Video
Američka vojna pomoć Ukrajini bila je izuzetno učinkovita, posebno u poređenju s dugom, zlosretnom američkom vojnom intervencijom u Avganistanu. Nedavna izjava generala Marka Milleya, šefa Zajedničkog štaba, objašnjava zašto.
“Ukrajinci ne traže da se iko bori za njih”, rekao je Milley. “Oni ne žele da se američki vojnici, ili britanski, ili njemački, ili francuski, ili bilo ko drugi bori za njih. Oni će se boriti za sebe.”
Ukrajinci žele samo sredstva da se odbrane od ruskih osvajača, rekao je, dodajući da će Sjedinjene Američke Države pružiti podršku “koliko god bude potrebno”. Osiguravanjem naprednog naoružanja i pouzdanih obavještajnih podataka, SAD i njihovi saveznici omogućili su Ukrajini da nanese velike gubitke ruskim oružanim snagama i poništi ranije ruske teritorijalne dobitke.
Neuspjeh u Avganistanu
Nasuprot tome, američki se neuspjeh u Avganistanu činio toliko potpunim 2021. godine da je možda podstakao ruskog predsjednika Vladimira Putina da pokrene potpunu invaziju na Ukrajinu. Američki odgovor na ovogodišnju krizu, pružanje visoke razine vojne podrške bez raspoređivanja američkih snaga, nije samo najbolji način da se pomogne Ukrajini da osigura svoju nezavisnost i osujeti Putin. Takođe nudi model kako bi SAD trebao definisati svoju međunarodnu vojnu uključenost.
Iako je pad moći SAD-a u nekim krugovima značajno precijenjen, ekonomski pad Amerike u odnosu na ostatak svijeta je stvaran. Ekonomska snaga i tehnološka snaga sve su više raspršene širom svijeta, a s vremenom će vojna snaga vjerovatno slijediti isti obrazac.
Ovo je jedan od razloga zašto će izbjegavanje intervencija na terenu postati sve veći imperativ. Pretpostavka da SAD treba rasporediti kopnene snage u borbenom kapacitetu ako želi postići značajne rezultate intervencija očigledna je uvijek iznova od 1980-ih. Ipak, stvarnost je često bila suprotna. Što više SAD preuzima i ubacuje vlastite snage u sukob, intervencija postaje skuplja i, u većini slučajeva, kontraproduktivna.
Takvi sukobi takođe više polariziraju američko društvo, kao što pokazuje angažman SAD-a u Vijetnamu, Iraku i, u manjoj mjeri, u Avganistanu. U međuvremenu, izbjegavanje kopnenih ratova, ali oslanjanje na finansijsku pomoć, naprednu tehnologiju, obavještajne podatke, pa čak i diplomatsku koordinaciju i doseg nešto je što SAD zapravo može učiniti učinkovito.
Povlačenje američkih snaga iz Kabula, nakon dvije decenije napora, mnogo milijardi dolara i mnogih civilnih i vojnih žrtava okončalo je jednu od najkontraproduktivnijih i najrasipnijih intervencija koje je SAD ikada izvela.
Amerikanci su izdašno potrošili resurse na službenu avganistansku vojsku, ali ona je pružila samo najkrotkiji otpor nadirućim talibanima prije nego što se raspala. Neki su avganistanski vojnici čak promijenili strane. U roku od nekoliko dana nakon odlaska SAD-a, talibani, koje su Amerikanci svrgnuli 2001. godine, vratili su se na vlast, zbog čega je SAD izgledala demoralizovana i neodlučna, među ostalim posmatračima, i ruskoj vladi.
Novonastali sukobi
U kombinaciji s tekućim američkim strateškim zaokretom prema novonastalim sukobima u istočnoj Aziji, činilo se da rezultat u Avganistanu isključuje snažnu intervenciju SAD-a u korist Ukrajine. Doista, mnogi su komentatori tvrdili da bi pomoć Ukrajini bila besmislena, jer američka predanost ne bi napravila materijalnu razliku u zaustavljanju ruskog napada.
Ali zapravo, SAD je pomogla Ukrajincima ne samo da se odupru početnom napadu, već su i počeli odbacivati ruske snage. Vašington je snabdio ukrajinske oružane snage nizom opreme, uključujući zalihe za vojnike, kao što su panciri i malokalibarsko oružje, te veliko, sofisticirano oružje, uključujući artiljerijske raketne sisteme visoke pokretljivosti. Ukrajinske snage takođe dobijaju ubrzanu obuku i redovnu potporu, posebno izvan ukrajinskih granica, o tome kako održavati i popraviti vojnu opremu američke proizvodnje. Opsežna obavještajna saradnja u stvarnom vremenu između Vašingtona i Kijeva dala je ukrajinskoj vojsci mogućnost brzog i učinkovitog napada na vitalne ruske objekte.
Impresivno i donekle iznenađujuće, vrsta intervencije koju su SAD nadgledale u Ukrajini pomogla je ponovnom oživljavanju NATO-a. Savez, koji se prije godinu dana činio na izdisaju, ima obnovljeni osjećaj svrhe i uskoro će dobiti dva strateški važna člana: Finsku i Švedsku. Biti članica NATO-a sada izgleda kao velika strateška prednost, kao što pokazuje želja Ukrajine da mu se pridruži. Zapadna pomoć Ukrajini bila je toliko učinkovita da neki glasovi sada tvrde da SAD mora obuzdati Ukrajinu i prisiliti je na pregovore, kako rat ne bi postao previše neugodan za Putina.
Razlike između američkih uloga u Ukrajini i Avganistanu sugerišu pravilo za budućnost: Sjedinjene Države trebale bi izbjegavati direktne borbe u inostranstvu u mjeri u kojoj je to moguće i trebale bi intervenisati u ratovima samo kako bi podržale narode i nacije koji se žele boriti za sebe. Ukrajinci su se borili za svoju zemlju s ustrajnošću i vještinom, ovladali su složenim sistemima naoružanja na vlastitu inicijativu i zadržali visok moral. SAD im pomaže, ali Ukrajinci, obični vojnici, generali, civili pod bombardovanjem, najviši vladini zvaničnici i diplomate koji prikupljaju međunarodnu podršku, su ti koji u konačnici sami određuju svoju sudbinu.
Iako je američka intervencija u Avganistanu 2001. godine rano dobila podršku više avganistanskih frakcija, američke su snage s vremenom nosile teret vršenja vojne kontrole. Neuspjeli pokušaj stvaranja nove avganistanske vojske rezultirao je silom kojoj je očito nedostajala nezavisnost u mišljenju i djelovanju. Čini se da je isti slučaj bio i s avganistanskom vladom koju je podržavao SAD, a koja nije bila u stanju pridobiti lojalnost dovoljnog broja Avganistanaca da održi vlast bez američke vojne podrške.
Lekcije iz istorije
Nažalost, SAD često zaboravlja lekcije iz istorije. U Vijetnamu, SAD je završio sabotiranjem vlastitih napora postupnim odbacivanjem vojske Južnog Vijetnama i redovnim potkopavanjem legitimiteta južnovijetnamske vlade. Zamjenjujući lokalne snage, američki vojni čelnici zaključili su da će veći angažman SAD-a postići ključne ciljeve, ne uvažavajući kako je raspoređivanje većeg broja američkog osoblja preoblikovalo i zakomplikovalo sukob.
Mnogi od najvećih američkih hladnoratovskih uspjeha proizašli su iz pomaganja jednoj strani u sukobu umjesto slanja američkih trupa u borbu. U 1980-ima, nakon sovjetske invazije na Avganistan, američka pomoć lokalnim mudžahedinima bila je iznimno učinkovita u odbijanju daleko tehnološki naprednije vojne sile. Drugdje se pomoć disidentskim grupama koje se protive komunizmu u istočnoj Evropi obilno isplatila. Temeljna podrška u konačnici je pomogla da se borba za politička prava u Istočnoj Europi učini nemogućom za upravljanje Sovjetskim Savezom u opadanju.
Dok su nedostaci direktnog raspoređivanja američkih trupa postali jasniji, koristi od pokazivanja suzdržanosti i veće američke intervencije kako bi se drugima pomoglo da se bore za sebe su porasle.
Preporučeno
Lekcije iz Avganistana i Ukrajine trebale bi informisati američko planiranje o tome, na primjer, kako najbolje pomoći Tajvanu da se odbrani od buduće invazije iz kontinentalne Kine. Kao što su Ukrajinci pokazali, američka oprema često je generacijama bolja od opreme drugih sila. Decenije teških ulaganja u satelite i druge uređaje za prikupljanje obavještajnih podataka omogućila su SAD-u da pruži podršku na razne načine. Rat u Ukrajini dokazuje da SAD može pružiti učinkovitiju stratešku pomoć od bilo koje druge zemlje na svijetu – a da se nužno ne mora oslanjati na slanje vlastitih trupa.
