Iako su i druge države regiona povećale vojnu potrošnju, razlika u obimu nabavki ostaje velika. Srbija se tako nalazi na 37. mjestu u svijetu po uvozu složenih sistema naoružanja, ispred nekih članica EU u regionu, poput Hrvatske i Bugarske.

„Povećanje ulaganja u odbranu najviše i najduže primjećujemo u Srbiji, gdje je tokom posljednje decenije nastao pritisak da se obnovi naoružanje naslijeđeno iz JNA, a političko rukovodstvo je u tome prepoznalo i političko-simboličku vrijednost. Tenzije sa Kosovom vjerovatno su dodatno podstakle razmišljanje da je jači arsenal dobar adut u pregovorima s međunarodnim akterima“, objašnjava za DW istraživačica SIPRI-ja Katarina Đokić.

Vučić: Udvostručiti vojne kapacitete

Uz najveći obim uvoza naoružanja, Srbija ima i najveće izdatke za odbranu u regionu. U periodu od 2020. do 2024. realna vrijednost vojnog budžeta bila je oko šest puta veća od budžeta Albanije, koja je druga po potrošnji na Zapadnom Balkanu.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nedavno je najavio da će zemlja u narednih godinu i po dana udvostručiti vojne kapacitete.

Za vojnog analitičara Aleksandra Radića to nije novi trend. On podsjeća da je intenzivnije naoružavanje počelo još 2016. godine, kada je, kako kaže, Vučić prepoznao potencijal koji nabavke oružja imaju u političkom i ekonomskom smislu.

„Kupovina naoružanja često je vođena političkim motivima. Ponekad se stiče utisak da je i sama vojska iznenađena onim što dobije, jer se prije svega vodi računa od koga se kupuje, a ne šta se kupuje“, kaže Radić. „Na primjer, ako je Vučić putovao u Peking, možete očekivati da će nakon toga početi pregovori o nabavci vojne opreme iz Kine“, dodaje on.

Dobavljači sa svih strana svijeta

Prema podacima SIPRI-ja, Srbija je u posljednjih pet godina uvezla složene sisteme naoružanja iz 13 različitih zemalja. Najveći dobavljač bila je Kina, prije svega zahvaljujući nabavci sistema protivvazdušne odbrane srednjeg dometa, dok su najveće donacije stigle iz Rusije i Bjelorusije.

Ipak, ta struktura bi uskoro mogla da se promijeni, kaže istraživačica SIPRI-ja Katarina Đokić. Ako se realizuju već potpisani ugovori, Francuska i Izrael mogli bi da postanu glavni dobavljači Srbije.

„Meni ta raznovrsnost dobavljača govori o dvije stvari: prvo, Srbija nema vojnog saveznika, i drugo, ima dovoljno novca i spremnosti da uzima kredite za najskuplje sisteme naoružanja, zbog čega je atraktivan kupac za različite izvoznike“, kaže Đokić za DW.

Crna Gora pri dnu liste: 152. mjesto

Ostale države Zapadnog Balkana bilježe znatno manji obim uvoza naoružanja. Albanija je druga u regionu, ali tek na 103. mjestu u svijetu, s uvozom koji je, prema procjeni SIPRI-ja, oko šest puta manji od srpskog. Kosovo se nalazi na 118. mjestu, Sjeverna Makedonija na 138, Bosna i Hercegovina na 144, a Crna Gora na 152. mjestu među ukupno 166 primalaca složenog naoružanja u svijetu.

Turska i SAD ključni partneri drugih zemalja regiona

„Zemlje NATO u regionu prije svega su reagovale na pritiske iz prvog Trampovog mandata da povećaju vojne izdatke i ulaganja u vojnu opremu. Nakon ruske sveobuhvatne invazije na Ukrajinu, uočava se dodatni rast narudžbina naoružanja“, objašnjava Đokić.

U Bosni i Hercegovini, međutim, trend izgleda drugačije.

„Ne primjećujemo značajnije povećanje ulaganja u vojsku, ali se više ulaže u opremanje policije, što može uticati na percepciju prijetnje između dva entiteta, s obzirom na način na koji je policija organizovana“, dodaje ona.

Većina ostalih zemalja Zapadnog Balkana tradicionalno se oslanja na Sjedinjene Američke Države i Tursku kao glavne dobavljače i donatore vojne opreme. Takve nabavke često služe i za jačanje političkih odnosa sa NATO-saveznicima.

„Kako planirani vojni izdaci rastu, region postaje zanimljivo tržište i drugim izvoznicima naoružanja, prije svega Francuskoj, od koje više zemalja očekuje isporuke različitih sistema“, kaže Đokić. “A zanimljiv je i bilateralni odnos Albanije i Italije – Italija je već donirala Albaniji patrolni brod, a takođe je zadužena za isporuku lakih oklopnih vozila u narednom periodu, koje finansira Evropska unija.“

Busanje u grudi

Ipak, Katarina Đokić upozorava da ukupan obim nabavljenog naoružanja u regionu i dalje ostaje relativno skroman u globalnim okvirima.

„Kada s nula nabavki dođete do nekoliko novih sistema, to procentualno može djelovati dramatično. U kombinaciji s ratobornom retorikom političkih elita i senzacionalističkim izvještavanjem, to stvara osjećaj nesigurnosti kod susjeda i često služi kao opravdanje za nova ulaganja u naoružanje“, kaže Đokić za DW.

Takvu retoriku dodatno podgrevaju i nedavno potpisani sporazumi o vojnoj saradnji – između Srbije i Mađarske, kao i između Hrvatske, Albanije i Kosova – koje politički lideri često predstavljaju kao nove vojne saveze.

„U Albaniji se preuveličava srpska opasnost, isto kao što u Srbiji politika preuveličava opasnost od svih oko nas. To je spoj politike i propagande koji opravdava poslove naoružanja. Hrvatska želi posebnu ulogu u regionu, naročito u odnosu prema Srbiji, dok ostale zemlje uglavnom prate širi regionalni trend“, ocenjuje Radić.

I Radić i Đokić saglasni su da se pomenuti sporazumi ne mogu smatrati pravim vojnim savezima.

„Ti sporazumi uglavnom se odnose na obuku, zajedničke vojne vežbe i koordinaciju aktivnosti koje bi se u velikoj mjeri ionako odvijale u okviru NATO-struktura“, objašnjava Đokić.

U takvim okolnostima, dodaje Đokić, NATO i dalje ostaje ključni faktor odvraćanja u regionu, iako će na njegovu buduću ulogu uticati i šira dinamika unutar samog saveza.