Tokom prethodnih godina, najviši zvaničnici dvije zemlje sretali su se isključivo na multilateralnim sastancima, u organizaciji Evropske unije (EU) ili na samitima Brdo-Brioni, uz tradicionalno učešće predstavnika svih bivših jugoslovenskih republika i Kosova, čiju nezavisnost Srbija ne priznaje.

Tek ponekad odškrinuti prozor za saradnju, zbog promaje koja duva duž rijeke Save, vrlo brzo se zalupi.

A promaju podstiču i iz Beograda i Zagreba, uz povremene zabrane ulaska i protjerivanje stranih državljana, kao što je bio slučaj tokom studentskih blokada u Srbiji.

Bura je nedavno dunula sa hrvatskog primorja.

Hrvatski predsjednik Zoran Milanović otkazao je samit Brdo-Brioni čiji je domaćin trebalo da bude u maju, tvrdeći da izjave i djela srpskog predsjednika Aleksandra Vučića „narušavaju međudržavne odnose i ugrožavaju mir i stabilnost“ u regionu.

Vučić je odgovorio da mu na samitu nije ni mjesto, a Milanoviću je poručio da „pozove drugove iz Tirane i Prištine“ i održi sastanak bez predstavnika Srbije.

“Uvijek mi je bilo mnogo važnije da odem i položim cvijet na spomeniku žrtava u Jasenovcu (zloglasnom ustaškom logoru tokom Drugog svetskog rata)“, rekao je Vučić, koji nije bio 2025. na zvaničnom obilježavanju 80. godina od oslobađanja logora, već na posebnoj ceremoniji.

„Zoran Milanović je odigrao lijepi i neočekivani dupli pas sa Vučićem“, opisao je potom hrvatski Jutarnji list.

Otkazivanje samita i neprijateljske poruke „nisu dobar znak“ i „dodatni su indikator postojećeg, zabrinjavajućeg trenda u srpsko-hrvatskim odnosima koji traje deceniju“, kaže Džejms Ker-Lindzi, britanski politički analitičar, za BBC na srpskom.

„Ovo je vrlo opipljiv pokazatelj da nešto nije u redu – jedno su problematične izjave, a drugo otkazivanje sastanka.

„Odnosi su sve lošiji, a posebno brinu sve učestalije izjave o naoružavanju sa obije strane“, dodaje on.

Otkazivanje regionalnog samita na Brionima, u omiljenom odmaralištu nekadašnjeg doživotnog predsjednika zajedničke države Josipa Broza Tita, uslijedilo je baš poslije lokalnih izbora u 10 opština u Srbiji.

Vučić je iskoristio izbore da optuži Zagreb za još jedno miješanje u unutrašnje stvari Srbije, tvrdeći da je u nekim mjestima u kojima se glasalo, bio veliki broj vozila sa „hrvatskim registarskim tablicama“.

Građane Srbije plaše Hrvatskom, možete misliti koliki nam je interes ko je pobijedio na izborima u Sevojnu (jednim od mjesta gdje su održani lokalni izbori), rekao je hrvatski potpredsjednik vlade i ministar unutrašnjih poslova Davor Božinović.

A neposredno uoči izbora, Ministarstvo spoljnih poslova Srbije stavilo je Hrvatsku na crnu listu, preporučujući sopstvenim državljanima da idu samo u krajnjoj nuždi.

Hiljade ljudi iz Srbije ide u Hrvatsku na rad tokom ljetnje sezone na obali Jadrana, a nije ni mali broj onih koji to primorje biraju za odmor.

Iako je 2022, izjavio da dok je „živ neće ići u Hrvatsku na more“, ipak je dvije godine kasnije boravio u Dubrovniku na regionalnom samitu, na kojem je bio i predsjednik Ukrajine Vladimir Zelenski.

Tada mu je domaćin bio hrvatski premijer Andrej Plenković.

Vučić i Milanović, kao predsednici dve države, nikada nisu razgovorali „u četiri oka“ od kada vrše te funkcije.

Poslednji bilateralni sastanak imali su 2013, kada je Milanović bio premijer, a Vučić prvi potpredsednik vlade.

Vučić je Zagreb posjetio 2018, kada je razgovarao sa premijerom Plenkovićem i tadašnjom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović.

Bila je to njegova jedina zvanična bilateralna posjeta Hrvatskoj kao predsjednika Srbije.

Prethodno je Grabar-Kitarović 2016. posjetila Srbiju, a Vučić ju je dočekao sa buketom cvijeća na mostu koji povezuje Bačku Palanku u Srbiji i Ilok u Hrvatskoj, tada kao premijer.

Plenković je 2023. bio u zvaničnoj posjeti u Subotici, gradu na krajnjem sjeveru Srbije, ali se nije susreo sa Vučićem.

EKG odnosa i ‘lake političke mete’

Poslije „užasnih 1990-ih“ i rata u Jugoslaviji, kada su odnosi Hrvatske i Srbije bili najlošiji, uslijedio je napredak, posebno u periodu kada je Zagreb početkom druge decenije 21. vijeka pristupio EU, kaže Ker-Lindzi.

„Hrvatska je tada ponudila da podijeli iskustvo sa Srbijom, što su mnogi vidjeli kao znak uspostavljanja vrlo zdravih odnosa i pokazatelj da mogu da sarađuju.

„Onda je došlo do novog pogoršanja, a vjerujem da je jedan od glavnih razloga obilježavanje godišnjica operacije ‘Oluja’, što je Srbija činila komemoracijama, a Hrvatska slavljem“, zaključuje on.

Vučić je prethodnih mjeseci, posebno od početka studentskih protesta u Srbiji zbog pada nadstrešnice Željezničke stanice u Novom Sadu, često optuživao Hrvatsku da „na najdirektniji način učestvuje u obojenoj revoluciji“ u Srbiji.

„Nijedna zemlja nije toliko strastveno i toliko snažno učestvovala u svemu kao Hrvatska, posebno državni vrh i SOA (Sigurnosno-obavještajna agencija Hrvatske)“, tvrdio je u martu.

Takve optužbe Ker-Lindzi smatra „problematičnim“.

„Problematično je i ako ima dokaze da se Hrvatska miješa u unutrašnje stvari Srbije, poput izbora, ali i ako ih nema – a to tvrdi“, dodaje.

Političari u obije zemlje često u javnim nastupima spominju susede, jer su „lake mete“, smatra.

„S tim što Hrvatska ima prostor da koristi i narativ da im (mađarski premijer) Viktor Orban ili (ruski predsjednik) Putin stvaraju unutrašnje probleme, a mislim da je Vučić daleko manje zabrinut po tom pitanju, jer sa Orbanom ima dobre odnose“, objašnjava.

‘Zveckanje oružjem’ na Balkanu

Iako zvaničnici Beograda i Zagreba rijetko razgovaraju, daleko češče šalju poruke saopštenjima i izjavama u medijima.

One su se prethodnih godina neretko ticale naoružanja, što mnogi analitičari nazivaju ‘zveckanjem oružjem’.

Među jugoslovenskim republikama Srbija ima najveću vojsku, a za njom slijedi Hrvatska, kaže Arsalan Bilal, stručnjak iz Centra za politiku, mir i bezbjednost Arktičkog univerziteta Norveške, za BBC na srpskom.

„Neke zemlje izvlače vojnu snagu prevashodno iz članstva u NATO-u, dok su druge, poput Srbije, van alijanse“, dodaje.

„Vojni arsenal balkanskih zemalja je mješovit: sistemi iz sovjetske i jugoslovenske ere su i dalje važni, ali države su, prije svih Hrvatska i Srbija, sistematski unaprijedile vojne kapacitete“, govori Bilal.

Ipak, naglašava, sve balkanske zemlje „po svjetskim i evropskim standardima imaju ograničenu vojnu snagu“.

I Srbija i Hrvatska za troškove odbrane izdvajaju više od dva odsto bruto društvenog proizvoda godišnje.

Iz Zagreba najavljuju da će premašiti tri odsto do 2030.

Srpska vojska broji više od 28.000 redovnih članova i više od 50.000 u rezervnom sastavu, dok u Hrvatskoj ima nešto manje od 17.000 ljudi u stalnom sastavu i oko 21.000 u rezervnom, prema podacima Međunarodnog instituta za strateške studije (IISS) iz Njemačke.

Poslije 18 godina, u Hrvatskoj je u martu 2026. vraćeno obavezno služenje vojnog roka za muškarce.

Krajem 2026. ili početkom 2027. biće uvedeno i u Srbiji, najavio je ministar odbrane Bratislav Gašić.

Šta su od naoružanja kupile Srbija i Hrvatska?

Hrvatska prethodnih godina nabavljala francuske avione rafale, polovne, kako je rečeno u Zagrebu, kao i američke vojne helikoptere crni jastreb (Black Hawk), njemačke tenkove leopard 2A8 i turske bajraktar dronove.

Osim za 12 novih francuskih aviona rafal, Srbija je potpisala i ugovore o nabavci kineskog naoružanja, poput protivazdušnih sistema FK-3 i HQ-17 i dronova CH-92 i CH-95.

Hrvatska je pokrenula obuke pilota i tehničkog osoblja koje bi trebalo da upravlja rafalima, dok Srbija čeka isporuku ovih aviona u narednih nekoliko godina, kaže Bilal.

„I Srbija će sprovesti obuke, ali ostaje da se vidi da li može da uradi efikasnu integraciju i održavanje rafala u sopstvenoj vojsci, posebno zbog upotrebe ruske i kineske tehnologije.

„Razvijanje moćne avijacije sa naprednim sistemima i platformama zahtijeva vrijeme, vjerovatno i decenije, pa ćemo morati da sačekamo i vidimo da li će francuski avioni zaista unijeti promjene u srpskoj vojsci“, objašnjava.

Kako Srbija i Hrvatska kupuju oružje?

Kupovina oružja nije najobičnija transakcija.

Iako ne postoje zvanični zakoni koje bi Beograd ili Zagreb prekršili nabavkom oružja, moraju da slijede niz nepisanih pravila.

Da li ćete kupovinom oružja zadržati sadašnje i buduće prijetnje podalje od vas?

Koje su prednosti i mane kupovine oružja?

Koja sredstva imate na raspolaganju i koja su vaša ograničenja?

Kako će se naoružanje održavati ili uvećati, ako se javi potreba?

Na ova pitanja treba imati odgovor prije potpisivanja ugovora o kupovini naoružanja, ukazuje Arsalan Bilal.

„Bez detaljnog planiranja, nijedna nabavka naoružanja neće optimalno biti pretvorena u efektivne i trajne odbrambene kapacitete.

„Države sa ograničenim budžetima za naoružanje, kao one na Balkanu, trebalo bi da posvete posebnu pažnju strateškom planiranju, jer je prostor za grešku mnogo manji“, dodaje.

Važan faktor je i fizička udaljenost zemlje iz koje nabavljate oružje, kao i njena geopolitička pozicija u odnosu na vas i vaše susjede.

Tu vrebaju rizici, poput prekida lanaca snabdijevanja ili logističkih izazova, posebno u vremenima sukoba, kao što je sadašnji trenutak, kaže Bilal.

„Za zemlje koje nemaju izlaz na more ili one koje su okružene neprijateljskim državama, prilikom kupovine oružja nije bitno samo obaviti transakciju, već i razmišljati o dopremanju oružja, održavanju i dodatnoj kupovini u budućnosti.

„Mogućnost trećih zemalja da iskoriste geografski ili geopolitički uticaj kako bi ugrozili tu dinamiku može da dovede do ranjivosti vojske“, objašnjava stručnjak.

Hrvatske oružje nabavlja samo iz savezničkih zemalja članica NATO-a, jer savez nastupa jedinstveno kada se brani.

Srbija jeprethodnih godina nabavaljala oružje takođe od NATO članica, ali i iz Kine i Rusije.

Probleme takvog pristupa Arsalan Bilal dijeli u tri grupe: političke, logističke i one koji se tiču mogućnosti direktne vojne saradnje sa zemljama dobavljačima.

„Sa aspekta logistike – ključne dostave oružja Srbiji moraju da prođu kroz zemlje-članice NATO-a.

„Kupovinom od Kine i Rusije, Srbija može politički da zakomplikuje, čak i da ugrozi odnose sa EU i NATO.

„Sa aspekta vojne saradnje, kupovina sistema iz zemalja koje nisu NATO članice može da donese probleme u njihovom instaliranju na terenu, održavanju i obuci vojnika za upotrebu“, nabraja Bilal.

Uprkos tome, diverzifikacija u nabavci oružja može da donese korist „do određene granice“.

„Pruža otpornost na prekidanje lanaca snadbijevanja i logističke prepreke, a donosi i političku fleksibilnost i prednost u pregovaranju i strateškom pozicioniranju“, smatra istraživač Arktičkog univerziteta.

Srpsko ‘ostrvo’ i ‘nepotrebni’ vojni savez Hrvatske

Politike dviju najmnogoljudnijih država bivše Jugoslavije na polju odbrane i naoružanja umnogome kroje i njihove političke odnose.

Politikolog Ker-Lindzi ukazuje na „začarani krug trke u naoružanju“, koji je na Balkanu specifičan.

„Dio problema je u tome što bilo kakav potez u odbrambenom sektoru jedne države druge zemlje tumače kao korak usmjeren protiv njih“, smatra Britanac.

Hrvatsko uvećanje budžeta za odbranu može da se tumači i zahtjevom za veća ulaganja u vojsku članica NATO-a.

„Ali Srbija to tumači kao potez protiv nje i onda ona povećava budžet za naoružanje, pa Hrvatska dalje odgovara pitanjem – ‘zašto Srbija ovo radi, mora da je usmjereno protiv nas’.

„Tako i Kosovo može da protumači da će Srbija iskoristiti oružje da ga ponovo zauzme, iako to nije realno i bilo bi političko i vojno samoubistvo“, dodaje Ker-Lindzi.

Tokom prethodnih godina korijen burnih odnosa Zagreba i Beograda bili su i izbori saveznika u sektoru odbrane.

Hrvatska je u martu 2025. potpisala Deklaraciju o saradnji u oblasti odbrane sa Albanijom i Kosovom, na šta je Srbija ubrzo odgovorila partnerstvom sa Mađarskom.

Odluku Zagreba, Ker-Lindzi naziva „ekstremno problematičnim i nepotrebnim potezom“, koji Srbija sa pravom tumači kao neprijateljski.

„Albanija i Hrvatska su već članice NATO i, ukoliko bi Srbija napala jednu od njih, automatski bi se aktivirao član 5 NATO povelje (po kojem se napad na jednu članicu smatra napadom na cio savez).

„NATO je prisutan i na Kosovu, pa apsolutno nije bilo potrebe za bilo kakvim odvojenim partnerstvom mimo alijanse“, ocjenjuje politički analitičar.

Ali, greške je, kaže, pravila i Srbija – prije svega, nečinjenjem.

„Svi ovi problemi su i rezultat toga što je Srbija i dalje nespremna da vodi korisne, zrele i otvorene razgovore o članstvu u NATO-u“, kaže Ker-Lindzi.

Zbog toga je danas „ostrvo“, jer su svi njeni susjedi, osim Bosne i Hercegovine, učlanjeni u savez.

„Jasno je da su sjećanja na bombardovanje 1999. još prepreka, ali gotovo sve NATO članice su nekada ratovale međusobno ili su imale loše odnose.

„Primjera ima mnogo: Sjeverna Makedonija i Grčka, Turska i Grčka, Njemačka i Francuska ili Velika Britanija…“, nabraja britanski stručnjak.

Ulaskom Srbije u NATO i EU bila bi stavljena tačka na napete odnose Zagreba i Beograda, dodaje.

„Dok se to ne desi, na Hrvatsku kao NATO i EU članicu na Zapadu neće gledati kao lošeg momka, dok Srbiju u zapadnim diplomatskim krugovima sve više, nažalost, vide kao problem“, ističe.

‘Nerealna mogućnost rata na Balkanu’

Uprkos sve češćem pominjanju oružja, oštrim porukama iz Zagreba i Beograda i vraćanju obaveznog vojnog roka, „ne postoji realna mogućnost rata na Balkanu“, kaže Ker-Lindzi.

„Tu svi gube – Srbija nema interes da zarati sa NATO članicom, a Hrvatska, ukoliko bi započela rat sa drugom zemljom bez povoda, ostala bi sama, jer se član 5 NATO povelje tada ne bi aktivirao“, dodaje.

Ali, mala vjerovatnoća oružanog sukoba ne znači da će se odnosi popraviti.

Jedan od ključnih preduslova bi mogao da bude zaokret u politici Beograda.

„Pozicija Srbije ima sličnosti sa putem koji slijedi Turska – prihvataju da pripadaju zapadnom svijetu, ali žele da istovremeno imaju dobre odnose i saradnju sa Istokom, Kinom i Rusijom“, smatra Ker-Lindzi.

To u današnjem podijeljenom svijetu ne funkcioniše, dodaje.

„Možda u unutrašnjoj politici, ali pravi probleme u spoljnjoj – niko do kraja ne vjeruje ni Srbiji, ni Turskoj, jer djeluje da pokušavaju da sjede na svim stolicama“, kaže britanski stručnjak.

Do popravljanja odnosa sa Hrvatskom, ali i opšte geopolitičke pozicije Srbije, došlo bi kada Beograd „jasno odluči u čemu vidi budućnost“.

„Nadam da će Srbija naći zajednički jezik sa EU i pohitati ka članstvu, time bi i ovi problemi bili riješeni“, zaključuje Ker-Lindzi.