Šta se u Crnoj Gori promijenilo za 15 godina? 

U godinama prije referenduma, tačnije od samoga kraja 90-ih i otklona od pogubne politike Miloševića, državna politika je pravilno i vrlo mudro vukla političke poteze koje su korak po korak CG vodile ka obnovi nezavisnosti, multietničkom skladu i generalno političkim vrijednostima savremenog demokratskog svijeta. To je bio period bujanja i narastanja jedne emancipatorske energije koja je svoje finale doživjela 21.05.2006. Iako je i nakon referenduma nastavljena i zaokruživana ta progresivna politika, zazuzet jasan pravac ka EU I NATO, usvojen gradjanski Ustav i prebrođeni mnogi važni izazovi, negdje je s odmicanjem te istorijske 2006. polako postajalo sve vidljivije da vladajućim političkim elitama ponestaje političke kondicije za suočavanje sa novim izazovima.

Tu prije svega mislim na izazove istinske i dubinske demokratizacije zemlje, reformi njenog institucionalnog aparata, kao i jačanja državotvorne svijesti. Polako smo kao politički sistem i društvo zapadali u političku dekadenciju da bismo kao epilog tog procesa imali političke promjene  2020. koje su suštinski došle na talasu političke paradigme koja je temeljno suprotstavljena svim onim pozitivnim emancipatorskim procesima koji su i iznijeli ideju obnove nezavisnosti. 

Dakle, nekako smo se, najprostije rečeno, za ovih 15 godina zavrtjeli u krug. Ipak veliko je dostignuće obnovljena država i mnogi elementi koji uz to idu pa će i reverzibilnost tog procesa biti ipak težak zadatak za sve one koji misle da su gradjansku CG bacilli na koljena nakon avgusta 2020.

Je li CG danas nezavisna država, suštinski, ne deklarativno? Ako uzmemo u obzir gradove okićene tuđim zastavama, reviziju istorije, izjednačavanje četnika i partizana… da li se u CG dešava referendum za gubljenje nezavisnosti a da mi to ne znamo? 

Promjene se nijesu desile da bi se napravio neophodan raskid sa brojnim nedemokratskim, nerijetko i kriminalnim praksama, već je opravdano gradjansko nezadovoljstvo zloupotrijebljeno za nametanje jedne pogrešne i veoma opasne politike. Paralela sa 1989. godinom i tzv. dogadjanjem naroda je vrlo upečatljiva slika, a nemoguće je ne zapaziti jednu širu političko-socijalnu regresiju koja se manifestuje na raznim nivoima kroz brojne – svakodnevne bizarne i retrogradne političke i društvene pojave.

Glavna linija ovog procesa koji nam se dešava je pokušaj temeljne promjene unutrašnjeg bića Crne Gore, odnosno one političke paradigme koja je nastala kroz antiratni, evropski suverenistički pokret početkom 90-ih, a kasnije imala svoj nastavak u procesu do referenduma i u kasnijoj fazi. Ko to danas ne vidi taj je ozbiljno politički obnevidio ili je politički manipulant. To što pominjete oko zastava, razne druge simbolike, revizije istorije itd. to su samo jasne manifestacije izvana dobro planirane i koordinisane akcije čiji epilog, nakon nekoliko faza, treba da bude politički provincijalizovana a ekonomski kolonizovana Crna Gora. Da bi se ona napravila takvom  potrebno je iznutra razvaliti sve ono što je istorijski, vjekovno, i ako hoćete milenijumski, čini posve specifičnim i osobenim državno-nacionalnim i kulturološkim entitetom na ovim prostorima. Metodom velikosrpskih istorijskih falsifikata Crnoj Gori treba uzeti dušu da bi ona kao prazna ljuštura bila lak plijen i pod punom kontrolom Beograda. Zar je potrebno išta dodati činjenici da je najmanje dvije trećine aktuelne vlasti pod punom kontrolom Vučića i njegove politike „srpskog sveta“. Nego, danas je nažalost došlo vrijeme da i očigledne stvari morate dokazivati.

Premijer je juče kazao da će CG geografski ostati gdje jeste, ali da će imati drugačiji pristup. Kakav nam to pristup obećava?

Premijer i njegovo promišljanje na aktuelne teme prestaje da bude samo repertoar zabavnog, često i komičnog karaktera. Plašim se da to njegovo neartikulisano “promišljanje” može da ima dublje posljedice ukoliko se brzo ne pronađe način da se ovakvo stanje promijeni ili makar nekako rekonfiguriše. Ne ulazim u njegova intimne religiozno-metafizičke nazore, čak vjerujem da je on iskren u tim stavovima ali takav diskurs iskazivati sa pozicije premijera jedne zemlje u 21.vijeku je skandalozno.

Generalno pristup koji nam se nudi je jedna vremenska mašina koja bi trebalo da nas vrati tamo negdje na početak 19. vijeka i doba crnogorske teokratije. Sve to djeluje bizarno, nevjerovatno i groteskno da danas u CG imate premijera koji je više crkvenjak i to onaj nereformisani, a sa druge strane SPC u CG koja je savladala sve tehnike političko-izbornog angažmana, uključujući presudan doprinos u formiranju Vlade.

Koliko se nakon 2006. radilo na tome da se ojača njen suverenitet i položaj u međunarodnoj zajednici? 

Pravilno medjunarodno usmjerenje države, put ka EU I NATO, regionalna saradnja i odlični susjedski odnosi, pored naravno obnove nezavisnosti i usvajanja građanskog Ustava istorijska su dostignuća u ovih 15 godina.

Svakako da moramo biti zadovoljni ovim strateškim rezultatima na pravilnom pozicioniranju države, kako vrednosno tako i posebno u medjunarodnim okvirima. Na planu uređenja države nije uradjeno dovoljno. Na planu izgradnje institucija, vladavine prava, pravične distribucije resursa, jačanje državotvorne svijesti nije bilo adekvatnog fokusa i to je jedan od razloga zbog čega su danas ugrožena i ova kapitalna statusno-identitetska dostignuća.

Jesu li na dan 15. godišnjice njene nezavisnosti vrijednosti građanske, multietničke i antifašističke države i dalje simbol CG? 

Preduboki su korijeni multietničkog i multivjerskog sklada nastali vjekovnim kulturološkim prožimanjima na ovim prostorima. Crnogorsko državno i društveno iskustvo je u tom smislu posve različito od iskustva nekih drugih u susjedstvu, posebno kada je riječ o odnosu brojčano manjih naroda prema državi CG. Ovdje su oni uvijek bili činilac stabilnosti i veliki oslonac u svim progresivnim i emancipatorskim procesima od 90. godine naovamo.

Zato je i CG sve ovo vrijeme, pored brojnih unutrašnjih problema koje je imala, u ovom kapitalnom segmentu unutrašnje harmonije bila svijetli primjer za cijeli region. Crna Gora je po svojoj suštini, po svom unutrašnjem biću gradjanska država i to je nešto što je istorijski determinisano. Ta višeslojnost CG je ogromno bogatstvo i specifikum naše zemlje. Baš to arhitekte velikodržavlja strašno uznemirava – oni bi to htjeli nekako da razvale i od CG naprave prvo jednovjersku, a potom jednonacionalnu, naravno, srpsku državu.

Nepokolebljiv odnos prema antifašizmu je takođe velika vrijednost CG  i u regionalnim okvirima gdje je proces revizije istorije već uzeo maha. Vidjeli smo nedavno skandal u Beogradu – sliku vodje četničkog zločinačkog kvislinškog pokreta Mihailovića pored lidera partizanskog oslobodilačkog pokreta Josipa Broza Tita. Nečuveno, skandalozno. I to bi sada velikosrpski stratezi, preko nove vlasti, da uprljaju i da nam beogradsku sliku možda već narednog 9. maja prenesu i u CG. No pasaran.

Hoće li CG moći da uspješno nastavi putem EU integracija? Kakvih 15 narednih joj predviđate?

Vidim CG primarno kao zemlju koja će se osloboditi od kleronacionalizma koji je trenutno na vlasti, u kojoj će politike i prakse primjerene više srednjem vijeku biti naša ružna prošlost. Ali vidim CG i kao zemlju u kojoj će, uz reafirmaciju državotvorne politike biti više pravde, više prava za sve naše gradjane, više ekonomskih perpspektiva za njih da ostanu ovdje, boljeg života i boljeg standarda. I naravno da idemo ka Evropskoj uniji jer se radi o ideji, koja je pored svih mana, pogotovo onih koje trenutno ispoljava,  vrijednosno superiorna u odnosu na sve ostale alternative koje nam se nude. A vidimo da su nacionalizam i velikodržavni koncepti još uvijek živi, nikad vitalniji u posljednjih 20 godina, pa je posvećenost ideji evropske i civilizovane CG upravo zbog toga danas presudno važna za budućnost našega društva i generacija koje će živjeti ovdje.