Video
U zemljama sa najboljim rezultatima taj uspjeh postiže njih 20 odsto. Na blistavih dvadeset Finaca zablista jedan naš đak. Nefikasnost našeg obrazovnog sistema je zastrašujuća. I bilo je za očekivati. Oblikovali su ga i decenijama prilagođavali potrebama “otvorenog društva” ljudi koji su prije tridesetak godina pohađali iste te škole koje danas, po egzaktnim mjerilima, u grupi od njih stotinu – oblikuju jednog razumnog čovjeka i četrdeset u svom poslu dezorjentisanih neznalica.
Što mislite kolike su nam šanse da se baš taj jedan otisne u vode politike ili upusti u reformu školstva? E, zato Crna Gora i nekada i danas nije doma kad se od nje traže razumni odgovore na izazove kontinentalnog karaktera.
EVROPSKE PONUDE
Kada se vratimo u đačke i studentske dane danas najuticajnijih ljudi, vraćamo se u vrijeme kada je Evropska ekonomska zajednica Jugoslaviji ponudila 5,5 milijardi dolara nepovratne pomoći i status pridružene članice. Godina je 1990. Za uzvrat, tražili su da sačuva samu sebe, podvuče crtu i funkcioniše kao pravna država, da narodi prihvate fakat kontinentalnog ujedinjenja kao jedini zamisliv oblik za sebe sigurne budućnosti.
Prije nedjelju dana Evropska Unija je nagovijestila da će Crnoj Gori uskratiti njed dio od 500 miliona eura finansijske podrške namijenjene sektoru energetike ex jugoslovenskih zemalja u procesu pridruživanja. Za uzvrat, umjesto formalne EU od nas traži konkretnu demokratiju – da Crna Gora profunkcioniše kao pravna država i parlament izabere sudije Ustavnog suda.
Ishod inicijative iz 1990. je poznat. Odbijeno. Nije teško nasluti i što ćemo učiniti s ovom od onomad.
NIŠTA NIJE SMIJEŠNO
Tačno je da svijet danas nije ono što je bio 1990. godine i da se na greškama naučeno teže zaboravlja od onog što je izgrađeno razumnim rješenjima, te da je mala mogućnost da stvari krenu baš po zlu kakvo je prije 32 godine zadesilo Jugoslaviju. No, ne treba smetnuti s uma da je dobar dio crnogorske političke elite učestvovao u razmatranju ponude Evropske ekonomske zajednice prije trideset dvije godine. Ne treba zaboraviti ni da, u te dane još nerođeni političari i politikanti, ne bi danas mijenjali ideal svojih neslavnih prethodnika, ideju pred kojim se zatvara svako njihovo razmišljanje – sebe na vlasti.
Neokrznuta je ovdašnja politička elita svakodnevnim skandalima koje i ne nastoje zataškati. Ne dotiče je sigurnost svih članova zajednice čije interese zastupaju. U pojedinostima svi nijesu isti, ali u načelu, po kriterijumu odgovornosti prema unutrašnjem uređenja kuće, teško ih je razlikovati. Veličina naših individualnih nevolja učinila ih je velikim a ne njihova postignuća. Razmotrimo uzrok i moguće posljedice eventualnog odbijanja aktuelne ponude koju je EU učinila svađalačkim liderima potkraj ove umorne jeseni i na pragu zime.
Nesrazmjer u veličini ponude Evropske ekonomske zajednice i aktuelne EU je očigledan ali rizik odbijanja ne treba potcjenjivati. Što ako se i danas radi o posljednjem pokušaju spasavanja mira.
Smijete se? Uskoro vam možda ništa neće biti smiješno.
Polarizovana smo društvena zajednica, možda i trajno podijeljeno društvo. U zoni ekstremnog rizika i sitne stvari znaju biti znakovite. Izuzev nekoliko uzgrednih komentara koji nijesu imale zapažen tretman u medijima, niko od relevantnih aktera političke scene kao prioritet u svom djelovanju ne postavlja odgovor na ponudu EU.
Šutnja političke elite javnost čini indiferentnom prema ponudi pa građani na tu temu ćute. Ćute jer ih disciplini ćutanja decenijama podučava boginja bijede. Ćute jer strahuju od svega što donosi sljedeći dan. Ćute jer su nas u školama naučili da čutimo. Do prije tridesete dvije godine škole su od nas pokušavali napraviti internacionalsocijaliste. Bezuspješno, za razliku od današnje škole koja pod krinkom građanskog fabrikuje malograđane i nacionaliste. Što im je zajedničko? I tada i danas, na jednog đaka koji zna rješenje problema iz njih izlazi četrdeset neznalica okićenih diplomama.
Ćute ljudi jer ih naše škole nijesu naučile sistemu vrijednosti koje se odnosi na pojedinca. Ćute pred očitom prevagom nacionalističke, uniformljene, ograničene svijesti. Škola danas zapostavlja kulturu i razum a favorizuje znanja koja ljude usmjeravaju na “vodenički točak” nacionalne države kojoj su potrebni “činjenica znanci” a ne slobodoumni ljudi. Zato je 500.000.000 eura danas u zemlji gdje ni gladan gladnom ne vjeru tek sitnica zbog koje se ne vrijedi uzrujavati. Nikakve su šanse da na adresu EU s naše strane neće stići loše vijesti. Stara smo mi škola. Rutinerski skliznemo u propast.
TUĐE A NAŠE
Danas smo tu đe jesmo jer je bi od davnina i danas u svakoj našoj školi ishod progovaranja / prigovaranja đaka bio istovjetan ishodu događaja koji je zabilježen prije stotinu godina u Brazilu.
U medicinskoj školi profesor se obraća studentu i pita ga:
– “Koliko imamo bubrega?”
– “Četiri!”, odgovara učenik.
– „Četiri?“ bahato odgovori profesor, očigledno jedan od onih kojima je zadovoljstvo gaziti đake zbog pogreške.
– “Donesi malo trave, jer imamo magarca u sobi”, naredio je svom asistentu.
– “I meni kavu!”, kaže učenik asistentici.
Profesor se toliko naljutio da je učenika istjerao iz učionice. Bio je bio brazilski novinar i pisac Aparicio Fernando Torelji (1895-1971), koji je poslije te epizode napustio medicinsku školu. Po izlasku iz učionice imao je smjelosti i ispravio je bijesnog profesora: “Pitali ste me koliko imamo bubrega? ‘Imamo’ četiri bubrega: dva moja i dva tvoja. “Imamo” je izraz koji se koristi za množinu. Prijatno i uživajte u travi.”
Zaista, uzalud diploma čovjeku ako ne znate govoriti i misliti. Shvatili su to u Brazilu ili nekoj od zemalja EU prije stotinu godina. Uspjeli su. To su zajednica u kojima je važno misliti. Kod nas – prioritet je diploma a u ćutanju je sigurnost.
USPON I NIZBRDICA
Tamo gdje su prioritet diplome a ne operativna znanja u fokusu su novac i kolektivna moć. To su zajednice koje ne stignu naučiti koliko je “osjetljiva biljka” demokratija i ne razumiju vlast u službi čovjeka. Ako bi htjeli da procvjeta morate je zasaditi. Naše škola bi trebala da raspiruje glas i grižu savjesti a ne podmuklo ćutanje iz kojeg se u dodiru s prvom kolektivnom frustracijom rađa mržnja. A mržnja je, nakon što je raspalite buktinjom riječi, nezavisna od imaginacije inspiratora. Dovoljno je da se zakotrlja niz padinu.
Što bi to nama danas bilo važno da to znamo? Zato što smo na opasnoj nizbrdici. Ne raspiti oganj mržnje jedini je način da u predsezoni novih ratnih igara izbjegnemo ozljede slične onima s kojima izašli iz devedesetih i koje su, baš sve, naše djelo.
Preporučeno
Jedno istorijsko DA konkretnoj, aktuelnoj ponudi EU tako bi nam dobro došlo. Razum ljudi!
