OD HAPŠENJA DO ODBAČENE OPTUŽNICE: Ko će odgovarati za montirani pokušaj kriminalizacije kritičkih medija

Od prvih hapšenja 3. oktobra 2025. do odluke Višeg suda 8. septembra ove godine prošlo je gotovo jedanaest mjeseci tokom kojih su pojedini crnogorski mediji, među njima i Standard, od redakcija pretvarani u dio jednog kriminalnog narativa, da bi na kraju sud zaključio da za samu konstrukciju kriminalne organizacije nema dovoljno dokaza ni za osnovanu sumnju potrebnu da predmet ode na glavni pretres.

Zato danas ne možemo hladno konstatovati da je sud rekao svoje, a da će se SDT žaliti, jer je u međuvremenu napravljena šteta koju nikakva žalba ne može jednostavno izbrisati.

KAKO SU MEDIJI POSTALI DIO „KRIMINALNE PRIČE“

Već početkom oktobra 2025. u javnost je plasirana konstrukcija prema kojoj je Mijajlović navodno uticao na uređivačku politiku Standarda, Pobjede, CdM-a, Portala Analitika, Antene M, M portala i Televizije E, dok se u istom kontekstu govorilo o kreiranju javnog mnjenja, diskreditaciji protivnika, izbornom procesu, pa čak i krivičnim djelima koja se odnose na „narušavanje ustavnog uređenja i državne bezbjednosti“.

Urednici targetiranih medija već 7. oktobra obratili su se šefu Delegacije EU Johanu Satleru, upozoravajući na „grubo targetiranje“ i „zloupotrebu moći“, ali je šteta već počela da se pravi.

Jer ne morate novinara staviti na optuženičku klupu da biste kriminalizovali njegov rad, dovoljno je da njegovo ime stavite između kriminalne organizacije, državne bezbjednosti, tajnih podataka i političkog uticaja, a onda prepustite naslovima, društvenim mrežama i političkim aktivistima da urade ostatak.

Posebno je problematično što su, dok su advokati tvrdili da im je rečeno da je Naredba o sprovođenju istrage tajna, selektirani djelovi tog dokumenta već završavali u medijima, upravo oni koji su bili najpogodniji da Mijajlovića i određene redakcije predstave kao dio velike političko-medijske kriminalne mreže.

Optužnica se još nije ni rodila, a javna presuda već je bila napisana.

Tužilačka trojka – specijalni tužilac Miroslav Turković, državni tužilac Jovan Vukotić i državna tužiteljka Ivana Petrušić Vukašević – pripremila je optužnicu u kojoj se navodi da je kriminalna organizacija imala za cilj „vršenje krivičnih djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od četiri godine i teža“.

MORALI SMO DRŽAVI DA OBJAŠNJAVAMO ŠTA JE NOVINARSTVO

Kasnije su urednici pozivani u SDT i ispitivani o komunikaciji, poslovnim odnosima i uređivačkoj politici. Glavna i odgovorna urednica Standarda Jasmina Muminović saslušana je 29. januara 2026. i tada govorila o „pokušaju kriminalizacije i diskreditacije portala Standard“, objašnjavajući nešto što bi u normalnom medijskom svijetu trebalo da bude elementarno – da novinari imaju izvore, da sa njima komuniciraju i da to što neko novinaru pošalje informaciju ili link ne znači da uređuje njegov medij.

Morali smo, dakle, državi objašnjavati kako izgleda novinarstvo.

A onda su u predmet ušli i bankarski izvodi i poslovne transakcije medija, pa je već 9. aprila glavni urednik Antene M Darko Šuković javno upozorio da su u optužnici objavljeni izvodi sa računa šest medija iz više banaka, iako se, prema njegovim riječima, radilo o zakonitim i uobičajenim transakcijama.

Tu više nije riječ samo o reputaciji novinara, nego i o poslovanju.

Na malom tržištu poput crnogorskog nije potrebno klijentu poslati prijeteće pismo da bi razumio poruku. Dovoljno je da njegova potpuno legalna uplata za oglašavanje završi u dokumentaciji predmeta u kojem se govori o kriminalnoj organizaciji, političkom uticaju i državnoj bezbjednosti, pa neka onda direktor te kompanije objašnjava zašto posluje sa tim medijem.

Ne tvrdim da je upravo to bila namjera SDT-a, jer bi i takvu namjeru trebalo dokazati, ali je posljedica potpuno predvidiva: medij postaje poslovno toksičan, oko njega se napravi dovoljno dima da se klijenti zapitaju treba li im taj problem, a tržište onda uradi ono što država formalno nije.

DOKAZA NEMA DOVOLJNO NI ZA SUĐENJE

I sada, poslije gotovo jedanaest mjeseci svega toga, Viši sud kaže da nema dovoljno dokaza ni da šestoro ljudi protiv kojih je čitava konstrukcija napravljena izađu na glavni pretres.

Ne da nijesu osuđeni, nego do suđenja nijesmo ni stigli. E pa, gospodo iz SDT-a, upravo tu počinje naš problem.

Ako nema dovoljno dokaza ni da se sudi ljudima koji su navodno činili kriminalnu organizaciju, na osnovu čega ste mjesecima medije predstavljali kao instrumente te organizacije, profesionalnu komunikaciju pretvarali u dokaz kontrole uređivačke politike, a višegodišnje legalne poslovne tokove uvodili u predmet?

I ko sada sanira štetu?

Ko Standardu vraća klijenta koji se možda zapitao treba li mu poslovni odnos sa medijem čije se ime vrti uz kriminalnu organizaciju, ko novinaru vraća profesionalni integritet nakon što je njegova komunikacija sa izvorom predstavljena kao nešto sumnjivo i ko će sada istim fontom kojim je ispisivana kriminalizacija objasniti da sud nije pronašao dovoljno dokaza ni da počne suđenje?

Kriminalizacija je išla preko naslovnih strana, rehabilitacija će, kao i obično, završiti u fusnoti.

AKO STE OČEKIVALI, ŠTA STE ONDA ČEKALI?

Posebnu težinu ima izjava portparola SDT-a Vukasa Radonjića da ih odluka Višeg suda nije iznenadila i da su je „očekivali“.

Ako ste očekivali ovakav ishod, onda je sasvim legitimno pitati kako smo uopšte stigli dovde i sa kakvom ste sigurnošću mjesecima crtali kriminalnu organizaciju, njene političke, policijske i medijske pipke.

Tim prije što je Viši sud još 3. jula vratio optužnicu na ispravku, dajući SDT-u priliku da ukloni nedostatke i precizira ono na šta mu je sud ukazao.

Poslije popravnog ispita stigao je, međutim, isti problem, samo mnogo ozbiljnije formulisan: nema dovoljno dokaza za glavni pretres.

Pa šta je onda popravljeno – zarezi, red riječi, broj strana?

Jer se ono što se dogodilo između oktobra 2025. i septembra 2026. više ne može ispraviti novom verzijom optužnice: ljudi su bili u pritvoru, mediji obilježeni, urednici saslušavani, profesionalne komunikacije secirane, poslovni odnosi razvlačeni kroz predmet, a javnosti je mjesecima sugerisano da iza nekoliko redakcija ne stoje njihovi urednici i novinari nego nekakav skriveni centar moći.

ŠTA SADA SA NAMA?

Standard nema obavezu da poslije svega glumi hladnog posmatrača. Imamo pravo da budemo ljuti, ali imamo i obavezu da budemo precizni. Odluka Višeg suda nije pravosnažna, SDT ima pravo na žalbu i ona ne dokazuje da su tužioci svjesno pravili predmet za koji su znali da nema dokaze.

Ali ako nijesu znali, ostaje još neugodnije pitanje – kako nijesu znali?

Kako institucija kojoj je država dala policiju, pristup komunikacijama, finansijskim podacima, bazama, vještačenjima, pretresima, saslušanjima i pritvoru nije mogla da procijeni da njena centralna konstrukcija možda neće preživjeti ni kontrolu optužnice?

Zato nam danas nije najvažnije hoće li neko iz SDT-a ceremonijalno reći „izvinite“.

Mnogo nam je važnije da neko odgovori kako su mediji gotovo godinu dana mogli biti dio kriminalnog narativa, njihove komunikacije i poslovni odnosi predmet sumnje, a njihovi urednici saslušavani, da bi na kraju sud rekao da za samu konstrukciju nema dovoljno dokaza ni da se otvori glavni pretres.