Radiosarajevo.ba: Uvažena gospođo Biserko, kako tumačite zajedničku proslavu “dana srpskog jedinstva” između bh. entiteta RS i Srbije, posebno u kontekstu operacionalizacije prošlogodišnje deklaracije sa “svesrpskog sabora”? Da li takve proslave i dokumenti zaista jačaju međuetničke veze, ili, naprotiv, produbljuju nepovjerenje i stvaraju dodatne tenzije u regionu? Vi na to godinama upozoravate.
Biserko: Ova parada je upriličena kako bi Aleksandar Vučić demonstrirao moć, prije svega kroz kontrolu represivnog aparata. Činjenica da je posljednjih mjeseci smijenio ključne ljude u bezbjednosnom sektoru ukazuje na njegovu sve izraženiju paranoju i nepovjerenje prema sopstvenim saradnicima.Deklaracijom o jedinstvu Vučić ponovo pokušava da homogenizuje društvo, što čini već duže od godinu dana.
Presudu Miloradu Dodiku predstavio je kao napad na čitav srpski narod, studente u Sandžaku označio je kao “džihadiste”, a proteste u Vojvodini prikazao kao secesionističke. Sve to ima za cilj da prikrije duboke podjele u društvu pozivanjem na već uobičajene “neprijatelje srpstva”.
Radiosarajevo.ba: Kako u tom kontekstu gledate na vojnu paradu održanu 20. septembar u Beogradu, koju ste već djelomično spomenuli? Predstavlja li ona regionalno “zveckanje oružjem” i pokušaj izvoza političke krize iz Srbije ka Bosni i Hercegovini, posebno u svjetlu sve većih izazova s kojima se suočava srbijanski predsjednik Vučić?
Biserko: Parada je organizovana prije svega zbog duboke političke krize u zemlji, kao pokušaj da se demonstrira moć države i zastraše građani prikazom vojne sile. Studenti koji su željeli da prisustvuju paradi i izraze podršku vojsci bili su spriječeni, ali su uspjeli da izvan ograđenog prostora pozdrave vojsku uz povik “pumpaj”.
Vojska u Srbiji tradicionalno uživa veliko povjerenje građana, a Vučić očigledno nastoji da taj simbol jedinstva iskoristi za sopstvene političke ciljeve. Ipak, pitanje je koliko je u tome uspio. Namjera parade bila je i da se pokaže vojna nadmoć u regionu. Prikazano je oružje nabavljeno u Moskvi, Pekingu i Parizu, dok se najsnažnijim činilo ono kupljeno u Izraelu. Kao opravdanje za ovakvo vojno nadmetanje Vučić navodi nedavni savez Hrvatske, Albanije i Kosova, kojem bi se, prema njegovim riječima, uskoro mogla pridružiti i Bugarska.
Radiosarajevo.ba: Da li je u tom smislu BiH postala ventil za unutrašnje frustracije i slabosti vlasti u Beogradu?
Biserko: Vučić je godinama bio duboko involviran u politiku RS, koja se posmatra kao dio koncepta “srpskog sveta”. Njegov međunarodni ugled, na kojem je dugo radio, počeo je ozbiljno da se urušava nakon ruske agresije na Ukrajinu. Pokušao je da balansira između Moskve i Washingtona, ali bez uspjeha. Iako često nipodaštava EU, ona je ostala jedina strana koja ga suštinski podržava i toleriše. Međutim, povjerenje u njega je sve slabije, naročito nakon rasprave o situaciji u Srbiji u Evropskom parlamentu i najave da će EPP razmatrati status Srpske napredne stranke (SNS).
U tom kontekstu i RS postaje dio promišljenijeg pristupa međunarodne zajednice. Milorad Dodik više nije predsjednik RS, uvedene su mu brojne sankcije, a posljednje i od strane Slovenije, gdje posjeduje značajnu imovinu i ulaganja. Često se ističe da srpski kapital prethodi ruskom uticaju. Vučić je pokušao da unutrašnju krizu u Srbiji “izveze” u RS povodom presude Dodiku, ali bez uspjeha. Jer kriza u Srbiji je prevashodno unutrašnja, generisana lično od strane Vučića i njegove klike.
Radiosarajevo.ba: Koliko je realna opasnost od destabilizacije u regionu, posebno u Bosni i Hercegovini?
Biserko: Činjenica je da je region i dalje fragilan i nekonsolidovan. Koncept “srpskog sveta”, lansiran 2013. godine, zapravo predstavlja oživljavanje nikada napuštenog velikodržavnog projekta. Iako je Beograd čitavu deceniju bio percipiran kao faktor stabilnosti, u praksi se radilo na integraciji RS u taj koncept. Tek je ruska agresija na Ukrajinu osvijestila Zapad, koji od tada počinje drugačije da posmatra “srpski svet”, ranije shvatan kao praznu mantru.
Od tog trenutka EU ozbiljnije promišlja politiku proširenja (mada još uvijek nedovoljno), dok NATO pomno prati bezbjednosnu situaciju, naročito poslije događaja u Banjskoj.
Brojne posjete visokih zvaničnika EU i NATO-a i njihove jasne izjave ukazuju da neće dozvoliti obnavljanje konflikta. To, međutim, ne znači da neće biti tenzija i incidenata. Rusija u tome igra važnu ulogu, neprestano testirajući spremnost EU i NATO-a da reaguju.
Problem je što Beograd i dalje djeluje uvjeren da može da ishodi otcjepljenje. Važno je naglasiti i da nova američka administracija nije promijenila svoj stav prema Balkanu, prije svega prema Bosni i Kosovu.
U američkom Kongresu razmatra se novi zakon o Zapadnom Balkanu, koji predviđa dodatnu podršku ustavnim i institucionalnim reformama u BiH, s posebnim naglaskom na jačanje vladavine prava i borbu protiv korupcije.
Radiosarajevo.ba: Kako ocjenjujete trenutnu poziciju Milorada Dodika unutar bh. entiteta RS-a, naročito u svjetlu sve izraženije međunarodne izolacije? Da li je Dodik politički u padu i ima li potencijal da dodatno usložni odnose unutar BiH, a time i u cijelom regionu?
Biserko: Pozicija Dodika unutar RS i dalje je značajna, ali mnogo slabija nego ranije. Dodik je decenijama gradio duboku mrežu uticaja u RS — partijski aparat, lojalne bezbjedonosne strukture, snažan medijski domet i kontrola ekonomskih i finansijskih resursa. Ipak, pravne mjere (presuda i zabrana političkog djelovanja) te odluke državnih i međunarodnih tijela (npr. obustava budžetskih sredstava njegovim partijama) osjetno su ograničile njegovu formalnu moć i legitimitet. To znači da još uvijek održava jak uticaj na dio biračkog tijela i institucija u RS-u, ali uz velika ograničenja.
Zbog separatističke retorike i konkretnih akcija, Dodik je meta sankcija i međunarodne kritike; njegovo procesuiranje i odluke koje su ga udaljile sa funkcije dodatno su pogoršale njegov međunarodni položaj.
Izolacija otežava njegovo međunarodno djelovanje i povećava zavisnost Dodika (i dela političke scene u RS) o podršci prije svega Rusije i nekih regionalnih saveznika (Mađarska naprimjer). Dodik je oslabljen institucionalno i međunarodno, ali nije beznačajan — i dalje može pokrenuti ozbiljne političke krize.
Za Beograd to znači izbor između instrumentalizovanja tih kriznih potencijala za geopolitički dobitak (sa svim posljedicama) ili aktivne, odgovorne diplomatske uloge koja bi pokušala smiriti tenzije i štititi regionalnu stabilnost — izbor koji će oblikovati i njenu evropsku perspektivu i sigurnosne odnose u regionu.
Radiosarajevo.ba: Kako komentarišete nedavno uvođenje sankcija i zabrane ulaska Miloradu Dodiku od strane Slovenije i Austrije, posebno imajući u vidu činjenicu da, prema dostupnim informacijama, posjeduje značajnu imovinu u tim zemljama?
Biserko: Slovenija je uvele sankcije Dodiku, ne samo zbog političkih razloga, već zbog obimnog prelivanja kapitala sumnjivog porekla iz Republike Srpske i šireg područja Zapadnog Balkana u Sloveniji. Prema nezvaničnim informacijama (N1), na slovenačkoj obali Dodik ima najmanje pet nekretnina čiji su formalni vlasnici rođaci i prijatelji porodice Dodik. Jedna od tih nekretnina je i luksuzna vila u Portorožu. Mnogi špekulišu da je to obično prethodnica ruskog kapitala.
Radiosarajevo.ba: Kako Zapad, posebno EU i SAD, trenutno posmatraju Milorada Dodika – kao ozbiljnu prijetnju stabilnosti Bosne i Hercegovine ili kao regionalnog političara s ograničenim dometom? Imali smo ovih dana i tajnovitu posjetu njegove bliske saradnice, Željke Cvijanović, Washingtonu – šta je tom prilikom njoj poručeno i da li se ona može posmatrati kao potencijalna Dodikova nasljednica?
Biserko: Zapad vidi Dodika kao prijetnju — ne samo retoričku, nego stvarnu potencijalno sistemsku – ali ne smatra da je trenutno u potpunosti izvan kontrole. On je faktor nestabilnosti, ali ne faktor nasilne eskalacije (još). I iz tog razloga se djeluje, ali oprezno. Cvijanović je tokom posjete SAD navodno “objasnila poziciju RS”. Prema onom što sam mogla pročitati u medijskim izvještajima preko nje je upućena poruka Miloradu Dodiku da se povuče s političke scene i prihvati održavanje prijevremenih izbora u RS.
Međutim, ovo je (barem javno) nepotvrđena informacija — nema službenog, jasnog saopštenja da je SAD formalno tražio od njega da ode. Ipak, sudeći po tome što su sankcije i dalje na snazi može se pretpostaviti da su te poruke tačne.
Podrška Dodiku sada donosi Beogradu troškove, ali njeno povlačenje može značiti da Beograd mora prilagoditi svoju politiku RS-u, ako hoće da održi međunarodni kredibilitet
Radiosarajevo.ba: U kojoj mjeri Milorad Dodik danas predstavlja političku volju građana entiteta RS-a, a koliko njegovu ličnu političku avanturu radi očuvanja vlastite pozicije i zaštite od pravosudnih procesa?
Biserko: Milorad Dodik danas samo delimično predstavlja političku volju građana RS — pre svega kroz manipulaciju osećajem kolektivne ugroženosti koja se sugeriše preko medija pod njegovom kontrolom. U većoj mjeri njegova politika je postala lična avantura usmerena na očuvanje vlastite moći i izbjegavanje pravosudnih procesa. Taj raskorak je sve uočljiviji: građani žele bolji život i sigurnost, dok Dodik proizvodi krize koje mu omogućavaju politički opstanak. Njegova situacija je veoma slična Vučićevoj, mada je Vučić vjerovatno međunarodno u povoljnijoj situaciji.
Radiosarajevo.ba: Kako biste opisali stvarnu prirodu odnosa između Milorada Dodika i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića? Ima li tu istinskog savezništva ili se više radi o strateškom kalkulisanju?
Biserko: RS je vojni plijen od kojeg Beograd neće lako odustati, bez obzira ko je na vlasti. Naravno, svaki političar daje svoj pečat odnosima, ali suština je integracija RS u “srpski svet”. Promjene međunarodne okolnosti bitno utiču na tu dinamiku.
Vučić nesumnjivo dominira u tom odnosu jer RS politički, ekonomski i diplomatski zavisi od Beograda. Vučić koristi Dodika kao instrument uticaja u BiH, ali i kao “pregovaračku kartu” prema Zapadu — u stilu “ako pritisnete mene, evo šta Dodik može da uradi”.
Dodik je, recimo, prisutan na svim važnijim događajima u Beogradu i često se stiče utisak da je prisutniji u Beogradu nego u Banjaluci. Obojica njeguju narativ o ugroženosti Srba u regionu i obojica se oslanjaju na podršku Rusije u trenucima kada se zaoštri odnos sa Zapadom. Vučić izbjegava da otvoreno podrži Dodikove najradikalnije separatističke poteze jer to direktno ugrožava međunarodnu poziciju Srbije i evropske pregovore, međutim, njegovi mediji to podržavaju.
S obzirom da se obojica bore za svoj opstanak, svako za sebe, što stvara latentno nepovjerenje. Dodik se oslanja na tu podršku, ali je istovremeno svjestan da je njegova pozicija nesigurna i da mora stalno dokazivati da je koristan Beogradu. Ipak, linija njihovog odnosa je krhka: ako Dodik postane prevelik teret, Vučić će ga žrtvovati bez mnogo oklijevanja.
Radiosarajevo.ba: U kojoj mjeri predsjednik Vučić kontroliše ili podržava Dodikove poteze, a gdje se njihove strategije razilaze, posebno kada je riječ o odnosima sa Zapadom?
Biserko: Vučić Dodika kontroliše u mjeri u kojoj mu je potreban kao pregovarački kapital i jačanje pozicije Srbije, ali ga nikada ne podržava do kraja u najradikalnijim potezima. Njihove se strategije razilaze prije svega oko odnosa sa Zapadom: Vučić vodi politiku “sjedenja na više stolica” — balansira između EU/SAD i Rusije, jer su mu evropske integracije i zapadni kapital ključni za opstanak na vlasti, dok Dodik ide u frontalni sukob, često više zbog vlastitog opstanka nego zbog dugoročne strategije.
Obojica su mnogo očekivala od nove američke administracije, ali do sada nije bilo nekog vidljivog uspjeha u tom smislu, mada su obojica angažovali lobiste u Washingtonu. Vučić je doživio fijasko na Floridi, a Cvijanović u Washingtonu nije dobila bog zna šta.
I na kraju, Vučić je mnogo sposobniji jer kalkuliše dugoročno — čuva međunarodne kanale i svakome daje po nešto što često ugrožava ekonomske interese Srbije, dok Dodik reaguje kratkoročno, krizama i eskalacijom kada mu prijete pravosudni procesi ili pad rejtinga. Svakako su obojica na kraju svojih političkih karijera.
Preporučeno
Video