Video
On tvrdi da je, ako se napravi istorijska retrospektiva, Crna Gora uspjela da napravi ključni zaokret. Međutim, prema njegovom mišljenju, i da je onog trenutka kada je imala namjeru da dovrši državotvorno zaokruživanje kroz zakon koji je Srpska pravoslavna crkva protumačila kao napad na sebe, ta vjerska organizacija pokazala da je najmoćnija organizacija u regiji, a istovremeno se potvrdilo i da je ta crkva od Bosne i Hercegovine, pa do Ukrajine, uvijek bila zapravo na strani agresora.
– Vrlo je očigledno da je SPC, u političkom životu u Crnoj Gori, neko ko suštinski upravlja tim procesima. Ono što je zanimljivo za Crnu Goru jeste način ruskog uticaja preko SPC, a da istovremeno imamo jednu „zapadnu diviziju“ međunarodne zajednice koja u regiji, pričajući o borbi protiv korupcije i to isključivo u područjima koja ne uključuju Srbiju, amnestirajući je na taj način, pomažu zapravo, vjerujem nenamjerno, snage koje su otvoreno proruske i otvoreno zagovaraju različite vrste istorijskog revizionizma – kazao je Turčalo za Pobjedu.
Prema njegovoj ocjeni, u Crnoj Gori taj istorijski revizionizam ide sve do 1918. godine.
– Dakle, to nijesu samo ljudi koje mogu nazvati četnicima iz Drugog svjetskog rata, niti nekim ko je podržavao razne agresivne ratove tokom 90-ih godina prošlog vijeka. Riječ je o ljudima koji zapravo imaju problem sa vlastitom državom, ne doživljavajući je kao državu uopšte, već samo kao neki prostor koji je privremeno proglasio i obnovio svoju nezavisnost, te treba da se vrati u okvire matice, a to bi trebala biti Srbija – kaže on.
Crna Gora od Srbije i nosilaca njene politike doživljava sličnu stvar kao i Ukrajina, doduše na manjoj skali. Njoj se takođe poriče pravo na državnost, samobitnost, naciju… Ljudi koji se izjašnjavaju kao Crnogorci predstavljaju se kao lopovi sa jednom rukom na srcu, a drugom u džepu, kao Srbi sa felerom…
Imate sličan diskurzivan i praktični politički pristup Srbije i proruskih političkih snaga i u Crnoj Gori i u BiH. I u Bosni se Bošnjaci, kao veća etnička grupa, pokušavaju desubjektivizirati kao politički narod, tretirajući se isključivo kao konfesionalna grupa. Pa ih tako, na primjer, sadašnji predsjednik Republike Srpske i bivši član Predsjedništva BiH Milorad Dodik isključivo oslovljava samo kao „muslimani“. Negira se apsolutno bilo kakav istorijski kontinuitet BiH, svodeći je na neki teritorij.
To se radi na vrlo sličan način sa Crnom Gorom. Ono što je veoma slično, kada poredimo 2020. godinu kao prijelomni trenutak za Crnu Goru i BiH, su institucije u obje države koje su slabe i relativno krhke. One se još više prazne od neke svoje esencije i ostaju ljušture. Mi vidimo da te institucije ne mogu da funkcionišu, da se institucionalna memorija briše. Kada je riječ o Crnoj Gori, uklanjajući ljude koji su tu memoriju imali. Na sličan način se postupa i u BiH.
Dodatna specifičnost Crne Gore je što je ona članica Sjevernoatlantskog saveza, ali je bukvalno dovedena u stanje da je to njeno članstvo neka vrsta zamrznutog članstva. Ponašanje proruskih snaga koje praktično vode državu, ne proizvodi nikakve konsekvence, jer Zapad još uvijek traži način kako da odgovori na to i onda kao odgovor nalazi ovu politiku udovoljavanja prema Srbiji i tim prosrpskim i proruskim snagama i u Crnoj Gori i u BiH.
Koji je cilj takve politike, kako kažete „zapadne divizije“, udovoljavanja Srbiji?
Cilj te politike udovoljavanja je suštinski – stabilnost. Jer je ono što potenciraju Vučićev i Dodikov režim, pa i Demokratski front i slične političke strukture u Crnoj Gori – što smo jače proruski, to možemo tražiti više koncesija od Zapada. Što više možemo unijeti nestabilnosti, to više možemo dobiti za neku vrstu stabilnosti.
Zapad je potpuno obesmislio svoj mehanizam sankcija, što je posebno vidljivo na primjeru BiH, gdje su ljudi koji su na crnim listama sada odjednom u državnoj vlasti i predstavljeni kao nekakve nove snage i niko od tih zapadnih aktera nije sporio njihov ulazak na ključne pozicije. Na taj način se praktično u ruke tih antievropskih i anti-NATO snaga, Srbije, Republike Srpske i jednog značajnog dijela političkih struktura u Crnoj Gori, prepuštaju ključne pozicije u sigurnosnom sektoru. Rusija više nema nikakav problem da penetrira bezbjednosni sektor u zemljama koje su kandidati za ulazak u EU ili imaju aspiraciju da postanu ili su već članice NATO-a. To je nešto što itekako može imati dugoročan negativni efekat. Koliko god taj scenario zvučao pesimistično, onog trenutka ukoliko bi Ruska Federacija, odnosno Vladimir Putin, osjetila da je njihovo nasljeđe na koljenima, spremna je proširiti front na Zapadni Balakan. U regiji ima minimalno četiri područja, Kosovo, Srbija u cjelini, Crna Gora i Republika Srpska, gdje može pokrenuti takvu akciju.
Svjedoci smo da se grade različiti narativi. Tako je u Crnoj Gori, nasilno ustoličeni mitropolit Joanikije ubrzo nakon početka ruske agresije na Ukrajinu nazvao Crnu Goru malom Ukrajinom, čime je nedvosmisleno stavio do znanja na koji način Crkva Srbije gleda na Crnu Goru. Takođe, imamo izgradnju narativa o takozvanom crnogorskom ekstremnom nacionalzmu, koji je kulminirao skandaloznim izvještajem BIRN-a u projektu mapiranja ekstremnih desničarskih i religioznih organizacija, u kojem su devet istaknutih boraca za ljudska prava, osvjedočenih antifašista i ljevičara, među kojima i dvije novinarke Pobjede, označeni kao desničari i vjerski fanatici. Koliko je opasna teza pravljenja kontrateže velikosrpskom nacionalizmiu i vještačkog balansiranja jednačine na ovaj način, preko jedne ozbiljne novinarske mreže kao što je BIRN?
I ovdje imate jednu vrstu sličnosti sa Bosnom i Hercegovinom. Način na koji se pokušava relativizovati velikosrpski nacionalizam u Crnoj Gori kroz označavanje onih koje žele izgradnju države Crne Gore kao ekstremnih crnogorskih nacionalista, jako je prisutan u BiH. Kod nas one koji se zalažu za izgradnju BiH kao građanske države, nazivaju građanskim nacionalistima i bošnjačkim unitraistima. Često se ta priča o izgradnji građanske države tretira na način da se „pojašnjava“ da ono što Bošnjaci žele jeste da iskoriste svoj demografski oportunizam, u smislu da ih je više od drugih etničkih grupa, pa da taj navodni nacionalizam žele da pokriju „građanskim nacionalizmom“. I u jednom i u drugom slučaju, u izgradnji države, velikosrpske institucije koje stoje iza tog narativa, a tu je SPC najozbiljnija u tom smislu, pokušavaju da taj svoj narativ objasne kao odgovor na ono što je nacionalizam „neke većine“. Da obesmisle u startu bilo kakvo kretanje ovih dviju država u smjeru ozbiljnih građanskih i liberalno-demokratskih država. Država koje na bilo koji način mogu dovršiti svoju potpunu integraciju u evroatlantski prostor.
Prepoznajete li u BIRN-ovom izvještaju, prvenstveno za Crnu Goru, mehanizam hibridnog djelovanja – ako ne direktno ruskog, a ono makar kopiranja njihovog „modus operandija“ plasiranja narativa o crnogorskom ekstremnom nacionalizma preko etabliranih medija?
Preporučeno
Geopolitika Srbije, i njihova politika uopšte, u velikoj mjeri replicira ono što Rusi imaju u svojoj politici prema takozvanom „bližem inostranstvu“. Srbija i dalje Crnu Goru, BiH, pa i Kosovo koje je de facto nezavisno, smatra „privremenim“ tvorevinama gdje oni imaju pravo da se involviraju, kako bi pod okriljem koncepta „srpskog sveta“ navodno branili stanovništvo koje smatraju Srbima ili odricali uopšte mogućnost da postoje npr. Crnogorci. U velikoj mjeri možemo, ako pratimo kako je Rusija razvijala svoje različite geopolitičke instrumente, vidjeti kako ih je Srbija replicirala ovdje u regionu i nastavila ih primjenjivati.
