Video
Juče je Crna Gora dočekala najradosniji hrišćanski praznik. Znate već, juče je bio Božić. Juče je neka nova i nakon decenija diktature slobodna Crna Gora dočekala Božić. Gomila vjerujućeg svijeta je motornim testerama, śekirama, kosijerima, Torovim čekićima i trozupcima opustošila državnu imovinu i njome natovarila svoje kamione. A zatim je tu istu državnu imovinu vjerujući svijet prodavao na gradskim ulicama, uz čuveno vjerujuće: “Koliko daš”. Ali, moraš dati. Jer ni kič nije badava. Plati pa klati i glumataj da si spoznao Isusa. Zakiti se svježe ukradenim, pardon, ubranim badnjakom i tek onda možeš prodavati muda za bubrege. Blatobran, hauba, retrovizor i svijetla za maglu nek pršte od raskoši. Nek se vidi vjera Hristova! Nek zagrme kratke i duge cijevi u rukama polusvijeta, jer, Božić je, braćo i sestre! Nek nebo paraju vatrometi i rakete, a zemlju neka dinamit raznese, jer, Božić je, braćo i sestre, tako nam vjera nalaže! Tako nam naši pastiri zapovijedaju dok u danima Božića svome stadu daju instrukcije kako će i za koga glasati.
Dok u danima najvećeg hrišćanskog praznika ljubavi siju mržnju i krvomute. Onako, kako samo oni znadu. No, dok je stada biće i pastira. Pastira koji ništa Hristovo nemaju u sebi. Pastira koji umjesto ljubavi propovijedaju mržnju. Otpadnika od vjere koji druge nevjernicima proglašavaju. Takvih je bilo i biće ih uvijek, ali čini se nikad nijesu bili glasniji u svojim naumima. Naumima da (za razliku od Isusa koji je vodu pretvarao u vino) vino u krv pretvore, jer, čudo je čudo, a čudu se u zube ne gleda. Makar od đavola dolazilo. Jer, vjerni narod ne pita za prirodu čuda, vjerni narod ne želi da pita, već da slijepo slijedi svoje putovođe. Koje ih vode u mrak, gušći od pljevaljske magle. A u mrak vode i sve druge, koji nijesu birali ni putovođe, ni mrak kao cilj, i kao ishodište.
No, na ovakvom Božiću i ovakvoj Crnoj Gori valja zahvaliti onima koji su nas oslobodili. Onima koji su 2020. Crnu Goru gurnuli u civilizacijski ambis, u jamu iz koje je samo čudo može izbaviti. Zapamtimo da vječnu zahvalnost dugujemo Dritanu Abazoviću i njegovoj partiji u nestajanju. Ali, kakva vajda od toga što će uskoro nestati partija, koja je učinila sve da nestane Crna Gora. I eto nas, na samoj ivici ponora. Ura je nosila štafetu slobode, ne zaboravimo. Ne one slobode o kojoj uporno i bez stida lažu, već slobode za sve utvare 90-ih, za svo zlo koje se ponovo rodilo. Jedina sloboda koju su nam donijeli je sloboda za duhove iz boce, duhove koji ovih dana orgijaju Crnom Gorom. Velikosrpski nacionalizam je zahvaljujući Uri opet živ, čini se življi nego ikada.
Uz svesrdnu pomoć tabloida Vijesti Ura je učinila sve da Crna Gora danas liči na provinciju tzv. Republike Srpske. Čak nije ni provincija Srbije, već replika Dodikovog rodnog sela. Scene iz crnogorskih gradova nalik su skečevima najboljih humorista, ali tragedija je što ipak nije riječ o skeču, već o našoj stvarnosti. Kamioni okićeni badnjacima i srpskim zastavama, okruženi pijanim polusvijetom, koji Boga slavi uz nacionalističke srpske popijevke prizor su usnimljen na ulicama crnogorskih gradova, i nije sirovi materijal sa snimanja nekog filma, ili Bajićeve serije. Nažalost. Stoga, neizmjerno hvala Uri što je pomirila Crnu Goru, a utvare nekih prošlih vremena spalila kao karnevalsku lutku. Hvala im na skladu, miru, blagostanju, u ime sve Đilasove kopiladi, đavoljeg nakota, u ime svih volova, u ime ustaša i pečuraka koje će nestati, u ime svih turaka koji leleču, i bula koje kukaju, hvala im na sadašnjosti u kojoj se to obećava i budućnosti u kojoj se obećanja kane ispuniti. Hvala im i na reformi tradicionalnog božićnjeg pozdrava, jer, već neko vrijeme u Crnoj Gori se za Božić ne rađa Isus. Novi najradosniji hrišćanski pozdrav je:
Preporučeno
“Vučić se rodi! Vaistinu se rodi!”
