Video
Noseći dres Veresa iz Rivne – igrao je fudbal, svih 12 mjeseci, što govori da nije toliko osjetio ratne strahote. Rivna je grad na krajnjem zapadu – daleko od prve linije fronta.
Bilo je, ipak, neobično, da je zemlja u ratu moglo je da se osjeti na više načina. Mrvaljević svoja iskustva iz Ukrajine prenosi u intervjuu za Meridiansport.
“U mom gradu sve je bilo mirno, nisam ništa osjetio, osim sirena, koje se su se često čule i koje su se automatski palile u cijeloj zemlji, u kojem god dijelu da dolazi opasnost. Bilo mi je čudno u početku, kada sam je čuo prvi put, nisam znao šta da radim, kako da se ponašam. Vidim onda druge ljude, saigrače, ne obraćaju pažnju, kao da se ne dešava ništa, onda je i meni bilo lakše. Ubrzo nisam ni ja obraćao pažnju na sirene”, priča Mrvaljević.
Kada je bio u Kijevu, čuo je bombe – doduše, daleko…
“Gađana su postrojenja, elektrane daleko van grada, pa iako se čulo, nije bilo straha”.
U Ukrajini se igra fudbal – svuda, osim na krajnjem istoku (Donjeck, na primjeru) gdje traju borbe. Ima i publike, na većini stadiona.
“Mislim da se samo u Odesi igra pred praznim tribinama, jer je Odesa na udaru, na ostalim stadionima su ili ograničenja – 500 navijača, kao u Kijevu, 1.000 kako se približavate zapadu, do punog kapaciteta, kao što je to bio slučaj na našem stadionu”.
Na ulici se, ipak, osjeća ratna psihoza, nije baš kao u zemlji koja nije u ratu…
“Vidi se to, utiče na ljude, posebno na muškarce, koji izlaze manje, jer u svakom trenutku može da naiđe ratna patrola i odvede vas pravo na front. Zato je i manje ljudi po ulicama. Jednom su i nas, fudbalere, poveli u ratnu bazu, da svojim dolaskom damo motiv ljudima koji idu na frontu. Bilo je jezivo koliko ljudi tamo – i oni što mogu, i oni što ne mogu da idu u rat. Baza je pod zemljom, sakrivena, nema interneta”, kaže Mrvaljević, koji se nada da će se rat što prije završiti.
“Znam neke ljude koji su otišli na front, znam i druge čije su familije na frontu. Zbog njih se molim da to što prije prestane”.
Takva situacija nije se mnogo odrazila na fudbal, Mrvaljević je igrao odlično, posebno u početku, kada je došao…
“Počelo je sjajno, dao sam tri gola na prva četiri meča, i to Dinamo Kijevu, Vorskli, Černomorecu. Dobio sam potom crveni karton, a onda povrijedio zadnju ložu – mjesec dana sam morao da pauziram, što se negativno odrazilo, jer nije bilo lako vratiti se u tim. Nedavno, na zimskim pripremama, opet sam krenuo dobro – tri gola na četiri utakmice, ali vidim ne mijenja se ništa, sjedim na klupi. Onda sam pitao trenera za objašnjenje, rekao mi je da ga toliko ne zanimaju moji golovi koliko neke druge strvari, kao što su defanziva i slično. Odmah mi je bilo jasno da teško možemo da nađemo zajedinički jezik, želio sam da idem negdje gdje se od napadača traže golovi. I LSK Lođ se pojavio u pravi čas”.
Gotovo preko noći, 23-godišnji napadač se obreo u Poljskoj. I dao gol na debiju, prošlog vikenda!
“Ušao sam 30 minuta i odmah dao gol, ali znam da će mi trebati još malo vremena da se priviknem, adaptiram na novu sredinu, na zahtjeve trenera. Borimo se za ulazak u Prvu ligu, iako smo deveti šesto mjesto nije daleko, a ono donosi baraž za elitu i to je naš cilj. Desetak dana sam u Lođu i utisci su pozitivni, za sada”.
Mrvaljević je ponikao u Budućnosti, sa kojom je osvojio tri titule – 2020, 2021. i 2023. Išao je na pozajmice, u OFK Titograd i u Podgoricu, da bi prošlog januara pronašao inostrani angažman.
I tako je krenula priča – Ukrajina, pa Poljska…
Preporučeno
“Nisam imao ni agenta, sve se dogodilo spontano – ljudi su me negdje vidjeli, tražili me, ja sam došao. Slično je bilo i sada. Nadam se da ću u Poljskoj imati dobar period”, zaključuje Mrvaljević.
