Srpska pravoslavna crkva morala je da dokazuje vlasništvo nad manastirima i crkvama u Srbiji tokom procesa restitucije imovine vjerskim zajednicama, koji je počeo 2006. godine.

Naime, vlada Vojislava Koštunice donijela je 2006. godine zakon o vraćanju imovine crkvama i vjerskim zajednicama kojim je predviđeno da vjerska zajednica mora uz zahtjev za vraćanje imovine priložiti i dokaz da je vjerski objekat bio u njenom vlasništvu prije eksproprijacije koju su izvršile komunističke vlasti Jugoslavije.

Zakon o restituciji koji je usvojen 2006. godine dao je rok od dvije godine, tačnije do 2008., da se podnesu svi zahtjevi za vraćanje imovine, no i pored toga proces restitucije u Srbiji nije završen.

Kako je krajem prošle godine za srpske medije izjavio direktor Agencije za restituciju Strahinja Sekulić, crkvi je vraćeno 98 odsto imovine, odnosno 435 hektara neizgrađenog gradskog zemljišta, 58.520 hektara poljoprivrednog zemljišta, 5755 hektara šuma te 6706 objekta površine 506 hiljada kvadratnih metara.

Razlog zbog kojeg ni nakon 14 godina nije do kraja izvedena restitucija imovine crkvama možda leži u tome što se SPC protivila restituciji imovine, kako bi i dalje primala novac iz državnog budžeta.

Mile Antić iz Mreže za restituciju Srbije je u izjavi za RSE rekao da se SPC protivila donošenju Zakona o restituciji imovine, kako bi Patrijaršija u Beogradu ostala na državnom budžetu. On je dodao da je jedan od najvećih protivnika Zakona o vraćanju imovine bio mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije.

“Bili su apsolutno protiv restitucije, odnosno zalagali su se da se restitucija desi što kasnije, kako bi ostali na državnom budžetu“, rekao je Antić za RSE.

Ove rječi potvrđuje i činjenica da je SPC najveći pojedinačni dobitnik sredstava iz budžeta Republike Srbije a među najvećim dotacijama su upravo sredstva za izgradnju hrama Sv. Save, na koje su poreski obveznici u Srbiji izdvojili preko 20 miliona eura, od toga 10 miliona samo prošle godine.

Osim toga, u Srbiji i dalje postoje značajni crkveni objekti, poput hrama Svetog Save i Saborna crkva u Beogradu, koji se i dalje nalaze u državnom vlasništvu. Antić je ocijenio da su za takvo stanje odgovorni kako državni organi tako i crkva.

“Katastar je potpuno nepouzdana baza podataka, netransparentni su i više pažnje posvećuju vrlo spornim principima koji kažu – ti si korisnik, a kao korisnik si i vlasnik. Međutim to nije istina. Ova situacija objašnjava inerciju i potpunu neinvetivnost, neznanje, da ne kažem i lijenost onih koji zastupaju i crkvu, da sprovedu restituciju građevinskog zemljišta čak i tamo gdje su izgrađeni najznačajniji, najpoznatiji ili najstariji objekti ,prije svega SPC“, rekao je Antić.

Sa druge strane, poznavaoci vjerskih prilika u Srbiji, navode i pitanje (ne)plaćanja poreza od strane SPC. Partijarh irinej je 2017. godine u, ni više ni manje do božićnoj poslanici, poručio da SPC neće plaćati porez dok država u potpunosti ne vrati imovinu toj vjerskoj zajednici.

Međutim, SPC je olakšanje po ovom pitanju, doživjela 2011. godine kada je usvojen Zakon o crkvama i verskim zajednicama, koji je Partijaršiju u Beogradu oslobodio plaćanja poreza na vjersku djelatnost, a ne plaćaju ni porez na imovinu crkava i manastira, imaju pravo na vraćanje PDV-a za robu koja se koristi u bogosluženju, a i zdravstveno i socijalno osiguranje za sveštenike uplaćuje se iz budžeta Republike Srbije.

V.K.