Video
Sve dok u Srbiji živi pretenzija prema Crnoj Gori, sve dok se podgrijavaju nade da će jednoga dana “osloboditi” “srpsko” more, dok se bude odbacivala crnogorska državnost i osporavala suverenost – iz Srbije će se glorifikovati Podgorička skupština kao poželjni model i istorijski uzor u odnosima prema Crnoj Gori”, ocjenjuje u razgovoru za Vikend novine srpski istoričar mlađe generacije Milivoj Bešlin.
Preporučeno
Bešlin, čije izjave često znaju da izazovu buru na sprskoj političkoj sceni, što se desilo i nedavno nakon izjave da će nakon Kosova na red doći vojvođansko pitanje, kaže da će Srbija jednog dana morati ozbiljno da analizira što je “jabuka razdora” u odnosima sa Crnom Gorom. Naglašava da Crna Gora mora da brani svoj građanski i antifašistički karakter i da uprkos negativnim trendovima iz Evrope i posebno regiona, istrajava na dosadašnjem kursu.
VN: Za razliku od nekih Vaših kolega na čelu sa Antićem i Rakovićem, Vi ste jasno saopštili da je tzv. Podgorička skupština bila nelegalni politički skup neformalne grupe ljudi…
BEŠLIN: Problem je što se istorijski događaji u atmosferi politizovane i ideologizovane istoriografije posmatraju iz savremene perspektive. Istoričari postaju propagandisti, ne trude se da razumiju pojave i procese u prošlosti, već se identifikuju sa akterima zbivanja. To je vrlo loše jer se istorijska nauka tako srozava na nivo paškvile i propagande, dovodi sebe u ulogu sluškinje nacionalističke ideologije kao vladajuće u državi. Ali, društvo u Srbiji je toliko devastirano, ne vidim zbog čega bi istoriografija bila bolja od njega. Najzad, naopakim interpretacijama prošlosti, nacionalisti u Srbiji pravdaju neke svoje savremene pretenzije prema Crnoj Gori.
VN: Zašto se odlukama tog skupa pokušava u Srbiji dati legitimitet?
BEŠLIN: Sve dok u Srbiji živi pretenzija prema Crnoj Gori, sve dok se podgrijavaju nade da će jednoga dana “osloboditi” “srpsko” more, sve dok se bude odbacivala crnogorska državnost i osporavala suverenost – iz Srbije će se slaviti i glorifikovati Podgorička skupština kao poželjni model i istorijski uzor u odnosima prema Crnoj Gori. Riječju, velikosrpska Srbija slavi i slaviće Podgoričku skupštinu kao uzor i priželjkivaće da se u nekoj novoj formi ona ponovi, dok će neka demokratska Srbija, koja je sada u dubokoj ilegali, morati kritički da preispita tu “jabuku razdora” u odnosima sa Crnom Gorom.
VN: Koje pouke treba da izvuče Crna Gora upravo na osnovu događaja iz 1918. godine?
BEŠLIN: Crna Gora bi morala da izvuče pouku o tome kako je bilo moguće da bukvalno preko noći od međunarodno priznate države sa institucijama monarha, vlade, skupštine, crkve, zakona itd. ostane bez svega toga i bude svedena na provinciju svoga dojučerašnjeg susjeda. Ništa to nije išlo bez učešća same Crne Gore. Većinski njena politička elita, do tada najbliži ljudi kralja Nikole, izjasnili su se za nestanak vlastite države i to bezuslovnim “utapanjem” u drugu državu. To je stvarno rijedak primjer. Ali 1918. u Crnoj Gori je rezultat višedecenijske ideološke pripreme koju je vršio sam kralj Nikola. Crna Gora je prvo izgubila identitet kao rezultat vladalačkih i političkih pretenzija njenog kralja na svesrpski prijesto, da bi poslije gubitka identiteta ostala i bez državnog okvira. Okvir bez sadržine teško opstaje. To je pouka i danas. Identitetski u Crnoj Gori se i danas luta. Ne vidim bilo kakvu osmišljenu državnu strategiju. Ali vidim vrlo sistematičnu, koncentrisanu i fokusiranu antidržavnu strategiju oko različitih punktova srpskog nacionalizma u Crnoj Gori, čija je krovna ideološko-politička organizacija pod predvodništvom srpskog mitropolita Radovića. Državu ne čine samo fantastične marine za jahte i novi putevi. Država mora da ima identitetski kohezioni faktor koji je drži kao zajednicu na okupu.
VN: A Srbija?
BEŠLIN: Pouke Srbiji pišem u Beogradu, ali tamo malo ko želi da ih čuje. Ako ih i čuju, onda odgovaraju prijetnjama mojim hapšenjem i sličnim bedastoćama.
VN: Da li će nakon što takozvana Podgorička skupština više ne bude interesantna kao tema preko koje određeni krugovi u Srbiji i Crnoj Gori mogu dizati tenzije, doći do smirivanja ili će neko iz pomenutih krugova lansirati novu priču, problem, kako je to, uostalom, uradio patrijarh SPC izjavom da Srbi u Crnoj Gori danas lošije žive nego u NDH i pod Osmanlijama?
BEŠLIN: Već sam rekao da je izjava patrijarha rijedak primjer ekstremističkog govora, kao i relativizacija zločinačke NDH. Ne smijete fašizam da upoređujete sa bilo čim, jer ste ga tako normalizovali. Upravo je to Irinej učinio. Stvarno je potreban deficit i talenta i pameti pa javno povući paralelu između Jasenovca i Porto Montenegra. I još poslije toga izjava kojom priznaje da on samo time vrši preventivni udar da bi sačuvao imovinu svoje crkvene organizacije u Crnoj Gori. Dakle, ako su materijalna dobra u pitanju, do kojih je crkvenim ocima najviše stalo, onda je i zloupotreba strašnih žrtava u NDH moguća i poželjna.
VN: Što je sljedeće?
BEŠLIN: Zaista, ne znam koja je sljedeća tema oko koje će se dizati tenzije između dvije države. Nedavno je to bio Interpol, vidjećemo sjutra. Vjerovatno zakon o vjerskim pitanjima. Ali ne vidim što se brinete oko toga, kada iz Vlade Crne Gore uporno ponavljaju da su na djelu “najbolji odnosi” dvije države i da provoktivne izjave iz Beograda nijesu dolazile od “zvanične Srbije”, već od “ekstremnih nacionalističkih struktura”. Izgleda da se u Podgorici vidi nešto što ja iz Srbije ne vi dim, pa se pitam da li su Dačić, Vulin, Nenad Popović i svi oni režimski tabloidi, kao protočni bojleri vlasti, u stvari nezvanične ili opozicione strukture?! Ali svi oni i ne demonizuju Vladu Crne Gore, ne crtaju na naslovnim stranama hitlerovske brkove premijeru ili ministrima, već predsjedniku Milu Đukanoviću. Njega se proziva i njemu se iz Beograda svakodnevno crta meta na čelu. Ova posljednja kampanja protiv njega ne jenjava mjesecima. Šta li bi tek bilo da nisu “najbolji odnosi”?!
VN: Dio političkih predstavnika Srba u Crnoj Gori već počinje priču o popisu koji je 2021. godine. Da li je to možda novi plan izazivanja tenzija?
BEŠLIN: Daleko je popis, posebno u situaciji kad se iz vrha vlade najavljuje neka “kohezija u pravoslavnom biću” Crne Gore. Silno bih volio da znam šta se iza toga krije, ali se pribojavam da je priča o pravoslavnoj koheziji na samo pola koraka od nacionalne kohezije u Crnoj Gori. A podsjetiću Vas, kada se Crna Gora nacionalno homogenizuje, ona se, kako je to govorio Boro Krivokapić, može samo homogenizovati na platformi srpskog nacionalizma, kao što je bio slučaj u vrijeme AB revolucije. Građanskoj i sekularnoj Crnoj Gori nisu potrebne pravoslavne ili bilo kakve druge kohezije, već pluralnost i jedinstvo različitosti na modernim i prozapadnim, sekularnim, osnovama.
VN: Gospodine Bešlin, nedavno ste izjavili da Rusija neće na Balkanu sve staviti na „srpsku kartu“. Ako neće staviti sve na “srpsku kartu”, na čiju će?
BEŠLIN: Kontekst te moje izjave je bio nakon razgovora ruskog i kosovskog predsjednika, Putina i Tačija u Parizu. Nacionalisti u Srbiji su se strašno uznemirili zbog toga, pa sam htio da poručim da je Rusija, ipak, malo ozbiljniji igrač koji prati svoje državne i imperijalne interese i da neće na Balkanu, koji je njoj veoma važan, sve stavljati samo na jednu – srpsku kartu. Nije samo riječ o Kosovu. Pogledajte koliko Rusija ekonomski ulaže u Hrvatsku – daleko više nego u Srbiju. U Srbiji ulaže u užasne propagandne stanice i pravi brojne opskurne i desnoekstremističke “nevladine” organizacije za širenje svoje “meke moći”, a u Hrvatskoj ima ozbiljne ekonomske interese i investicije.
VN: Rekli ste takođe da je poistovjećivanje interesa Srbije sa Rusijom kratkovido i iracionalno poimanje politike. U kojoj mjeri zvanični Beograd zaista poistovjećuje svoje interese sa ruskim?
BEŠLIN: Nije riječ samo o zvaničnom Beogradu, kako kažete. Taj blok je širi mnogo. Čitav srpski nacionalizam, poražen i osramoćen u svom velikodržavnom pohodu posljednje decenije 20. vijeka, pronašao je utjehu u identifikaciji sa Rusijom i ruskim nacionalizmom. Tako smo došli do paradoksalne situacije da se patriotizam u Srbiji mjeri stepenom lojalnosti tuđoj državi i stranim interesima. To je prisutno i u srpskoj intelektualnoj i u političkoj eliti. Dovoljan je podatak da je predsjednik Srbije vidio Putina 15 puta od kako je na vlasti u Srbiji. Slušajte, Tito i Brežnjev se nisu vidjeli toliko puta. Nijedno sastavljanje Vlade Srbije od 2012. nije prošlo bez prethodnog odlaska po instrukcije u Kremlj. I prethodna vlast demokrata je najvredniju kompaniju u Srbiji, NIS, za sitne pare, faktički poklonila ruskoj državi. To je sveukupno ponižavajuć i podanički odnos, dok samo na nivou retorike zadržava nominalni proevropski kurs. Ne znam koga misle da prevare time, ali pouzdano znam da se tako gubi kredibilitet i na Istoku i na Zapadu.
Populizam i nacionalizam, prečica da Evropa potone u bezdan
VN: O porukama iz Pariza još se dosta govori. Vi ste sami kazali da se u Srbiji nije čula ključna poruka koju su uputili predsjednik Makron i kancelarka Merkel, da su središnje opasnosti današnjeg svijeta i Evrope – nacionalizam i rasizam. Koliko su nacionalizam i rasizam prisutni u regionu?
BEŠLIN: Mislim da je važno pažljivo pogledati sadržaj govora francuskog predsjednika. Ako Evropa i Zapad nastave u ovom smjeru moglo bi se desiti da jednoga dana istoričari upravo taj govor budu uzimali kao najozbiljnije upozorenje pred slom i katastrofu. Makron je vrlo jasno razlikovao patriotizam i nacionalizam, rekavši da je nacionalizam u stvari izdaja patriotizma, da se ova dva pojma isključuju. Crna Gora tu ima posebnu odgovornost prema svojim građanima.
VN: Zašto to kažete?
BEŠLIN: Pogledajte šta je ideologija nacionalizma napravila od nekada razvijenijih Srbije i Hrvatske. Da ne pominjem Bosnu i Hercegovinu. U Makedoniji koja je bila na ivici ambisa, sada se smiruje nacionalistička histerija koju je posijao VMRO. U čitavoj Evropi se nacionalistički, ksenofobični, rasistički, antiimigracioni pokreti šire. Teoretičari ih vrlo eufemistički nazivaju talasom populizma. Ali imam lošu vijest, to je u stvari fašizam 21. vijeka. Svi ti pokreti su po pravilu antievropski i uživaju različite vidove podrške Rusije – od medijskih do finansijskih. Od nedavno podrška im stiže i iz određenih krugova u Vašingtonu. Ti desničarski, nacionalistički i populistički pokreti su najkraći put da Evropa ponovo potone u bezdan međusobnih obračuna i mržnje. Crna Gora zbog svega toga mora da brani svoj građanski i antifašistički karakter i da uprkos negativnim trendovima iz Evrope i posebno regiona, istrajava na dosadašnjem kursu. Veliki možda i imaju pravo na grešku, ali za male, ozbiljnija greška može da bude fatalna.
VN: Kako iz ugla istoričara, nekoga kome su poznate istorijske okolnosti u kojima su se dešavale prelomni trenuci na globalnoj sceni, vidite sadašnji trenutak u regionu, Evropi i svijetu? Šta nas čeka u budućnosti?
BEŠLIN: Plašim se da odgovorim na to pitanje. A nemam ni obavezu. Alati moje profesije nama istoričarima služe da istražujemo prošlost, ne i da predviđamo budućnost.
Borovim odlaskom izgubio je čitav postjugoslovenski proctor
VN: Blisko ste sarađivali sa pokojnim novinarom Borom Krivokapićem. Zajedno ste bili urednici i autori televizijske emisije “Četvrtkom u 22”, na TV Prva, koja se bavila pitanjima nacionalnog identiteta na ovim prostorima. Po čemu ćete najviše pamtiti Bora Krivokapića?
BEŠLIN: Na Vaše pitanje sam u mnogo široj formi odgovorio tekstom o Boru Krivokapiću, objavljenom na portalu Antena M i u Pobjedi. Ukratko, pamtiću ga po neponovljivoj misaonoj dubini i knjigama koje nam je ostavio. Pamtiću ga po neprovincijalizmu, po tome da se ni jednoj sredini u kojoj je radio i živio nije dodvoravao, već je beskopromisno šibao sve društvene i političke anomalije. Pamtiću njegova stalna upozorenja na opasnosti od nacionalizma, kao i nedogmatsko i otvoreno mišljenje koje je bilo izvan svih stereotipa i ustaljenih matrica. Pamtiću i njegov savjet da manje trošim vreme na javne istupe i razgovore sa novinarima, a više na istoriografska istraživanja i pisanja radova i knjiga. Borovim odlaskom čitav postjugoslovenski kulturni prostor je puno izgubio, a Crna Gora ponajviše.
