Istorijska netrpeljivost i dugogodišnje otvorene prijetnje Irana Izraelu prije dvije noći su dobile epilog, u vidu najmasovnijeg raketnog napada u istoriji. Iako je Iran zbog raketnog napda Izraela na zgradu konzulata Irana u Siriji u kom je ubijeno sedam visokoh vojnih zvaničnika Irana ”obećao” odmazdu, niko nije očekivao tako obiman napad dronovima, balističkim i krstarećim raketama.

Napad Irana je počeo lansiranjem Shahed 136 samoubilačkih dronova kojima je trebalo oko osam sati da dođu do teritorije Izraela, što je izazavalo lavinu šaljivih komentara na društvenim mrežama, koji su konstatovali da vazdušna odbrana Izraela može i da odspava prije nego ovi uđu u njihov vazdušni prostor.

No, vojna taktika Irana je bila jasna prvo su krenuli dronovi, a kad su se oni približili Izraelu lansirane su krastareće a nakon njih i balističke rakete, sve u cilju preopterećivanja izraelske protivvazdušne odbrane.

Napad je bio enorman, ali neuspješan jer svega sedam od 331 rakete i dronova je pogodio neku metu. I ovi koji su pogodili svoje mete nijesu napravili značajnu štetu, čak šta više minimalnu.

No, poruku koju je Iran poslao je jasna, mogu u bilo kom periodu napasti Izrael a sredstva za to imaju.
Imajući u vidu činjenicu da je odbrana Izraela u subotu veče koštala više od milijardu dolara, jasno je da bi više u ovim razmjerama raketnih napada Izrael ozbiljno dovelo u finansijsku opasnost.

POZADINA NAPADA I ODMAZDA IRANA

Ovako osmišljen je očigledno jači odgovor u odnosu na onaj kad je Iran ispalio 15 raketa na vazdušnu bazu Ajn al-Asad i međunarodni aerodrom Erbil u znak odmazde za američko ubistvo Kasema Sulejmanija, koji je predvodio elitne snage IRGC-a Kuds, u januaru 2020. Razlika u napadima govori o nekoliko stvari.

Prvo, odmazda za Sulejmanijevu smrt nije bila ništa drugo do vraćanje časti Irana. Drsko ubijanje tako važne i popularne ličnosti kao što je Sulejmani zahtjevalo je iranski odgovor, ali Teheran je bio oprezan jer se plašio eskalacionog rata sa Sjedinjenim Državama.

Oni koji su ubijeni u izraelskom napadu na kompleks iranske ambasade u Damasku 1. aprila nisu bili toliko poznati ili moćni kao Sulejmani, ali je odmazda bila veća i sofisticiranija. Razlika sugeriše da se ovaj odgovor odnosio na više od časti: radilo se o nekom elementu odvraćanja.

Iran je dobro svjestan obima i sposobnosti izraelske protivvazdušne odbrane. Razmjere udara su gotovo sigurno osmišljene tako da omogući bar nekoj od napadačke municije da prodre u tu odbranu i izazove određeni stepen štete. Njihova nesposobnost da to učine nesumnjivo je bila razočarenje za Teheran, ali Iranci se vjerovatno još uvek mogu tješiti da je napad bio zastrašujući za izraelski narod i alarmantan za njihovu vladu te se Iran vjerovatno nada da je bilo dovoljno neprijatno da izraelskim liderima da sljedeći put kada razmisle o operaciji poput napada na ambasadu.

Ipak, iako 300 ili više napadačke municije svakako zvuči kao mnogo, to takođe pokazuje znake uzdržanosti koji signaliziraju zabrinutost Teherana o daljoj eskalaciji. Prvo, Iran je mogao da lansira znatno više – ne značajno više, ali vjerovatno barem da udvostruči ono što je uradio, a da nije ozbiljno iscrpio zalihe svojih ubojnih sredstava najdužeg dometa. Drugo, prvobitni izvještaji ukazuju na to da se napad navodno fokusirao na jedan ili više vojnih ciljeva, uključujući bazu izraelskih vazduhoplovnih snaga u blizini Beršebe. To takođe ukazuje na značajan stepen opreza sa strane Irana. Mogao je da se pokrene u Tel Avivu ili Haifi, gdje bi bilo vjerovatnije da bi bilo kakav udar ubio izraelske civile.

Treće, Hezbolah nije učestvovao. Hezbolah je iranski as u rukacu. Sa više od 150.000 raketa i projektila, libanska militantna grupa mogla bi da savlada izraelsku protivvazdušnu odbranu. Ali Hezbolah je iranski saveznik, a ne marioneta, a masivni udar Hezbolaha mogao je da izazove opšti rat sa Izraelom, nešto što Hezbolah pokušava da izbjegne. Teheran bi igrao na kartu Hezbolaha samo ako mu je ono što radi kritično važno.

Sve ovo pojačava stratešku procjenu da Iran ne želi da eskalira sa Izraelom i da, u stvari, veoma naporno radi na tome da izbjegne eskalaciju. Iako je Izrael teško pogodio iranskog saveznika Hamas, rat u Gazi je do sada išao veoma dobro za Teheran. Izrael je teško ranjen u Hamasovom napadu 7. oktobra 2023. godine, planovi za izraelsko-saudijsku normalizaciju su stavljeni na led, a veliki dio Bliskog istoka i šireg svijeta za sve to krivi Izrael i Sjedinjene Države. Nema razloga da iransko rukovodstvo sve to ugrozi dajući Izraelu (ili Sjedinjenim Državama) opravdanje da nanese ogromnu štetu Iranu, koji bi mogao da istrgne poraz iz ralja njihove pobjede.

Štaviše, klerikalni režim se suočava sa značajnim ekonomskim izazovima, rasprostranjenim protestima i nasiljem etničkih Beludžija. Osim toga, iranska vojska je slaba i bila bi na gubitku ako bi došlo do sveopšte konfrontacije sa izraelskim vojnim snagama, a kamoli kada bi Sjedinjene Države pritekle u pomoć Izraelu, što bi vjerovatno i učinila (a kako Iran svakako veruje da bi). Regionalni rat u kojem bi Iran mogao biti na gubitku je rizičan prijedlog za režim koji je već u teškoj poziciji.

Ipak, Iran je prešao Rubikon, iako ga možda neće priznati. Iran nikada nije direktno udario Izrael sa svoje teritorije prije subote. Izrael nikada nije otvoreno udarao ni na iransku teritoriju – svi njegovi napadi na Iran bili su ili vojni napadi na Irance u Siriji, Libanu i drugdje ili prikriveni napadi na iransku teritoriju, zbog čega se pozivaju na uvjerljivo poricanje. Ovo je bio priznat, zaista najavljen, vojni udar na Izrael iz Irana. To otvara vrata Izraelu koji sada čini isto, a Izrael može da napravi mnogo više štete Iranu nego što Iran može Izraelu.

Ipak, proračuni Izraela su takođe složeni. Iran naoružava, finansira i obučava niz izraelskih regionalnih neprijatelja, uključujući Hamas i Hezbolah. Izraelski lideri se pripremaju za sukob sa Hezbolahom, a neki ga čak vide kao neizbježan. Iran takođe podržava Hute u Jemenu, koji napadaju međunarodne brodove u ime napada na Izrael. Nije iznenađujuće što izraelski lideri vjeruju da je zaustavljanje iranskog uticaja u regionu možda glavni prioritet zemlje.

Štaviše, Izrael je oduvek vjerovao da je svetost njegovog odvraćanja od vitalnog značaja za opstanak države i bezbjednost njenih građana. Iznova i iznova, Izrael je odgovarao na svaki napad vođen najosnovnijom logikom teorije odvraćanja: kada vas neko udari, ako želite da budete sigurni da to više nikada neće učiniti, uzvratite mu 10 puta jače. 7. oktobar je oživio posvećenost Izraela ovom pristupu, nakon godina kada se zemlja osjećala dovoljno bezbjednom da povuče neke od svojih udaraca kako bi zatražila veću međunarodnu podršku.

MOGUĆI SCENARIJI IZRAELSKOG ODGOVORA

Uprkos apsolutnom neuspjehu iranskog napada, Izrael bi možda i dalje mogao da osjeća potrebu da negdje udari Iran kako bi pokazao da se nikada neće odustati od odmazde kako bi obnovio svoje sredstvo odvraćanja.

Prvi scenario odmazde bio bi da Izrael uopšte ne odgovori na raketni napad Irana, što je Netanjahu obećao predsjedniku SAD Džozefu Bajdenu, a par činjenica ide u prilog tome.

Izrael i njegova vojska već imaju pune ruke posla. Rat sa Hamasom je u toku, a Izrael je signalizirao da namjerava da očisti Rafah uprkos širokom međunarodnom otporu, uključujući i Vašington. Kao rezultat rata, međunarodna reputacija Izraela je opala, podrška u Sjedinjenim Državama je opala, a njegovo približavanje arapskim državama Zaliva je u pauzi. Obični Izraelci, razumljivo, žele da se vrate normalnijem životu, a izraelska ekonomija je pretrpjela veliki udar i od rata i od masovne mobilizacije rezervista. Upravo sada, izraelska vojska i većina izraelske vlade nastoje da otklone vojne probleme, a ne da ih prošire.

Postoje i vojno-tehnička razmatranja. Mala, ali važna tačka je Jordanov ulog u svemu ovome. Kraljevsko jordansko vazduhoplovstvo je podržalo Izrael ne samo tako što je obarao iranske bespilotne letjelice i krstareće rakete koje su prelazile jordansku teritoriju, već i otvorile jordanski vazdušni prostor za izraelske lovce da učine isto. Iako bi svaka zemlja koja poštuje sebe učinila prvo, ovo drugo je bilo izuzetno. Izraelci to vjerovatno neće zaboraviti. Izrael bi trebalo da bude suzdržan od pokretanja sopstvenih udara koji narušavaju jordanski vazdušni prostor — a isto bi trebalo da bude i njegov pogled na saudijski vazdušni prostor iz straha da će dalje narušiti njegovu željenu normalizaciju sa Rijadom.

To ostavlja samo rutu Sirija-Irak ili Turska-Irak za izraelske letjelice i rakete za napad na iranske ciljeve, od kojih nijedno nije idealno. Oni su duže za mnoge ključne iranske mete nego letovi preko Jordana i Saudijske Arabije.

Izrael ima petorku podmornica njemačke proizvodnje sposobne da ispaljuju sopstvene krstareće rakete. One mogu biti raspoređene u Indijskom okeanu, gdje bi njihove rakete nadlijetele samo međunarodne vode i sam Iran. Ali imaju samo pet, sa ograničenim brojem krstarećih projektila.

Ništa od toga ne sprječava izraelski protivudar na Iran, sada ili u budućnosti, ali ga svakako komplikuje.

Ova komplikovana situacija dovodi do drugog mogućeg scenarija a to je da će se Izrael samo vratiti na gađanje iranskog osoblja i vojne imovine u Siriji i Libanu, a vjerovatno i u Iraku i Jemenu, u sve većoj mjeri u budućnosti. Drugim riječima, Izrael neće odvratiti iranski udar, ali vjerovatno neće biti ni isprovociran njime.

No, pritisak u Izraelskom parlamentu Knesetu je veliki i viđeniji poslanici zagovaraju treću opciju, koja je najsmrtonosija i sigurno bi dovela do eskalacije i mogućeg opšteg rata između Irana i Izraela.

Ta treća opcija podrazumjeava udare na strateške ciljeve u Iranu pogotovo na postrojenja Iranskog nukelarnog programa, kooja ukoliko bi bila pogođena značila bi katastrofa za građane Irana i sam Iran. U ovoj trećoj ali nešto blažoj varijanti pominju se udari na fabrijke u kojima Iran proizvodi svoje kamikaza dronove, koji se uveliko koriste u Ukrajine od strane Rusije, što bi na neki način bila i usluga Ukrajini, koja ima problemda se odbrani od takvih napada Ruske federacije.

Kako bi Iran reagovao ukoliko se nešto iz trećeg scenarija ostvarilo nije teško predvidjeti i vjerovatno bi značilo opšti rat sa Izraelom.

ULOGA SAD I DIPLOMATSKI NAPORI DA SE SMIRE STRASI

Izrael je preživio masovni raketni napad u subotu i generalno može da proglasi pobjedu jer je 99% raketa oboreno, no Iran i Izrael imaju jake razloge za deeskalaciju, politika u obje zemlje je neuredna, a strah i neizvjesnost su sve veći. Jednostavna pogrešna procjena, kao što je vjerovanje da će neprijatelj neizbježno eskalirati, mogla bi biti samoispunjavajuće proročanstvo.

Konačno, ne smije se zaboraviti pozicija SAD najvećeg saveznika Izraela, a ta pozicija je jednostavna. Sjedinjene Države žele da izbjegnu regionalni rat koji bi mogao da uvuče američke snage, uzdrma međunarodna tržišta i zakomplikuje položaj arapskih saveznika Vašingtona. Želi da zaštiti Izrael, ali takođe želi da Izrael završi svoje operacije u Gazi. Najveći uzdasi olakšanja vjerovatno su bili oni u kriznoj sobi Bele kuće u subotu naveče u uvjerenju da ni Izrael ni Iran vjerovatno neće učiniti mnogo više.

Ono što je subotnji ”vatromet”, takođe ilustrovao je opasnost od povlačenja SAD sa Bliskog istoka. Region nije bolji bez Sjedinjenih Država; daleko je opasnija, nepredvidljivija, eksplozivnija i prijetnja za sopstvene interese Amerike. Američka diplomatija je pomogla da se Izrael uvjeri i da je manje vjerovatno da će Izrael eskalirati, dok su američke vojne snage dio priče zašto je Teheran oklijevao da učini više.