Video
Tog 4. septembra dan je bio miran, dok građani nijesu odlučili da uzmu stvari u svoje ruke. Probijene su policijske blokade, uklonjene zaštitne ograde i podignute građanske barikade, čime je bio zatvoren svaki ulaz u Cetinje. Ova žestoka, ali dostojanstvena borba trajala je čitavu noć, na hladnom asfaltu, uz pjesmu i čvrst osjećaj zajedništva. Građani su zoru dočekali budni, ne sluteći da će već u 5:57 policija započeti brutalan napad, masovnim ispaljivanjem suzavaca i šok-bombi.
Tada je policija, spremna da po cijenu gubitka ljudskih života ustoliči mitropolita crkve Srbije Joanikija, krenula na svoje građane. Tukli su iz svih raspoloživih, za razbijanje protesta, dostupnih oružja, od šok bombi do suzavca, a nijesu se libili ni da pendrecima udare na okupljene građane.
Joanikija silom jesu ustoličili, isporučivši ga helikopterom na livadu pokraj Cetinjskog manastira, ali ni slutili nijesu da će zapaliti novu baklju čuvenog crnogorskog prkosa, koji je drijemao nakon proglašenja nezavisnosti.
Danas, četiri godine kasnije, uprkos hiljadama suza, ranama od suzavca i šok-bombi, uprkos jasnoj poruci građana, odgovornost za policijsku brutalnost na Belvederu i Cetinju i dalje niko nije preuzeo. Formiran je anketni odbor Skupštine, ali sve je ostalo mrtvo slovo na papiru i javnost još ne zna ko je odgovoran za skandalozno ponašanje državnog vrha tog jutra, niti ko je donosio odluke, iz ”čuvene”, “VAR” sobe u Vladi Crne Gore.
Ovakvo ponašanje i ćutanje institucija postalo je dodatna uvreda onima koji su tog jutra stajali na barikadama braneći svoje i dostojanstvo Crne Gore.
Za mnoge, danas Belveder nije samo tek običan događaj zapisan u istoriji, to je mjesto gdje su se građani pogledali u oči i rekli da neće pokleknuti. U trenucima kad je dim suzavca obavijao Cetinje, rodila se nova svijest o jedinstvu, hrabrosti i ljubavi prema domovini.
I danas četiri godine kasnije svima u Crnoj Gori je jasno da Belveder nije bio samo otpor, već i obećanje da Crna Gora neće biti ponižena, ma koliko snažna bila sila koja to pokušava. Zato rečenica “Crna Gora je znala da trpi, ali nikada nije znala da klekne” poput zavjeta, i dalje odzvanja među onima koji se svake godine vraćaju na Belveder.
Preporučeno
Belveder zato stoji kao Termopilski klanac otpora i ponosa – hladan kamen na kojem su ispisane najtoplije stranice crnogorskog prkosa i podsjeća da se sloboda ne dobija na poklon i da nijedna sila ne može slomiti Crnogorce kada odluče da brane svoje dostojanstvo.
