Video
S jedne strane je Redžep Tajip Erdogan, aktuelni predsjednik, koji u kontinuitetu vlada zemljom od 2002. godine, a s druge strane je Kemal Kiličdaroglu, kojem predizborne ankete daju blagu prednost, a koji je na čelu tzv. šestočlanog stola, saveza opozicionih stranaka. Erdogan je na vlast došao kao osnivač umjerene islamističke Stranke pravde i razvoja (AKP), dok je njegov izazivač Kiličdaroglu od 2007. godine na čelu Republikanske narodne stranke (CHP) i više je orijentisan prema kemalističkom sekularizmu.
Osim Edrogana i Kiličdaroglua, u trci su još dva kandidata, i to Muharem Ince i Sinan Ogan. Međutim, oni i nemaju neke šanse, a analitičari smatraju da njihova kandidatura ide na ruku samom Erdoganu.
Inače, ove izbore, najneizvjesnije u posljednje dvije decenije, po svemu sudeći odlučiće unutrašnja pitanja, i pored spoljnopolitičkih uspjeha kojima se hvali Erdogan. Ekonomska nestabilnost, inflacija preko 50 odsto, pad životnog standarda stanovništva dio su onoga što u ovom trenutku Erdoganu ne ide na ruku.
Takođe, veliko je pitanje kako će glasati 11 provincija koje su nekada bile naklonjene Erdoganu, a koje je pogodio stravičan zemljotres u kojem je život izgubilo oko 50.000 ljudi. U tom području ljudi su ogorčeni i uglavnom nezadovoljni reakcijom države, a u svemu tome Kiličdaroglu vidi svoju šansu. Ipak, na kraju će odlučivati nijanse, a prevagu bi moglo da odnese i oko pet miliona mladih koji prvi put izlaze na izbore i koji osim za Erdoganovu ne znaju za drugu vlast. Ono što je zanimljivo jeste i sama kampanja jer, dok s jedne strane Erdogan otvara nuklearne elektrane, slika se sa turskim astronautima i najavljuje novo doba moderne Turske, Kiličdaroglu na skupovima, a i u javnim nastupima pita koliko košta luk.
Osim toga, Kiličdaroglu u prethodnim mjesecima nije se ustručavao da postavi neka vrlo teška pitanja po Erdogana. Osim unutrašnjih pitanja o ekonomiji, devalvaciji lire, visokim cijenama itd, opozicioni lider pokušava da nametne teme ljudskih prava, sirijskih izbjeglica, odnosa prema Libiji, Grčkoj, Palestini itd, istovremeno najavljujući otvaranje prema Zapadu, a manje prema Rusiji, sa kojom već godinama unazad Erdogan njeguje više nego dobre odnose.
Na ovim izborima koji se održavaju u nedjelju prednost opozicije je i u tome što je na određeni način uspjela da ujedini ono što su mnogi smatrali nemogućim. U šest partija opozicije koje podržavaju Kiličdaroglua su islamističke, ljevičarske, desničarske, nacionalne, a svima njima cilj je samo jedan, skloniti Erdogana sa političke scene i, kako mnogi znaju reći, ujediniti duboko podijeljenu zemlju. Za razliku od Erdogana, koji je poprilično autoritativan lider, Kiličdaroglu je umjereniji, spremniji na kompromis i daleko više okrenut Zapadu, odnosno Evropskoj uniji, koja će mu biti jedan od spoljnopolitičkih ciljeva.
Inače, Turska, koja se nalazi između Evrope i Bliskog istoka, ima jedan od najvažnijih geostrateških položaja na svijetu. Ta činjenica omogućava joj da vodi poprilično autonomnu politiku, što je Erdogan posljednjih godina i te kako koristio naglašavajući da je Turska oslobođena od ekonomskog i političkog ropstva.
Jedna od glavnih poruka Erdoganovog protivnika je i to što će, ukoliko pobijedi, vratiti parlamentarni sistem, umjesto predsjedničkog, koji je Erdogan, da bi učvrstio svoju vlast, uveo još 2017. godine. Tom reformom iz 2017. godine Erdogan je znatno proširio i učvrstio svoju moć i danas praktično kontroliše i politiku, upravu i pravosuđe, i to, kako mnogi kažu, više od bilo kojeg turskog političara u posljednjih 100 godina.
Preporučeno
Za razliku od predsjedničkih izbora, parlamentarni izbori u zemlji predsjedničkog sistema prate se sa manjim interesovanjem. Trenutno po anketama i Erdogan i Kiličdaroglu imaju po oko 30 procenata glasova, a ako nijedan od kandidata ne osvoji više od 50 odsto glasova birača, drugi krug održaće se 28. maja.
