Sagovornik Vijesti iz Vlade rekao je da je Nizozemska za zatvaranje Poglavlja 2 (Sloboda kretanja radnika) tražila najveći stepen zaštite (5+5+5 godina), dok pojedine države članice nisu tražile nikakve dodatne mehanizme. Ipak, istakao je da Hag stroge uslove nije tražio konkretno zbog Podgorice, već da bi se postavio presedan za buduća proširenja EU.

Ministarstvo evropskih poslova (MEP) nije odgovorilo na pitanje lista koliko će godina trajati tranzicioni period, ali je izvor redakcije iz MEP-a kazao da su države članice imale različite stavove po tom pitanju, te da će se sve sa sigurnošću znati nakon sastanka Odbora stalnih predstavnika vlada država članica EU (COREPER) u petak.

Taj sagovornik tvrdi da je resor evropskih poslova u pregovorima uspio da smanji granicu čija je primjena zagovarana (5+5+5), kao i da će za Podgoricu važiti dogovor između onog najstrožeg i hrvatskog modela (2+3+2).

“Iskustvo Hrvatske pokazuje da moramo čuvati svoju radnu snagu i privredu”, rekao je sagovornik.

Ministarka evropskih poslova Maida Gorčević saopštila je prekjuče da se na međuvladinoj konferenciji u Luksemburgu 15. juna očekuje privremeno zatvaranje poglavlja 2 i 28 (Zaštita potrošača i zdravlja).

Šta za crnogorske građane uopšte znači Poglavlje 2 i kako bi model 4+2+3 funkcionisao u praksi?

Pravna tekovina EU u navedenom poglavlju omogućava građanima jedne države članice EU da slobodno rade u drugoj državi članici, isto kao domaći radnici. Drugim riječima, crnogorski državljani bi u npr. Irskoj mogli da se zaposle isto kao i tamošnji stanovnici, bez ikakvih dodatnih birokratskih prepreka.

Međutim, ako Irska iskoristi mogućnost da odgodi pristup radnicima iz Crne Gore svom tržištu, to će stajati u Ugovoru o pristupanju Crne Gore EU, u kome će države članice pojedinačno birati da li će iskoristiti ograničenje ili će odmah otvoriti svoje tržište rada crnogorskim državljanima.

Konkretan model (4+2+3) funkcionisao bi na sljedeći način – prve četiri godine nakon ulaska svaka “stara” članica, koja ne bi odmah po pristupanju Crne Gore otvorila svoje tržište rada, zadržala bi svoje nacionalne radne dozvole za građane nove članice, bez potrebe da obrazlažu zašto to čine.

Kad istekne taj četvorogodišnji period, države članice bi morale formalno da obavijeste Evropsku komisiju (EK) ako žele da produže restrikcije na još dvije godine. U suprotnom, tržište bi se automatski otvorilo.

No, ako recimo Berlin ili Beč iskoriste tu mogućnost, pa žele da ograničenje produže na posljednje tri godine, to je moguće samo ako država članica dokaže ozbiljne poremećaje na sopstvenom tržištu rada, ili prijetnju od njih. Nakon ukupno devet godina, sva ograničenja bi pravno prestala da važe.

Beč je to već uradio Hrvatskoj i Sloveniji, pa su njihovi državljani potpuno otvoren pristup austrijskom tržištu rada dobili sedam godina nakon ulaska u EU.

Crna Gora ima mogućnost da uvede radne dozvole za građane onih država članica koje su uvele ograničenja za njene radnike.

Kapor: Demografske posljedice

Iskustvo najnovije članice EU – Hrvatske – s poglavljem 2 i njegovim efektima bilo je, najblaže rečeno, izazovno.

Po ulasku Zagreba u EU, svoje tržište za hrvatske državljane odmah su otvorili Švedska, Finska, Danska, Estonija, Letonija, Litvanija, Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Rumunija, Bugarska, Irska i Portugal.

Glavni urednik “Dubrovačkog vjesnika” Jadran Kapor rekao je “Vijestima” da su hrvatski građani 1. jula 2015, dvije godine nakon ulaska u EU, dobili pristup tržištima rada u Belgiji, Francuskoj, Grčkoj, Italiji, Luksemburgu, Njemačkoj i Španiji, kao i na Kipru.

Pojašnjava da stvari nakon toga postaju složenije, jer države koje i dalje žele da ograniče pristup svom tržištu rada novoj članici moraju Briselu da dokažu da su takva ograničenja opravdana stanjem na njihovom tržištu rada. Kapor navodi da je, prema hrvatskom modelu, u krajnjem slučaju, ograničenje moglo trajati najduže sedam godina i to samo ako je opravdano stanjem na tržištu rada.

“Hrvatski državljani su već pet godina nakon ulaska u EU, dobili pravo zapošljavanja i na Malti, kao i u Nizozemskoj, Sloveniji i Ujedinjenom Kraljevstvu, koje je tada još bilo članica EU”, kazao je on.

Kapor je rekao da je teško procijeniti koliko se građana Hrvatske iselilo iz te države zbog mogućnosti rada u drugim evropskim zemljama. On ističe da se, prema podacima hrvatskog Državnog zavoda za statistiku, od 2013. do kraja 2024. zvanično iselilo više od 430.000 ljudi – najviše njih između 2014. i 2019.

“Tih godina Hrvatska je godišnje ostajala bez između 35.000 i 50.000 stanovnika. Dakle, svake godine gubila je broj stanovnika jednak gradu veličine Dubrovnika ili Šibenika. Najviše se odlazilo u Irsku, Njemačku i Austriju. Problem je, međutim, što je nezvanična brojka znatno veća – mnogo je ljudi koji su se odselili, ali se nisu zvanično odjavili, najčešće kako bi zadržali status u zdravstvenom i penzijskom osiguranju”, ocijenio je Kapor.

On je konstatovao da je jasno da je to za državu od nepunih četiri miliona stanovnika tada predstavljalo značajan udarac, ne samo zato što je na tržištu rada nastala praznina, već i zato što solidarni dio penzijskog sistema zavisi od izdvajanja iz zarada radno aktivnog stanovništva, kao i da su odlazili mladi ljudi, od kojih većina još nije imala djecu, pa da su demografske posljedice bile “strašne”.

Volf: Znatan odliv radne snage

Slovenija je u EU ušla 1. maja 2004, u sklopu tzv. “velikog proširenja”, zajedno s još devet država. Damjan Volf, predsjednik slovenačke nacionalne sindikalne organizacije “Konfederacija sindikatov 90 Slovenije”, rekao je “Vijestima” da je i Slovenija imala prelazni period od sedam godina, po modelu 2+3+2. Pojašnjava da su tokom tih sedam godina postojala ograničenja za slovenačke radnike na tržištima rada Njemačke i Austrije, te da su te dvije države otvorile svoja tržišta rada za slovenačke radnike tek 1. maja 2011.

“S druge strane, Velika Britanija, Irska i Švedska otvorile su svoja tržišta rada odmah po ulasku Slovenije u EU”, napomenuo je Volf.

On je naveo da Ljubljana nije uvodila nikakva ograničenja za građane i stanovnike država članica EU, pa su svi mogli odmah da počnu da rade u Sloveniji.

Međutim, Volf napominje da je, pošto se Slovenija graniči s Austrijom i Italijom, koje su već bile članice EU i znatno razvijenije zemlje, došlo do izraženog odliva radne snage iz Slovenije, posebno prema Beču, ali i Rimu.

“Procjenjujemo da je u periodu od 2004. do 2022, dakle tokom posljednjih 18 godina, između 80.000 i 100.000 slovenačkih radnika otišlo da radi u drugim državama EU. Prije svega govorimo o kadrovima iz zdravstva, logistike i transporta, građevinarstva, ugostiteljstva i turizma, kao i tehničkih struka”, kazao je on.

Volf je ocijenio da je to dovelo do dodatnih problema, jer je, prema njegovim riječima, demografska situacija u Sloveniji veoma loša – broj umrlih veći je od broja rođenih. Kazao je da je Slovenija zbog toga postala zavisna od uvoza strane radne snage, a da se suočava i sa strukturnim nedostatkom radnika u radno intenzivnim djelatnostima.

“Austrija je bila posebno privlačna za naše radnike, jer su bruto zarade tamo bile dva, pa čak i tri puta veće nego u Sloveniji”, naveo je Volf, dodajući da je upravo zbog toga kadar iz zdravstva, logistike, građevinarstva, ugostiteljstva i tehničkih struka, koji je obrazovan kroz slovenački obrazovni sistem u velikom broju odlazio u inostranstvo.

“Imali smo zaista značajan odliv radne snage”, ustvrdio je on.

Volf je poručio da bi sličan izazov mogao da očekuje i Crnu Goru kad bude prolazila kroz prelazni period nakon pristupanja EU.

“… I vi imate malo tržište rada. U Sloveniji danas imamo rekordno visoku zaposlenost – oko milion zaposlenih na ukupno nešto više od dva miliona stanovnika. U takvim okolnostima, odlazak 100.000 ljudi predstavlja izuzetno veliki broj”, konstatovao je on.

Kapor: Mladi su odlazili jer su željeli život u uređenijoj državi

Jadran Kapor kazao je da je hrvatska država pokušala da se bori s demografskom krizom izazvanom odlivom stanovništa ka Evropi.

Tako, objašnjava on, povratnik koji je najmanje dvije godine proveo u inostranstvu ili je potomak hrvatskih iseljenika pa dolazi da živi u Hrvatsku, može pod određenim uslovima biti oslobođen plaćanja poreza na dohodak do pet godina.

“Potomcima bez hrvatskog državljanstva, povratnicima i njihovim porodicama olakšano je regulisanje boravka i pristup obrazovanju. Program ‘Biram Hrvatsku’ nudi i finansijske podsticaje povratnicima za pokretanje biznisa i povratak na tržište rada, naročito u manje razvijenim i depopulisanim područjima Slavonije”, naveo je Kapor.

On je ocijenio da te mjere nisu dovele do značajnih rezultata. Prema njegovim riječima, novac i lakše zapošljavanje nisu bili jedini motiv za odlazak, već su mladi odlazili jer su željeli život u uređenijoj državi.

Ipak, Kapor napominje da se posljednjih godina bilježi povećan povratak hrvatskih državljana, najviše iz Irske i Njemačke, uglavnom porodica s djecom zbog vrtića i škole, te da je u pitanju brojka od 12 do 15 hiljada ljudi godišnje.

“Prazninu na tržištu rada najčešće popunjavaju ljudi iz ‘trećih zemalja’ – mnogi kuvari i konobari dolaze iz Crne Gore i Srbije, u trgovini rade ljudi iz Bosne i Hercegovine, a najvidljiviji su naši novi sugrađani iz Nepala i s Filipina koji rade u različitim zanimanjima, od građevinarstva, preko turizma, pa sve do pomoćnih poslova u bolnicama, raznošenja pošte, pa čak i uzgoja školjki”, rekao je on.

Ocijenio je da integracija državljana tih azijskih zemalja u društvo predstavlja izazov zbog izražene jezičke barijere, ali i zbog pogrešnog uvjerenja da domaćem stanovništvu oduzimaju posao.

“Poslove koje oni rade, Hrvati zapravo ne žele da rade”, podvukao je Kapor.