“Od društva koje je bilo dominantno građansko, sekularno, prozapadno, i progresivno, za par godina došli smo u situaciju da su dominantne etnonacionalističke, religiozne, mizogine i antizapadne vrijednosti”, navodi Vuković.

Ujedno, dodaje, vlast u Crnoj Gori priča ono što Zapad želi da čuje, a radi ono što Beograd očekuje da se obavi.

Govoreći o odnosu Amerike, kaže da Sjedinjene Države na Crnu Goru gledaju kao sastavni dio regionalnih dinamika, koje su na periferiji ključnih geopolitičkih izazova kojima su vlasti u Vašingtonu opterećene.

Smatra i da su SAD uvjerene da Zapadni Balkan prvenstveno mora biti evropsko pitanje.

Intervju prenosimo integralno:

RSE: Iako je entuzijazam Brisela po pitanju crnogorskog priključenja kulminirao nakon dobijanja privremenih mjerila, čini se dinamika čitavog procesa usporila. U kom pravcu, po Vama, idu evropske integracije Crne Gore?

Vuković: Nema sumnje da je u prethodnih godinu Evropska unija iskazivala snažnu političku volju i institucionalnu spremnost da proces proširenja dobije kakav-takav pozitivan rezultat. Cilj je bio da se makar formalno i kratkoročno pošalje poruka da proces proširenja nije u potpunosti zamro i da zemlje Zapadnog Balkana i dalje mogu gajiti nadu da će biti članice EU.

Proces proširenja u dubokoj je krizi još od čuvene Junkeroveizjave iz 2016. da ga neće biti makar deceniju. To je bio ključni vjetar u leđa euroskeptičnim, populističkim, antizapadnim i autoritarnim snagama na Zapadnom Balkanu i šire da obesmisle dalji proces reformi i njihovu harmonizaciju sa evropskim sistemima.

Dugo je proces proširenja bio sveden na puku fingiranu formu, lišenu reformskog i transformativnog karaktera, koja je kao takva odgovarala tehnokratama u Briselu, koji nijesu imali jasan politički signal da se ozbiljnije pristupi politikama proširenja.

Mnogim državama je bio blokiran početak pregovora. Onima koji su ih započeli bilo je skoro nemoguće, zatvarati poglavlja. U sred procesa mijenjala su se pravila,uvođene nove metodologije.

S druge strane države zapadnog Balkana redom su postajale nestabilnije, institucionalno slabije, sklonije autoritarnim oblicima vladavine, i lake mete malignog i hibridnog djelovanja trećih strane.

Geopolitička previranja, koja su kulminirala ruskom invazijom na Ukrajinu 2022, ogolili su sav auto-destruktivni karakter takvog poimanja politika proširenja. U takvim okolnostima, Crna Gora je dobila priliku da postane „pozitivan primjer“ koji Evropska unija može koristiti kao simbol reanimiranog procesa proširenja.

IBAR je uzet kao primjer na koji se dugo čekalo.

Međutim, Evropska unija se morala suočiti sa onim istim euroskeptičnim, populističkim, antizapadnim snagama koje su jačale prethodnih par godina u Crnoj Gori. Te snage su odlukom da potpišu Temeljni ugovor eliminisale mogućnost da Crna Gora dobije IBAR još u ljeto 2022.

Drugi pokušaj, dvije godine kasnije je bio uspješniji, ali samo prividno. Jer su iste snage sve učinile da IBAR bude apsolutno obesmišljen, odlučujući se za eskalaciju na međunarodnom nivou.

Sadašnje vlasti insistiraju na otvaranju političkih pitanja kako bi se dodatno isprovocirala reakcija Hrvatske koja neminovno rezultira blokadom daljeg puta Crne Gore ka EU.

Na vlasti u Crnoj Gori je veliki broj političkih činilaca koji su svoj politički identitet gradili na političkoj paradigmi Miloševićeve velikosrpske ideologije koja se nije pomirila sa vojnim porazom koji je doživjela u Hrvatskoj.

Taj bijes i frustracija su očigledni u potrebi sadašnjih vlasti u Podgorici da se naruše odnosi dvije države koje su možda jedine dale primjer kako se u post-konfliktnom periodu mogu graditi konstruktivni i partnerski odnosi.

RSE: Deklarativno, Vlada Crne Gore je za dobrosusjedske odnose sa svima. Međutim, činjenica je da dio vlasti ne priznaje Kosovo, jedinstvenu BiH, već smo pomenuli probleme sa Hrvatskom. Može li to biti jedan od kamena spoticanja na evropskom putu?

Vuković: Apsolutno, i to je očigledno i politički cilj kojem teže današnje vlasti u Crnoj Gori.

Lako je zalagati se za dalji put Crne Gore ka Evropskoj uniji. Međutim, suštinski Crna Gora već par godina za redom dobija izrazito negativne ocjene o napretku.

Nakon dobijanja IBAR-a, koji je bio nedvosmislena politička odluka, crnogorske vlasti su ‘bržebolje’ usvojile Rezoluciju o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen koja je rezultirala time da predsjednik Evropskog savjeta Šarl Mišel naprasno otkaže odavno zakazanu posjetu Podgorici čime je poslata poruka da je period medenog mjeseca sa zvaničnom Podgoricom naglo okončan.

Posljedično, Crna Gora se nije našla u zaključcima Evropskog savjeta o napretku zemalja kandidata, koji je ključni dokument koji govori o progresu u prethodnom periodu. To nedvosmisleno govori da će veoma izgledno nastupiti i formalno blokiranje daljeg procesa pristupanja Crne Gore.

IBAR je bio možda i posljednja šansa da Crna Gora iskoristi mogućnost principa regate, i da samostalno vodi proces daljeg pristupanja.

Ovom blokadom Crna Gora će dodatno legitimisati namjere onih koji insistiraju da se sa principa regate pristupi modelu regionalnog paketa.

Time bi Crna Gora trajno bila vezana za region i sve probleme koji dolaze u paketu sa zemljama Zapadnog Balkana.

A u regionalnim okvirima Crna Gora već uveliko poprima karakteristike remetilačkog faktora.

Pored poremećenih odnosa sa Hrvatskom, koja se odlučila na radikalniju mjeru zabrane ulaska predsjedniku SkupštineAndriji Mandićui potpredsjedniku Vlade Aleksi Bečiću, prijeteći da neće stati na tome, Crna Gora je svojim diplomatskim šarlatanstvom u vezi Rezolucije o Srebrenici u UN uspjela da iskompromituje diplomatski ugled, i da se kvarnim potezom direktno umiješa u unutrašnje odnose u Bosni i Hercegovini.

Na koncu ne treba zaboraviti da su članovi crnogorske delegacije u Parlamentarnoj Skupštini Savjeta Evrope glasali protiv ili bili uzdržani po pitanju prijema Kosova u tu organizaciju, što nedvosmisleno šalje poruku da se može očekivati dalje zatezanje odnosa dvije države.

Ovakvi potezi imaju samo jedan cilj, a to je ugrožavanje elementarnog pregovaračkog potencijala Crne Gore, da se narušavanjem susjedskih odnosa direktno anuliraju mogućnosti daljeg pristupanja Crne Gore EU.

RSE: Odnosi sa Srbijom su komplikovani. Dio vlasti bespogovorno slijedi politiku Beograda, dok Vlada u određenim situacijama, pod pritiskom međunarodne zajednice, donosi odluke suprotne volji Srbije. U kom pravcu bi ti odnosi mogli ići i u kojoj mjeri zavise od „raspodjele moći“ u Crnoj Gori?

Vuković: Crna Gora samo na nivou forme donosi odluke koje su suprotstavljene volji vlasti u Srbiji.

Dakle, već pomenuta odluka o glasanju članova crnogorske delegacije protiv prijema Kosova u Savjet Evrope, ili uslovljavanje podrške Rezoluciji o Srebrenici kojim se predlagao tekst koji indirektno snaži auto-viktimizirajući narativ zvanične Srbije o navodnoj zavjeri kojom se srpski narod označava genocidnim.

Ili donošenje Rezolucije o Jasenovcu koju ni sama Srbija nije bila spremna da donese jer njene vlasti dobro znaju koliki je auto-destruktivni potencijal takve odluke, zapravo samo govori da su crnogorske vlasti u ovom trenutku samo poslušni trbuhozborci zvanične Srbije.

Crna Gora radi ono što bi Srbija rado uradila, ali ne želi da prlja ruke i narušava sopstveni ugled kod međunarodne zajednice.

Pa nakon što Crna Gora donese takve ishitrene ili diletantske odluke, iskoristi to da domaćoj publici prikaže kako je zapad antisrpski nastrojen, jer vidite kako kritikuju Crnu Goru zbog odluka koje su na fonu sa velikosprskom ideologijom.

Dakle sa jednim potezom Srbija postiže tri cilja: potvrđuje servilnost Crne Gore, jača antizapadni sentiment u domaćoj javnosti, i kupuje poene na međunarodnom planu.

Ono što je već postala ustaljena praksa je da vlasti u Crnoj Gori pričaju ono što zapad želi da čuje, a rade ono što Beograd očekuje da se obavi. I takva vrsta političke ambivalentnosti nerijetko se izvodi veoma uspješno, često uz direktnu potporu tehnokratskih elemenata iz Brisela.

Međutim u ključnim trenucima negativne posljedice se prenose samo na Crnu Goru, kao što se može vidjeti iz trenutne diplomatsko-političke konfrontacije koji Crna Gora ima sa Hrvatskom.

I to odgovara svima onima koji već sad znaju da Crna Gora nema šanse da uđe u Evropsku uniju do 2028, kako je proročanski to istakao predsjednik Srbije u svom “razgovoru” sa predsjednikom Milatovićem na nedavnom GLOBSEC forumu.

RSE: Koliko poziciju Crne Gore određuju regionalna dešavanja? Mislim na odnos međunarodne zajednice prema Srbiji, interesi koje ima u toj državi (litijum), a što se reflektuje i na rješavanje srpsko-kosovskih odnosa.

Vuković: Mnoge zemlje članice Unije vode se prividno pragmatičnom politikom pokušavajući na nivou forme obezbijediti partere, prije svega trgovinske, kad već na njih ne mogu računati kao na istinske saveznike.

Srbija u ovom trenutku koristiti mogućnosti takvog pragmatičnog pristupa nekih članica, i pokušava komercijalnim aranžmanima obezbijediti njihovu naklonost i indiferentnost u odnosu na osnove vrijednosti kojima se Unija vodila, poput liberalne demokratije i vladavine prava.

To su nerijetko truli kompromisi, koji imaju svoju kratkoročnu svrhu kako za vlasti pojedinih članica Unije tako i za vlasti u Srbiji. Međutim, to direktno utiče na kredibilitet tih zemalja a istovremeno, to guši svaki istinski entuzijazam za demokratizacijom i evropeizacijom u samoj Srbiji i ostatku regiona,.

Šalje se slika da je mjera poboljšanih odnosa zapravo transakciona dobit kojom evropske zemlje dobijaju resurse za svoju zelenu tranziciju, a zemlje regiona za uzvrat dobijaju jačanje autoritarnih politika koje sama Unija legitimiše i okreće glavu na sve devijacije takvih režima.

RSE: Neizbježno pitanje za Vas je i odnos američke politike prema Crnoj Gori.

Vuković: Amerika na sreću ili na žalost, Crnu Goru gleda kao sastavni dio regionalnih dinamika, koje su na periferiji ključnih geopolitičkih izazova kojima su vlasti u Vašingtonu opterećene.

Stabilnost je ključni prioritet vanjske politike SAD-a kada je u pitanju zapadni Balkan. I to ne treba da iznenađuje. Uz to SAD su iskreno uvjerene da Zapadni Balkan prvenstveno mora biti evropsko pitanje.

Međutim, manjak progresa, uzrokovan nedostatkom političke volje u mnogim evropskim zemljama da sagleda Zapadni Balkan kao istinsko prioritetno pitanje, dovodi do toga da Vašington u kontinuitetu vodi aktivnu politiku u regionu.

Ta politika je prvenstveno bazirana na viziji da je bolje održavati status kvo, jer postoje prioritetna pitanja, nego se dublje uplitati u rješavanje već uveliko usložnjenih odnosa u regionu.

Jer ta rješenja zahtijevaju jednu dozu eskalacije, jer bi se određeni politički monopoli ugrozili, institucionalni okviri bi se morali redefinisati, a mnoge predatorske političke elite marginalizovati.

Sve to neminovno otvara prostor za političku eskalaciju koja može kulminirati i direktnim nasiljem, koje u ovom trenutku nije poželjno za Vašington.

Sadašnja generacija upravljačkog kadra u vanjskoj i odbrambenoj sferi, nije gradila političku paradigmu za vrijeme 90 tih kada je Amerika između ostalog posredovala u nalaženju rješenja u Bosni, izvela vojnu akciju na Kosovu.

Ona je oblikovana kasnijim dešavanjima koja su pokazala granice američke moći, i neophodnost boljeg promišljanja vanjske politike.

Averzija prema eskalaciji postala je paradigma koja se lako može uočiti i u poimanju prioriteta na Zapadnom Balkanu.

Tu su i odnosi sa Kinom čija politika je egzistencijalna prijetnja slobodnom svijetu a koja ne izvozi vojne revolucije, već se bavi ekonomskim ulaganjima za koje Amerika trenutno nema adekvatan odgovor.

I u tim odnosima, SAD su donijele niz strateških dokumenata u kojima je vanjskopolitički prioritet borba protiv organizovanog kriminala i korupcije, koji se sagledavaju kao direktna posljedica koruptivnih šema koje Kina nameće zemljama sa kojima sklapa ekonomske aranžmane.

Stabilnost i borba protiv korupcije koje su osnovne ideje vodilje, su nedovoljno definisane pa tako često podložne kreativnim tumačenjima.

U tom kontekstu SAD nerijetko zauzimaju pragmatične pozicije, kojima svjedočimo i u regionu.

Dakle, s jedne strane prihvatanje stabilnosti kao prioriteta, i selektivne borbe protiv korupcije naročito kada su u pitanju oni koji direktno sarađuju sa američkim rivalima poput Kine, Rusije i Irana.

Kad sve ovo uzmemo u obzir jasno je zašto su mnogi američki zvaničnici, naročito oni srednjeg kadra, nerijetko iznosili stavove da je na Zapadnom Balkanu srž svih problema kriminal i korupcija, iz kojih kao nus pojava proizilaze destruktivne etnonacionalističke ideologije.

Ta izvrnuta analiza u kojoj je korupcija bolest a ne simptom, a etnonacionalizam simptom dovodi do toga da zapadna vanjska politika umjesto da liječi region od ključne bolesti – etnonacionalizama, oni se bave korupcijom kao ključnim problemom.

A ona je zapravo samo jedan vidljiv simptom etnonacionalizama na Balkanu.

RSE: Đukanović je nedavno rekao da EU prati američku politiku na Zapadnom Balkanu a koju kreira srednji kadar State Departmenta. Da li je to simplifikovao tumačenje odnosa SAD prema regionu, uključujući i Crnu Goru?

Vuković: Ne vidim nikakav problem u tome da se srednji kadar pita i odlučuje. To je zapravo ustaljena praksa u američkom sistemu.

Holbruk je bio pomoćnik državnog sekretara, istog ranga kao danas Džim O'Brajen, i obojica samostalno donose odluke, iako iznad njih postoji niz nadređenih koji bi se u malim sistemima poput zapadnog Balkanu mnogo više uplitali u posao činovnika ranga Holbruka i O'Brajena.

Ono što treba razumjeti je da upravo ti činovnici srednjeg ranga, koji se svakodnevno bave Zapadnim Balkanom drže ključ u oblikovanju politika i prioriteta koji se ispostavljaju njima nadređenima poput Blinkena ili Salivena.

Iluzorno je očekivati da će se Zapadnim Balkanom baviti i jedan od njih dvojice, kao što je to bio slučaj 90ih.

RSE:Dio javnosti kritički gleda na blizak odnos predstavnika SAD-a i SPC u Crnoj Gori, koja je bliska sa pro-putinovskom ruskom crkvom, ima blagonaklon odnos prema u Hagu osuđenim ratnim zločincima i generalno antizapadne stavove. Kako vi gledate na taj odnos?

Vuković:SAD kao suštinski puritansko društvo, nikada i u ni jednom obliku neće problematizovati i direktno politizovati vjerske organizacije.

Drugim riječima Amerikanci nikada neće direktno ulaziti u bilo kakav sukob sa nekom vjerskom organizacijom, pa čak i kad postoje objektivni razlozi za to.

Dovoljno je vidjeti kako se odnose prema Ruskoj pravoslavnoj crkvi, koja je nedvosmisleno instrumentalizovana od strane režima u Kremlju.

Amerika nije nikad problematizovala teokratski karakter režima u Iranu, ili budistički nacionalizam u Mijanmaru koji stoji iza genocida nad Rohingama.

Dakle, ne treba očekivati da će Amerikanci biti na bilo koji način javno kritični prema bilo kojoj vjerskoj zajednici, pa samim tim ni prema SPC.

Ono što se može primijetiti iz višedecenijskog djelovanja SAD na Balkanu, je da su nerijetko koristili poseban status koji crkvene organizacije uživaju u svim sistemima regiona, da preko njih ostvare određene strateške ciljeve.

Najbolji primjer za to je Patrijarhovo pismo iz 1995, koje je direktno od Patrijarha Pavla, zatražio Holbruk a kojim bi se Slobodan Milošević delegirao kao legitimni predstavnik svih Srba, u čije ime bi mogao da pregovara u Dejtonu.

U tom trenutku, za Holbruka i američku administraciju bilo je neprihvatljivo da srpsku stranu u pregovorima predstavljaju Karadžić, Mladić, pa čak ni Krajišnik i Plavšić.

Dakle i tada je Holbruku, i njegovom saradniku Hilu, bilo jasno da crkva ima jedinstvenu snagu unutar sistema, koja može biti od velike političke koristi u prelomnim trenucima.

Razumijem da je ovo za mnoge isuviše naivno ili pak razočaravajuće, jer su veze crkve sa destruktivnim politikama i političkim elitama uveliko problematizovane, čak i od same Evropske unije.

Međutim, američka vanjska politika nije sklona takvom pristupu, i teško da će odstupiti od tih polazišta.

RSE: Da li ste saglasni da to što Vašington i Brisel ne uspijevaju, iz bilo kojih razloga, da pomognu rješavanju problema na Balkanu, otvara prostor trećim stranama za ostvarenje uticaja? Mislim na Rusiju i Kinu.

Vuković: Nesumnjivo da Rusija i Kina imaju ogroman manevarski prostor na Zapadnom Balkanu. Ovako nedovršeni procesi post-konfliktne tranzicije, ranjivi institucionalni okviri, i nekonsolidovane demokratije su laka meta malignom uticaju trećih strana.

Treba imati u vidu da ni Rusija ni Kina ne vide region Zapadnog Balkana kao suštinski dio sopstvenih zona uticaja.

Za njih je ovaj region periferno pitanje, koje može vrlo lako poslužiti kao laka zona prodora u sferu uticaja njihovih rivala, prvenstveno Evrope a pored nje i SAD-a.

Dakle, postoji nepisani konsenzus da zapadni Balkan strateški pripada evropskoj zoni uticaja, ali mnogi evropsko ponašanje vide kao manifestaciju „neradog hegemona“, koji nije spreman uložiti neophodne resurse i energiju kako bi konsolidovao uticaj u toj zoni.

I samim tim te treće strane koriste tu “neradost”, ulažući minimalne napore koji mogu imati dalekosežne posljedice.

Jer rezultat je jasan: pokazuje se strateška nemoć evropskog projekta, članice se sukobljavaju oko prioriteta u regionu, crpi se energija na smirivanje situacija umjesto da se popravljaju a dugoročno se oblikuju generacije koje će biti euroskeptične, antidemokratske, i sklone autoritarnim oblicima vladavine.

To se već može vidjeti na primjeru novih političkih generacija na zapadnom Balkanu, koje su uprkos mladim godinama sklone najkonzervativnijim, antizapadnim, i autoritarnim politikama.

Populizam postaje mjera prihvatljivog, transakcioni odnosi su prioritet, samoreklamerstvo i improvizacija suština djelovanja.

RSE: Čini li vam se da Zapadni Balkan hoda u antizapadnom smjeru?

Vuković: Nažalost sve više sam sklon tom utisku.

Crna Gora je možda i najeklatantniji primjer toga, jer od društva koje je bilo dominantno građansko, sekularno, prozapadno, i progresivno, za par godina došli smo u situaciju da su dominantne etnonacionalističke, religiozne, mizogine i antizapadne vrijednosti.