Lekić je svjestan da mu za formiranje Vlade trebaju poslanici koalicije “Crno na bijelo” jer kako sam kaže trenutno ima podršku 37 poslanik u SKupštini Crne Gore.

Lekić je u razgovoru za Minu naglasio da je koaliciji ,,Crno na bijelo“, odnosno Građanskom pokretu (GP) URA i Civisu, ponudio da budu dio njegovog kabineta na funkcijama ,,koje su ranije dogovarane“, ili da u drugom slučaju podrže svojim glasovima manjinsku vladu čiji bi Lekić bio mandatar.

Shodno Izmjenama Zakona o predsjedniku, aktuelni mandatar, koji bezuspješno pregovara od 29. decembra, ima rok do 16. marta.

Na čemu Lekić temelji svoj optimizam da će nakon dva i po mjeseca uspjeti da formira Vladu i pridobije podršku koalicije “Crno na bijelo” ostaje misterija, jer mu je do 16.marta, kad ističe zakonski rok za formiranje Vlade ostalo svega četiri dana.

U protekla dva i po mjeseca naslušali smo se raznih kalkulacija i kombinacija. Pregovori su počeli optimistično i slušajući aktere pregovora lako se moglo pomisliti da su oni zapravo formalnost i da je već sve dogovoreno. No kako je vrijeme odmicalo postajalo je izvjesnije da će Lekić ostati mandatar i da neće postati premijer.

Parlamentarna većina u strahu od novih izbora panično je tražila izlaz iz političkog zapećka u koji su upali. Malo zbog panika, a vjerovatno više zbog Abazovićeve ambicije da ostane premijer pokrenuti su novi pregovori u kojima su glavnu riječ preuzeli Abazović i Demokratski front. Svjesni da imaju rok do 16.marta zaboravili su na sve uvrede upućene jedni drugima, uspjeli da odobrovolje novom funkcijom i najglasnijeg kritičara Abazovića u redovima DF-a, Nebojšu Medojevića ali na kraju nisu uspjeli.

Upravo je ta funkcija koordinatora bezbjednosnih službi bila moneta za potkusurivanje između DF i URE, te je sad prosto nemoguće zamisliti da bi Abazović pristao da Medojević bude na toj funkciji a da Lekić bude premijer, jer je jasno da bi u toj kombinatorici Abazović ostao kratkih rukava.

To je svakako Lekića ostavilo na poziciji da mu i dalje fale četiri glasa u Skupštini za razliku od kombinacija u kojima bi Abazović ostao premijer u novoj rekonstruisanoj Vladi.

No za formiranje takve Vlade ostali su uskraćeni za jedan glas i to onaj od Ujedinjene Crne Gore, jer je Goran Danilović insistirao da je mandat dat Miodragu Lekiću i da jedino on može biti premijer.

Kad sa Danilovićem nije uspjela nova politička igra okrenuli su se i Genciju Nimanbeguu, ali su i od njega dobili ne kao odgovor.

Farsa i politički bućkuriš pregovora za formiranje 44.Vlade koji traje dva i po mjeseca ulazi u foto finiš, i čini se da Lekić nema na čemu da zasnuje svoj optimizam.

Stvari da on zaista formira Vladu dodatno komplikuje i objava u medijima da su URA i Demokrate dogovorile podršku Bečiću na predsjedničkim izborima kao i zajedničke nastupe u narednim izbornim ciklusima, što očigledno znači zbijanje redova za vanredne parlamentarne izbore.

Dogovor URE i Demokrata, i izjava predsjednika Đukanovića da neće žuriti sa definitivnom ili eventualnom odlukom da raspusti Skupštinu ipak ukazuje da on o tome razmišlja u skladu sa njegovim ustavim ovlaštenjima.

“Jasno je određenje Ustava koje predsjedniku daje pravo da raspusti parlament samo u jednom slučaju, kada je dodijeljen mandat mandataru pa on u 90 dana ne uspije da sastavi Vladu. Ovaj mandatar Miodrag Lekić je za mene problematičan, njegov izbor je pravno problematičan, ali je dio pravnog sistema, sve dotle dok ga Ustavni sud ne suspenduje. Sada ozbiljno razmatram sa stručnjacima za ustavno pravo ovakav Zakon o predsjedniku. Imaću do 16. marta jasan stav koji će biti, sigurno, u skladu sa Ustavom” rekao je Đukanović.

Na ruku Lekiću ne idu ni kritike sa međunarodnih adresa. Još od starta pregovora zvaničnici EU su osporavali legitimitet izbora nove Vlade bez novih vanrednih parlamentarnih izbora, tvrdeći da je on mandat dobio na osnovu neustavnih Izmjena Zakona o predsjedniku.

U priču su se juče uključile i SAD i to vrlo otvoreno i direktno saopštenjem ambasade SAD u Podgorici u kom su naveli da su Sjedinjene Američke Države zabrinute zbog nastojanja da se formira nova vlada u Crnoj Gori, rekonstruiše ona koja je izgubila mandat ili skrati mandat parlamentu na osnovu izmijenjenog Zakona o predsjedniku.

Dok teče “zaustavno vrijeme” strah od vanrednih parlamentarnih izbora postaje veći, Lekić ostaje nepopravljivi optimista da će se dokopati premijerske fotelje, ali se čini da ostali politički igrači već formiraju rovove za neminovne parlamentarne izbore.