Treća godišnjica je ruske fašističke agresije na suverenu i nezavisnu Ukrajinu. Za razliku od prethodnih godišnjica tog varvarskog čina, danas se Ukrajina bori na dva fronta – ruskom koji nemilosrdno ruši ukrajinske gradove, kulturu i civilizaciju, i novom – u Americi.
Administracija novog/starog američkog predsjednika Donalda Trampa odlučna je u ideji da pod krinkom zaštite američkih interesa, doktrine America First, žrtvuje cjelokupni sistem bezbjednosti koji je u Evropi uspostavljen poslije pada Berlinskog zida.Iz dana u dan ruše se noseći stubovi američke vanjske politike, pa se kao prva i najveća žrtva pojavljuje plemenita borba ukrajinskih građana za slobodu i pravo da postoje i opstanu.
Pokušaj tandema Tramp/Mask da dogovore prividni mir u Ukrajini sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom bez učešća i konsultacija ukrajinske strane je ne samo duboko pogrešan već taktički sumanut, jer realpolitički otkriva svu slabost i disharmoniju koja vlada u zapadnom svijetu.
Kad se tome dodaju gotovo reketaški zahtjevi o eksploataciji ukrajinskog rudnog bogatstva, cijela slika izgleda još sumornije. SAD se siledžijski odnose prema doskorašnjim ključnim saveznicima.
Tračak optimizma leži u onome što se dešava iza scene. Kad ovacije utihnu i “TikTok” pažnja javnosti pređe na druge teme, očekuje se da pritisak odozdo na Trampovu administraciju ublaži trenutne pozicije Bijele kuće. Prije svega, ta vrsta zdravog razuma očekuje se od profesionalaca u State Departmentu, ali i samog državnog sekretara Marka Rubia. Jednako kao i od onih dijelova Republikanske partije koji razumiju opasnost sadašnjeg spoljnopolitičkog kursa, ali se plaše da javno istupe.
Na samo revidiranje stavova i divljenje Putinu donekle je uticala i posjeta francuskog predsjednika Emanuela Makrona koji nastoji da bude predvodnik EU u novonastalim okolnostima.
Sastanak najstarijih saveznika bio je i osnov za, kako mediji prenose, nešto povoljniji američko-ukrajinski sporazum koji odstupa od maksime “minerali za bezbjednost”.
Jednako ohrabruju i prve poruke budućeg njemačkog kancelara Friedriha Merca koji principijelno promoviše stav o teritorijalnom integritetu Ukrajine. Upravo Merc i Makron imaju zadatak da održavaju privid stabilnosti u transatlantskim vezama ne bi li u mjeri mogućeg nivelisali samog Trampa.
Danas je na ispitu savjest cijelog svijeta, posebno onog zapadnog i transatlantskog. Eventualno popuštanje Putinu, što bi u ovom scenariju značilo formalnu predaju teritorija istočno od Dnjepra i izostanak “čvrstih” bezbjednosnih garancija, neminovno vodi u nastavak ekspanzionističke politike ruskog svijeta.
Jedini model za održavanje i odvraćanje stvaranja novog Sovjetskog saveza su savezničke trupe kao garant mira. Sve ostalo je pobjeda varvarstva i brutalnosti rata.
Nije pitanje ko je sljedeći (taj odgovor postoji već 300 godina), već kada. Balkan je vječna opsesija ruskog imperijalizma. Upravo zbog toga, ono što izaziva posebnu gorčinu je odnos crnogorske javnosti povodom trajuće agresije.
Osim potpredsjednika DPS-a dr Ivana Vukovića, drugi crnogorski političari nisu prisustvovali komemoraciji u Kijevu. Poslovičnu nezainteresovanost demonstrira Vlada, dobar dio vladajuće većine likuje i u svoja “četiri zida” iščekuje pobjedu generalisimusa Putina.
Patetično i bijedno – šta drugo očekivati.
Preporučeno
Video