Video
“Svih 20 godina karijere je stalo u 9. novembar. Sve mi se vratilo i to nije slučajno – bila sam maksimalno posvećena. Roditelji su me nakon posljednje utakmice kod kuće dočekali uplakani. Kazala sam im da je onakav naboj emocija i poštovanje najsjajnija medalja koju sam osvojila”, rekla je Radičević.
Koliko je bilo lako/teško da obuzda emocije?
“Od tri do pet ujutru pred meč sam šetala oko hotela. Mislila sam ako me ko vidi pomisliće da sam poluđela. Ali iskreno nije me bilo briga šta će ko da pomisli ili kaže, jer sam živjela tri najljepša dana sportske karijere. Čak sam vraćala film iz 2012… Tada, a bilo je fenomenalno, nijesam osjetila onakav žar kao u ,,Morači“. I mislim da su ,,lavice“, nakon medalja, dobile ono što zaslužuju. A da nijesmo imali onakvu podršku, možda i ne bi došli do četiri boda. Onakva atmosfera je izbezumila protivnike. Razgovarala sam sa selektorima poljske i njemačke reprezentacije – Gaugiš, koji je bio član Kila, rekao mi je da ovo što imamo nema nijedna muška ekipa i da ne može da vjeruje kako Crna Gora navija – jednim glasom za svoje djevojke”, kaže ona.
Jovanka je željela da objasni – pojasni nešto što je od 2012. godine pritiska.
Preporučeno
“Možda nije vrijeme, ali želim da kažem – nije lako bilo posljednjih deset godina slušati priče kako ,,lavice“ igraju samo za pare, kako su dobile stanove… Nijedna ,,lavica“, a da ja znam, nije dobila stan zato što igra za reprezentaciju. Sve što sam dala i što smo dale bilo je iz ljubavi. Crna Gora je dom – najsvjetliji i najvredniji. Ovo je nešto što me godinama iskreno boli kada slušam. Svjesna sam podjela, svuda oko nas, ali moramo da gledamo suštinu, a to je Crna Gora – naša domovina. Čast i privilegija je, normalnom čovjeku, kada vidi da jedan sportista brani na najiskreniji način boje svoje zemlje. Mislim da će teško neko ponoviti ono što smo uradili 2012. godine”, zaključila je Radičević.
