao poslanik SDA Ćazim Lukač, još kada ga je dobio.
Kada su porodice ubijenih i preživjeli tužili Crnu Goru, Sud i predstavnik MUP-a su na suđenju prihvatili su taj dokument kao meritoran.
STANDARD: Tužena je država, ali još nema odgovornih pojedinaca?
RADONČIĆ: Ne. I neće ih biti, iako krivično djelo ratnog zločina na zastarijeva. Dakle, iako je bio pokrenut sudski postupak i održano suđenje, u konačnici su svi optuženi oslobođeni krivice: zamjenici ministra unutrašnjih poslova za javnu i državnu bezbjednost Milisav Mića Marković i Boško Bojović, kao i nekoliko šefova Centara bezbjednosti. Kada su optužene hapsili, kolege su im govorile: „Ovo vam je namjestio Šeki Radončić.“
Na kraju su svi optuženi oslobođeni i država Crna Gora im je platila odštetu. Sud je presudio da u Crnoj Gori nije mogao biti počinjen ratni zločin, jer u Crnoj Gori rata nije bilo, te da optuženi nijesu bili ni na jednoj strani u ratu u Bosni i Hercegovini.
STANDARD: Kako su svih tih godina pred referendum na deportacije gledali crnogorski nastrojeni političari? To je već vrijeme u kojem je postojala snažna distanca prema velikosrpskoj politici. Je li bilo u crnogorskoj opciji senzibiliteta za slučaj deportacija?
RADONČIĆ: Jeste, kako da ne. Istina je izašla na vidjelo, pa su crnogorski nastrojeni političari, slobodno mogu reći, plebiscitarno prihvatili da je napravljen zločin prema nesrećnim Bošnjacima.
STANDARD: Jeste li i danas u kontaktu s članovima porodica deportovanih?
RADONČIĆ: Jesam, naravno. I svi me oni smatraju svojim prijateljom, kao i ja njih. Nesreća nekada zbliži ljude, pa postanu kao porodica.
STANDARD: Očekuju li ti ljudi i poslije svega još nešto?
RADONČIĆ: Da. Očekuju da se Crna Gora najzad doista iskreno suoči s tim zločinom.
Znate, još prije dvadeset godina, maja 2005, u Hotelu Crna Gora, organizovali smo prvo obilježavanje deportacija bosanskohercegovačkih izbjeglica. To sam već pomenuo u razgovoru. Tada je promovisano moja knjiga o ovom zločinu „Kobna sloboda“ u izdanju Fonda za humanitarno pravo Nataše Kandić.
Nakon promocije knjige, u kojoj sam tražio da se da se žrtve obeštete, da se podigne spomen-obilježje u Herceg Novom, da se uvede Dan sjećanja, i da se ovaj slučaj uvede kao obavezno štivo u crnogorske udžbenicima istorije, ove zahtjeve smo ozvaničili tako što smo ih odmah nakon skupa zvanično uputili Vladi i Skupštini Crne Gore. Potpisali su ga Fond za humanitarno pravo Beograd i Grupa za promjene.
STANDARD: I što se dogodilo?
U međuvremenu je donekle ispunjen samo zahtjev za obeštećenje preživjelih i članova porodica ubijenih ljudi. Iako je država Crna Gora tim činom priznala da je počinila zločin, jer zašto bi plaćala odštete ako nije, tri druga zahtjeva nijesu ispunjena.
STANDARD: Jeli realno da ova vlast takva kakva je, koja usvaja Rezoluciju o Jasenovcu, predsjednik države govori o „građanskom ratu“ u Bosni i Hercegovini, napravi neke iskorake u tom suočavanju sa zločinom deportacija koji je rezultat velikosrpske politike?
RADONČIĆ: Nije. Nažalost, aktuelna vlast prave takve „epohalne“ iskorake – ali unazad – da smo miljama dalji od tog i drugih civilizacijskih činova. Vidimo, većina današnjih crnogorskih zvaničnika jeste navukla frakove boraca za zaštitu ljudskih prava. No, dok mudro guslaju o vođenju Crne Gore u bogatu budućnost, oni je vraćaju ne samo u devedesete, već i u srednji vijek. I kosovske bitke.
STANDARD: Ako već ne treba očekivati na tom planu ništa od ove vlasti pitanje je zašto prošla vlast, ona do 2020. nije recimo postavila tu spomen-ploču ili učinila više na suočavanju sa zločinom deportacija?
RADONČIĆ: Ja sam se borio koliko sam mogao da se blagovremeno suočimo sa svim zločinima, kako bismo ostavili zločine tamo gdje oni pripadaju. Tom vremenu. Sa Dubrovnikom, Morinjom deportacijama, Kaluđerskim Lazom, Bukovicom… I zbog toga sam, kao što znate, bio osuđivan, napadan, bacane mi bombe na kuću, javno linčovan….
I prava je šteta što bivša vlast nije smogla snage da to učini. A ni ova. Mislim da su i u ovom slučaju nesuočavanja sa prošlošću presudili, kao što i danas presuđuju, razni „mislioci“ iz sjenke, koji se drže gesla „Šefe, ne talasajmo, proći će“. A onda se zbog toga stvori močvara. Koja samo duže i jače smrdi. I dan-danas.
Vjerujte mi, kada se Milo Đukanović onda izvinio Hrvatskoj i njenim građanima zbog zlodjela crnogorskih rezervista na Dubrovnik sa okolinom, samo su bili veći i on i Crna Gora.
No, u slučaju deportacija – ni bivša, ni sadašnja crnogorska vlast nijesu spremne da se u potpunosti suoče sa tim zločinom. Tu se neđe crnogorsko čojstvo izgubilo. Ali sam siguran da će jednom doći dan kada će se taj zločin vratiti tamo gdje pripada, odnosno čim se ispune navedeni zahtjevi. Koji su sasvim ljudski i ne zahtijevaju velike troškove.
STANDARD: Za sada nema ni nekog vanjskog pritiska koji bi u tome pomogao.
Preporučeno
RADONČIĆ: Nema, ali će ga biti kako se budemo približavali članstvu u EU. Ne može se u Evropu sa neriješenim pitanjima, odnosno u konkretnom slučaju sa tim pokvarenim zubom koji se mora izvaditi.
Video