Video
Papa Franjo ujedno je bio prvi Latinoamerikanac i prvi jezuita na čelu Katoličke crkve. Dobio je široku podršku i crkvenih konzervativaca i reformista, jer su ga smatrali ortodoksnim po pitanju seksualnih tema, ali liberalnim po društvenim pitanjima. Njegovim pristalicama dopala se njegova sposobnost da razumije i njegova snažna odlučnost da reformiše Kuriju (vatikansku birokratiju), iskorijeni korupciju u vatikanskoj banci i suoči se sa strašnim nasljeđem seksualnog zlostavljanja djece unutar Crkve.
Istraživanja su pokazivala da uživa veliku popularnost među katolicima i pripadnicima drugih vjeroispovijesti. Na platformi X pratilo ga je desetak miliona ljudi.
Spremnost da direktno pristupi problemima donijela mu je, međutim, i sve veći broj protivnika, unutar i van Vatikana.
Društvena kritika
Već prvo jutro nakon izbora, novi papa se neopaženo iskrada iz Vatikana u koloni neobilježenih vozila kako bi se pomolio u jednoj rimskoj bazilici.
Po povratku u Vatikan insistirao je da lično plati račun za smještaj u svešteničkom hotelu u centru Rima, odmah ostavljajući svoj lični pečat na papsku funkciju. Napustio je prostranu rezidenciju u Apostolskoj palati koju su koristile pape u prethodnom vijeku, preselio se u skromni apartman u vatikanskom pansionu i odbacio raskošnu papinsku ljetnju rezidenciju u Kastel Gandolfu.
Papa Franjo brzo je počeo da kritikuje surovost ekonomije slobodnog tržišta, rekao da bi Crkva trebalo da se izvini homoseksualcima umjesto da im sudi, te je, između ostalog, evropske centre za zadržavanje migranata uporedio sa koncentracionim logorima. Ali posmatrači kažu da bi bilo pogrešno sugerisati da je Papa potpuno liberalan.
„Franjo je očigledno i ‘konzervativac’“, napisao je Džon Alen, urednik rimokatoličkog portala Crux.
Alen je dodao da Franjo nije „promijenio nijedan zarez u katekizmu, zvaničnom zborniku crkvenog učenja“.
Sveštenicama je rekao ‘ne’, homoseksualnim brakovima rekao ‘ne’, abortus nazvao ‘najstrašnijim’ zločinom i po svakom drugom spornom pitanju proglasio se vjernim ‘sinom Crkve’“.
Njegovo odlučno stavljanje Kurije pod kontrolu i spremnost da ublaži stav Crkve po pitanjima kao što je pričešće za razvedene i ponovo vjenčane zaustavili su svaki ozbiljniji otpor njegovom autoritetu.
Nije se ustručavao ni da smijeni kardinale s kojima se nije slagao.
Skroman životni stil
Horhe Mario Bergoljo rođen je 17. decembra 1936. godine u Buenos Ajresu, ali je italijanskog porijekla. Prema zvaničnoj vatikanskoj biografiji, pristupio je jezuitima 1969. godine, a studije je nastavio u Argentini i Njemačkoj.
U mladosti mu je zbog infekcije uklonjen dio jednog plućnog krila.
Postao je biskup 1992. godine, a nadbiskup Buenos Ajresa 1998. Na konklavi 2005. godine smatran je jednim od kandidata za papu. Još dok je bio kardinal Bergoljo, njegove propovijedi su imale veliki odjek u Argentini i često je isticao značaj društvene uključenosti, neizravno kritikujući vlade koje su zanemarivale ljude na margini društva.
Frančeska Ambrođeti, koautorka njegove biografije, rekla je agenciji Rojters da dio njegove javne privlačnosti leži u njegovom „skromnom i strogom“ načinu života.
Crkvenom establišmentu bila je novost da je jezuita na čelu – njihova uloga je bila da izbjegavaju crkvene počasti i služe samom Papi.
Godine hunte
Jedna od kontroverznih tema bila je njegova uloga tokom argentinske vojne diktature od 1976. do 1983, kada je bio na čelu jezuitskog reda u zemlji.
Optužen je da je 1976. godine predao dvojicu sveštenika vojnim vlastima tako što je odbio javno da podrži njihov društveni rad u sirotinjskim četvrtima Buenos Ajresa, što je razbjesnilo tadašnju huntu, izvijestio je novinar BBC-ja Vladimir Ernandes.
Još jedna optužba iz perioda tzv. „Prljavog rata“ tvrdila je da nije odgovorio na molbu da pomogne u potrazi za djetetom žene koja je bila oteta i ubijena u petom mjesecu trudnoće 1977. godine. Vjeruje se da je beba ilegalno usvojena.
Vatikan je sve te optužbe odlučno negirao.
Poznato je da je 2011. godine pokrenuo postupke za beatifikaciju argentinskih sveštenika ubijenih tokom vojne uprave. U posebnom slučaju, predložio je za svece petoricu katoličkih vjernika ubijenih u crkvi Svetog Patrika u Buenos Ajresu 1976. godine.
Na njegov zahtjev, Vatikan je otvorio svoje dosijee o argentinskoj diktaturi žrtvama i njihovim porodicama.
Preporučeno
„Bilo je nekih biskupa koji su sarađivali s huntom“, rekao je za BBC Adolfo Peres Eskivel, dobitnik Nobelove nagrade za mir i borac za ljudska prava kojeg je režim zatvarao i mučio, „ali Bergoljo nije bio jedan od njih“.
