Vatikanske službe su juče ujutro javile da je umro Horhe Mario Bergoljo, papa Franjo.

Umro je Pontifeks kojega su poštovali i voljeli i katolici i oni koji to nijesu, i vjernici i ateisti. Voljeli su ga ljudi koji su imali priliku i čast da ga sretnu i slušaju, ali i oni najugroženiji i najsiromašniji, marginalizovani i zaboravljeni – na raznim krajevima svijeta, utučeni siromaštvom i nemaštinom, pogođeni sukobima i ratovima.

Isto tako, imao je protivnike i neprijatelje, čak u dogmatskim i konzervativnim redovima sopstvene crkve, kao i u nacionalističkim i ksenofobnim političarima i režimima, koji mu nikada nijesu oprostili njegovu otvorenost, neposrednost i iskrenost, a još i manje – podršku najsiromašnijima i najugroženijima.

Globalni problem migracija, koji je Papa od početka svog pontifikata stavio među pitanja od najvećeg značaja, izazivao je mrzovolju i jetke komentare – i u samoj Italiji, ali i u mnogim evropskim zemljama, sve do SAD i Trampove fiksacije izbjeglicama i imigrantima.

Papa ,,sa kraja svijeta“, kako je volio sebe da zove, poremetio je ustaljeni tok stvari u Katoličkoj crkvi, ne samo unutar zidova Vatikana. Naslijedio je, istorijskom ostavkom pape Racingera (Benedikta XVI), upravo haotično stanje – seriju korupcionaških i drugih skandala i finansijskih problema, koji su bitno otežali njegovu misiju.

Njegove prve odluke – odbio je da živi u (treba li reći: luksuznoj) Apostolskoj palati i izbjegao je da koristi skupocjene službene automobile – nijesu bili samo početni propagandni potezi. Ostao je dosljedan tom načinu života do kraja. Njegov prosti krst od gvožđa nikad nije zamijenilo zlato.

Njegovi tihi, ali uporni protivnici – a naslušali smo se raznih primjedbi i opaski – znali bi da ironično utvrde kako je ,,Papa opet u Avinjonu“, aludirajući na poznato istorijsko razdoblje odsustva rimskih papa iz Rima – gotovo sedamdeset godina početkom XIV vijeka. Čak smo gledali, na mnogim mjestima – a tada je Jozef Racinger još bio živ – kako na zidu, jedan do drugog, visi portret počasnog pape, u besprekornom okviru, a do njega, između dva stakla, spojena nekim metalnim držačima, manja slika aktuelnog Pontifeksa.

Papa Franćesko – prvi jezuita u ulozi rimskog biskupa – već odabirom imena (kao Franjo iz Asizija, ,,drugi Isus“ u katoličkom svijetu), pokazao je da raskida sa tradicionalnom interpretacijom katoličanstva. Crkva, suočena sa opadanjem vjernika, naročito u Zapadnoj Evropi, imala je potrebu novog pristupa – i u sadržini, i u formi. Briga za ekologiju, apatride, izbjeglice i siromašne ostaće vezana za sjećanje na Bergolja. Baš kao i njegov stav prema ženama (,,Crkva je ženskog roda, ona je sestra, ona je majka“), kao i prema LGBT osobama. Tako je i poruka i simbolika imena Franje Asiškog bila apsolutno jasna.

Papa je uspio, i kroz imenovanje čitavog niza novih, mlađih kardinala, da umnogome izmijeni ,,ideološki“ sastav kardinalskog zbora – onoga čiji će članovi, mlađi od osamdeset godina – za koju sedmicu biti ,,stavljeni pod ključ“ – u konklavu – kako bi izabrali novog poglavara Rimokatoličke crkve.

,,Vi ste socijalno-liberalni papa“, usudio sam se da mu kažem, tokom našeg prvog susreta, ohrabren činjenicom da je Pontifeks reagovao sa smiješkom na moje ,,priznanje“ da sam apsolutni ateista. (,,Meni to ne smeta“, rekao je)

,,Jesam!“, nasmijao se i onda pitao za ljude, probleme i procese koji su još uvijek aktuelni. Gajio je veliko poštovanje za vaseljenskog patrijarha Vartolomeja, s kojim je, svakog januara, objavljivao zajedničku Poslanicu mira.

Bio je vrlo ozbiljno i predano orijentisan prema ekumenističkim idejama, ne samo u vezi sa pravoslavnim hrišćanima. Kako je to lijepo primijetio prof. Marko Impaljaco (Impagliazzo), predsjednik Zajednice Sant Eđidio, Papa je, bez obzira što u Argentini nije imao iskustvo komunikacije i rada sa svijetom islama, bio posebno zainteresovan za približavanje muslimanskog i hrišćanakog svijeta. Ostaće upamćeno da će Papa svoje posljednje poruke uputiti prema Gazi, u ponovljenim apelima i molitvama da se obustavi razaranje i ubijanje nedužne djece i građana…

– Jeste li znali, ambasadore, da je jedan Crnogorac presudno uticao na moju karijeru – bilo je prvo pitanje kada smo sjeli, poslije ceremonije predaje akreditiva, u novembru 2017.

– Jesam, Vaša Svetosti, znamo za to pismo Emilija Ognjenovića.

Iznenadio se, malo, i onda mi ispričao kako mu je, osim nadbiskupa Ognjenovića, koji je bio glavni u ceremoniji proglašenja Bergolja za biskupa, veliki prijatelj bio i Horhe Kapitanić, guverner pokrajine Ćako (Chaco), takođe Crnogorac.

A priča o Ognjenoviću i mladom jezuiti Bergolju, što će Papa ovlaš pomenuti u svojoj knjizi ,,Da opet sanjamo“, počela je u argentinskoj Kordobi. Ognjenović je po zadatku obilazio dioceze i mladi jezuita će na njega ostaviti tako dubok utisak da će crkvenim vlastima u Buenos Airesu preporučiti da svakako pozovu tog talentovanog mladog čovjeka da radi uz tamošnjeg nadbiskupa. Tako se završio ,,prvi kovid“ – prva izolacija u mom životu, pisaće kasnije papa Franjo – jer je iz duboke provincije (argentinsku Kordobu nije baš lako naći na mapi) prešao u glavni grad.

Kada smo, dvije godine kasnije, Papi darivali posebni primjerak upravo štampane knjige ,,Monumenta Montenegrina Vaticana“ – o Konkordatu Svete Stolice i Crne Gore iz 1886. godine – neizbježna tema razgovora je bila i njegova posjeta našoj zemlji.

Papa je želio da dođe obdan (šalio se – to je tu, nema sto metara do tamo), čemu je značajno doprinijela i vrlo uspješna posjeta državnog sekretara Svete Stolice Crnoj Gori, kardinala Pietra Parolina, u junu 2018. Uprkos raznim opstrukcijama i tumačenjima nekih od aktuelnih režimskih glasila u Crnoj Gori, koji bi, poslije svake značajnije posjete naših zvaničnika Vatikanu organizovali ,,prigodne“ tekstove i intervjue sa naručenim ,,vatikanistima“ – Crna Gora je bila na spisku za apostolsku posjetu još 2019. godine, o čemu, konačno, možemo bar to reći.

Nesrećne globalne (pandemija), ali i unutrašnje političke prilike će odložiti tu posjetu. Crkva Srbije nema nikakvog interesa za posjetu Pape, a mogućnost da poglavar Rimokatoličke crkve posjeti Crnu Goru je – i politički, a i teoretski – bitno smanjena, tj. uništena, a posebno od kada je naša zemlja veleizdajničkim tzv. Temeljnim ugovorom dodatno razbijena i pala pod jurisdikciju Beogradske patrijaršije, što je otvorilo prostor za nesmetani destruktivni i anticrnogorski uticaj te crkve na unutrašnju i na vanjsku politiku Crne Gore. U Vatikanu to znaju, a budući da se radi o adresi kojoj se (nikada i nikuda) ne žuri, ta će naša želja ostati – do daljnjeg – neispunjena.

I na našem posljednjem susretu, 15. marta 2021, dok piše posvetu u knjizi koju mi je ranije poklonio, Papa je govorio o Crnoj Gori i pominjao kraljicu Jelenu… Taj mudri, dobronamjerni i neposredni čovjek je imao velike simpatije za našu zemlju.

Papa Franjo će ostati upamćen i po, sigurno je, svojoj najčuvenijoj izjavi: ,,Nije neophodno vjerovati u Boga da biste bili dobar čovjek.“

Time je izazivao oduševljene i poštovanje onih koji su pitanje vjerovanja ili nevjerovanja shvatali kao sekundarno u odnosu na ono što osoba jeste i što može da bude, ali i veliki jed vjernika/,,vjernika“ koji na nevjernike i neznabošce gledaju kao na pogrešne i opasne ljude i ideje.

S vjerom – ili bez nje – papa Franjo, Horhe Mario Bergoljo, bio je izuzetan i dobar čovjek.

U ovom ružnom i mučnom svijetu, punom licemjerja, pohlepe i zagađenja – od fizičkog do duhovnog – to je najveće i najvažnije dostignuće za osobu na vrhu jedne vjerske organizacije – jedne globalne crkve. To je najveće priznanje i počast životu koje ne mogu nadomjestiti nikakve titule i zvanja, forme, kurtoazije i ceremonije.

Tijelo pape Bergolja će, po njegovoj želji, koju je izrazio još prije dvije godine, počivati u papskoj Bazilici Svete Marije Velike, na trgu Eskvilino – na jednom od sedam rimskih brežuljaka.

Đe god da bude otišao – zauvijek će ostati slika njegovog prvog obraćanja sa balkona Bazilike Svetog Petra u Rimu, neposredno poslije bijelog dima iz Sikstinske kapele, 13. marta 2013: ,,Draga braćo i sestre – dobro veče!“ Već tada se, baš u tom trenutku, vidjelo da će to biti papa drukčiji od svih prethodnih. I bio je takav.

Papa Francisko iz Kordobe, Argentina, neka ti je laka crna zemlja.•

(Autor je vanjskopolitički komentator Pobjede)