Kada je Karter položio zakletvu kao predsjednik Sjedinjenih Država 20. januara 1977, obećao je “vladu koja je dobra kao njen narod”.

Predvodio je zemlju tokom četiri turbulentne godine. Rastuća inflacija i rastuća nezaposlenost poremetili su domaće prioritete njegove administracije. Pobjede u vanjskoj politici ostvario je mirovnim sporazumom između Egipta i Izraela i ugovorom o Panamskom kanalu.

Međutim, talačka kriza u Iranu dominirala je njegovim posljednjim godinama u Bijeloj kući i doprinijela porazu na izborima 1980. godine.

Međutim, Karter je volio reći da je kraj njegovog predsjedništva 1981. bio početak novog života, tokom kojeg je putovao svijetom “boreći se protiv bolesti, gradeći nadu i gradeći mir”.

“Ispostavilo se da je to za mene i moju suprugu Rozalin otvorilo novu arenu uzbuđenja i nepredvidivosti, i avanture, i izazova, i zadovoljstva”, rekao je on za Glas Amerike.

Kao vodeće figure Karter centra, Džimi i Rozalin su putovali u više od 80 zemalja posmatrajući problematične izbore, posredujući u sporovima i boreći se protiv bolesti. Ovaj aktivan život poslije Bijele kuće na kraju je doveo do toga da 39. američki predsjednik dobije Nobelovu nagradu za mir 2002.

Džimi Karter (Foto: Beta/AP Photo, File)

“Ja na rad Karter centra gledam kao na produžetak onoga što sam pokušavao uraditi kao predsjednik. Znate, donijeli smo mir između Izraela i Egipta. Započeli smo vrlo značajan odnos s Latinskom Amerikom sporazumom o Panamskom kanalu”, rekao je on.

“Dakle, ono što sam uradio od tada je neka vrsta produžetka. Ali mislim da nema sumnje da je, na primjer, kada sam dobio Nobelovu nagradu za mir, to bilo zbog rada Karter centra. Dakle, ja bih bio savršeno zadovoljan da imam nasljeđe zasnovano na miru i ljudskim pravima. Mislim, ko ne bi?”

Karterov put do Bijele kuće započeo je u gradiću Plejns u Džordžiji, gdje je rođen 1. oktobra 1924. godine.

Pošto je služio kao oficir u mornarici SAD-a, gdje je pomagao u razvoju nuklearne podmorničke flote poslije Drugog svjetskog rata, Karter se vratio u svoj rodni grad 1953. da vodi porodični posao uzgoja kikirikija.

U politiku je ušao 1960-ih, služeći dva mandata kao zakonodavac iz Džordžije, prije nego što je postao 76. guverner te države od 1971. do 1975. godine.

Na predsjedničkim izborima 1976. godine, Karter, demokrat, kandidovao se protiv aktuelnog predsjednika republikanca Džeralda Forda, koji je preuzeo predsjedničku funkciju nakon što je Ričard Nikson podnio ostavku zbog skandala Votergejt.

Karter je za dlaku pobijedio Forda i postao predsjednik.

Vrhunac Karterovog predsjedništva došao je 1978. Karter je doveo egipatskog predsjednika Anvara Sadata i izraelskog premijera Menahema Begina u predsjedničko odmaralište Kemp Dejvid u ruralnom Merilendu kako bi pregovarali o mirovnom sporazumu.

“Kada sam postao predsjednik, prošla su četiri rata između Arapa i Izraelaca u prethodnih 25 godina, s rukovodstvom u Egiptu koje je podržavao Sovjetski Savez”, rekao je on. “Oni su bili jedina zemlja koja je zaista mogla vojno izazvati Izrael. I mi smo imali uspjeha u sklapanju sporazuma između Izraela i Egipta… čije ni jedno slovo nikada nije prekršeno.”

Karter je također pregovarao o sporazumu o prepuštanju kontrole nad Panamskim kanalom panamskoj vladi i normalizirao diplomatske odnose s Narodnom Republikom Kinom.

Ali 1979. primarni fokus Karterove administracije okrenuo se ka Iranu, gdje je u revoluciji koju su predvodili svećenici svrgnut s vlasti šah, kojeg su podržavale SAD i koji je na kraju pobjegao u Sjedinjene Države, gdje se liječio od raka.

Četvrtog novembra 1979. godine, ekstremisti bijesni na SAD zbog toga što su pružile utočište svrgnutom šahu, upali su u američku ambasadu u Teheranu i uzeli 66 Amerikanaca za taoce, od kojih je 13 oslobođeno nekoliko sedmica kasnije.

Džimi Karter (Foto: Beta/AP Photo/Bob Daugherty, File)

U aprilu 1980, kada je kriza već trajala pet mjeseci, Karter je dao odobrenje za komplikovanu vojnu operaciju kojom bi bili oslobođeni preostali taoci. Operacija nazvana “Orlova kandža” predviđala je da nekoliko helikoptera i vojnih letjelica bude smješteno na lokaciji u iranskoj pustinji. Karter, koji je odobrio plan, objasnio je za Glas Amerike godinama kasnije da je trebalo da helikopteri u kojima su bili pripadnici elitnog Delta odreda odlete sa te lokacije u ambasadu SAD u Teheranu, oslobode taoce i vrate se do letjelica koje su čekale da bi ih odvele iz Irana.

“Minimum je bio da imamo šest vrlo velikih helikoptera, tako da sam ja odlučio da pošaljemo osam. Jedan od njih, potpuno neobjašnjivo, okrenuo se i vratio ka nosaču aviona. Drugi se srušio u pješčanoj oluji u iranskoj pustinji. Treći je imao kvar i udario je u jedan od aviona C-130”, pričao je Karter.

Misija je bila neuspjeh. Osam pripadnika američke vojske i jedan iranski civil stradali su u nesreći. Volter Mondejl, Karterov potpredsjednik, rekao je Glasu Amerike da je taj dan bio najteži u te četiri godine njihove administracije.

“Kada je ta spasilačka misija propala i životi izgubljeni. Mislim, sve je bilo turobno tog dana i neko vrijeme poslije toga”, rekao je Mondejl.

Neuspjeh misije nanio je štetu kredibilitetu Džimija Kartera kod američkih građana. Incident se odigrao sedam mjeseci prije predsjedničkih izbora 1980. i doprinio Karterovom porazu od izazivača Ronalda Regana.

“Izborni dan je bio tačno na godišnjicu uzimanja talaca”, rekao je Karter. “Naravno, mediji su bili potpuno opsjednuti godišnjicom talačke krize i činjenicom da nisam uspio da ih izvučem. To je bio razlog broj jedan zbog kojeg nisam uspio da osvojim drugi mandat.”

Taoci su oslobođeni na dan kada je Regan položio zakletvu.

Te 1981, Karter se vratio u Plejns, a da nije bio siguran šta će raditi u svom životu poslije služenja na najvišem državnom položaju. Njegovi planovi za predsjednički muzej i biblioteku inicijalno su bili vrlo skromni.

“Zamislio sam da to bude relativno mali objekat, gdje bih imao svoju kancelariju, i lijepa zgrada u Atlanti. I gdje bi svako u svijetu ko je učestvovao u konfliktu, ili mu potencijalno to prijetilo, mogao da mi se obrati i ja bih mu pomogao u medijaciji spora i zaustavljanju rata”, rekao je Karter.

 (Foto: Beta/AP Photo, File)

Karter centar, pod njegovim vođstvom, pratio je više od 80 problematičnih izbora i bio medijator u sporovima, od nuklearne krize sa Sjevernom Korejom 1994. do mirovnog sporazuma između Ugande i Sudana 1999. Centar je također lider u promovisanju zdravlja i borbe protiv bolesti u najsiromašnijim dijelovima planete.

U jednom od brojnih intervjua za Glas Amerike, Karter se osvrnuo na svoj život u i poslije Bijele kuće. Rekao je da najveći dio njegovog nasljeđa nisu bila dostignuća dok je bio predsjednik ili Nobelova nagrada za mir, već iskorjenjivanje bolesti gvinejskog crva.

“Samo jedna bolest u historiji čovječanstva je iskorijenjena i to su velike boginje”, rekao je Karter, “Tako da će gvinejski crv uskoro postati druga bolest u historiji, sklonjena s lica zemlje”.

Zahvaljujući Karterovom radu bilo je samo 13 slučajeva bolesti gvinejskog crva u 2022.

Karter je vodio aktivan život do 99. godine, a preživio je i tumor na mozgu 2015.

Sve slabije zdravlje i pandemija koronavirusa 2020. prouzrokovali su da bude u svom rodnom gradu Plejnsu posljednjih godina svog života.

Džimi Karter se posljednji put pojavio u javnosti tokom sahrane svoje supruge Rozalin u novembru 2023.

U jednom od posljednjih obraćanja medijima, Karter je s Glasom Amerike podijelio kako bi želio da Karterov centar radi u budućnosti.

“Volio bih da vidim SAD u budućnosti da teže da budu broj jedan u svijetu mira i ljudskih prava i zaštite životne sredine, a rekao bih i tretiranju svakog jednako”, rekao je Karter. “Ukoliko bismo to mogli da uradimo, imali bismo supermoć u zemlji koju mnogo volim”.

Džimi Karter je živio duže od bilo kojeg stanovnika Bijele kuće u historiji, a njegov brak s Rozalin Karter, koji je trajao 76 godina, najduži je od svih brakova predsjednika i prve dame SAD.

Iako će biti sahranjen na svom imanju u Plejnsu u Džordžiji, rad i riječi Džimija Kartera nastaviće da žive na stranicama desetina knjiga koje je napisao u svom životu. Među njima su i njegovi memoari, jedan roman, kontroverzna analiza Bliskog istoka i kolekcija njegovih omiljenih pjesama.