Video
Piše:Miodrag Vlahović
Umjesto opšteg oduševljenja što je jedno kompleksno pitanje (tobože) “zauvijek skinuto sa dnevnog reda”, kako orkestrirano ponavljaju glasnogovornici GP URA, njihov je lider suočen sa inicijativom za izglasavanje nepovjerenja njegovoj tromjesečnoj vladi.
Situacija je takva da bi, da je reda i načina u crnogorskoj politici, premijer sam ponudio ostavku i tražio da se glasa o povjerenju njegovom kabinetu. Njega, ioanako, vlast i slava ne interesuju, i spreman je da prvi skoči sa krova upravne zgrade Željezare. Između ostalog.
Ostavka je, zato, jedini korektni, odgovorni i ozbiljni potez koji Abazović ima na raspolaganju. Da li on to može da shvati i da li smije da učini, drugo je pitanje. Da ne pretjerujemo.
Formirana kao manjinska vlada kojoj je prioritet evropska agenda, Abazovićeva se šarena ekipa, u kojoj on ima/nema dvotrećinsku podršku sopstvenih ministara, potrošila na pitanja koja su direktna negacija evropskim integracijama. Uzaludna su spinovanja i etiketiranja svih kritičara kao ekstremista, nacionalista i fašista: Crna Gora, zbog Abazovića i Abazovićevih, gubi evropski korak. Pogaženi su svi koalicioni sporazumi i dogovori – i oni pisani, i oni podrazumijevajući. Ugrožena je i pozicija kod međunarodnih partnera, potezima, ponašanjem i retorikom koja je na evropskim adresama otrijeznila i najveće fanove. Politika i diplomatija imaju i nepisana pravila.
Pošto, dakle, nema ni reda, ni načina, a premijer odavno pokazuje napoleonske ambicije (što, svakim danom, dobija sve tragi-komičnije oblike i izraze), ostaje da se političke snage – koje će glasati poslije skupštinske rasprave što će početi 19. avgusta – prebroje.
Jasno je da su SNP i njen lider jednostavnog nastupa i još jednostavnije misli i dalje u fazi zadivljenosti zbog svog “istorijskog” uspjeha. Stavljen je potpis na papir koji niko nikad neće moći i smjeti ni da pogleda, a kamoli da dovede u pitanje njegovu validnost i elementarnu pravnu održivost, misle oni. Lijeva Desna Partija je, tako, stigla na sopstveni “kraj istorije”.
Jedina tužnija pozicija od njihove je rezervisana za ministra za ljudska i manjinska prava, g. Đeku. Njegove će ga saobraćajne metafore u vezi “temeljnog” ugovora pratiti do kraja – što god da bude radio. Biti nacionalista i oprtunista je legitimno, ali gaziti po temeljnim nacionalim i državnim interesima zemlje u kojoj ste ministar je sasvim druga stvar. G. Đeka je bar mogao da ćuti. Šteta što se toga nije sjetio. Naša je sreća što iz njegovog primjera ne možemo izvlačiti nikakve generalizacije, kako je to, za sopstvenu brljotinu, neuvjerljivo objašnjavao njegov premijer. I zaista: Ministar to nije uradio kao Albanac, već kao građanin i čovjek koji se zove Fatmir Đeka. Nema tu ništa od nacionalnog, ideološkog, generalnog i univerzalnog. Sam pao, sam se ubio.
Za to vrijeme, Demokratski front se vrti kao mačak ispod masne pršute. Zna da mu ne može biti da se omrsi, ali ipak daje predloge da se “rekonstituiše” većina od 30. avgusta 2020. Oj-ha!
Taj bi scenario, u kojem bi se Abazović polakomio na tu ponudu, kako ne bi skakao sa krovova i napuštao kabinete, zapravo, bio najbolji za našu zemlju. Ne zato što je nemoguć i što se neće dogoditi – već zbog toga što bi otklonio i posljednju zeru teorijske pretpostavke da u GP URA ima bilo koga ko se smije suprotstaviti Abazoviću. I medijski koncern ćuti, a rusko-srpske medijske platforme još uvijek vagaju. Čestitka iz Kremlja bi bila trešnja na torti!
Ostaju, dakle, Demokrate.
Značaj i moguće implikacije nedavnog susreta Lajčak-Bečić ne treba dodatno objašnjavati Abazoviću i njegovima, i kod kuće i na strani. Znaju to oni dobro. Zato i ćute, zatečeni.
Preporučeno
Dakle – samo relaksirano, pa ko koga … nadmudri.
