Tog 13. maja 1990. godine, usred haosa na Maksimiru, umjesto sportskog okršaja sa igračima Crvene Zvezde, kapiten Dinama morao je fizički braniti sebe i saigrače od tadašnje milicije. Njegov skok na milicionera koji je na igrače Dinama krenuo pendrekom usjekao se svima u pamćenje do danas, 30 godina poslije.
‘Čuvena utakmica 13.5., zamjerate li nešto sebi nakon svega?’, pitao je voditelj.
– Ne mogu ja sebi ništa zamjeriti. Samo sam želio slobodu protiv jednog režima i nepravde koja je bila evidentirana na jednoj velikoj sceni kao nikada prije. U jednoj dugogodišnoj patnji i nemogućnosti izrižaja onoga što jesi, bez obzira što sam se trudio biti ok prema svima, ali to je sve bilo nošeno u meni. Nemam šta zamjeriti sebi, to je bila reakcija u momentu gdje je isto kao i ja reagovalo nekoliko hiljada ljudi. Ne volim se svrstavati u neki simbol toga iako je nemoguće da te se ne simoblizuje jer si kapiten i ‘desetka’ u ekipi, ali to je bio jedan otpor nepoštenju tadašnjeg režima.
Bili ste na sahrani Miljana Miljanića i simbolizujete ga kao jednog od očeva vaše fudbalske karijere?
Preporučeno
– U trenutku kada je bilo najteže mene su zaštitila samo dva čovjeka. Dejan Savičević i Miljan Miljanić, crnogorska linija. Oni koji su me nastojali shvatiti i oni su ti koji su bili dovoljno korektni da sagledaju situaciju iz nekog ljudskog aspekta i ja sam njima zahvalan. Kada je ‘čiča’ umro morao sam ga ispratiti. Drago mi je da je bio dostojanstven ispraćaj tako jednog velikog čovjeka. Tada se suprostaviti čitavoj javnosti štiteći jednog, kako su me nazivali ustašu, trebalo je imati m.. i lične hrabrosti. On me je poznavao kada sam došao u reprezentaciju s 14 godina i poznavao je moju porodicu i mene. Zaštitio me. Fudbalski savez Jugosalavije tada mi je zbog njih ublažio kaznu koju su neki željeli da bude i do deset godina.
Video