Video
U Onogošt je došao sa trenerom. Na pitanje konobara hoće li nešto da jede, ljubazno odbija. Predstoji mu meč i već je u posebnom režimu ishrane. Nema popuštanja, čak ni zbog dobrog zalogaja u rodnom gradu.
Za stolom je, međutim, sve osim suzdržan. Razgovara lako, pažljivo bira riječi, služi se izrazima koje ne očekujete od čovjeka čiji je posao da udara i prima udarce. Poznaje jezičke finese, ima široka interesovanja, govori o slikarstvu, ljudskoj prirodi, uspjehu i porazima. Lice mu je mirno, bez onih tragova po kojima publika zamišlja profesionalne boksere. Tijelo je, očigledno, u vrhunskoj formi.
Ima u njemu neke neobične kombinacije nikšićke neposrednosti, svjetskog iskustva i dječačkog zanosa koji, uprkos godinama, nije iščezao.
Milorad Mićko Žižić danas je vlasnik WBO interkontinentalnog pojasa u supersrednjoj kategoriji. U profesionalnoj karijeri ima 17 pobjeda, od kojih 11 nokautom, i dva poraza. Za dvadesetak dana, 20. novembra u Budvi, braniće titulu protiv Kolumbijca Huana Narvaeza. Pobjeda bi ga mogla dovesti nadomak prilike da se bori za svjetsku titulu.
Ali njegova priča ne počinje u Budvi. Ni u Americi, gdje je proveo pet i po godina. Počinje u Nikšiću, uz oca boksera, kada je kao osmogodišnji dječak prvi put navukao rukavice.
GODINE SU BROJ, ALI PORAZI NIJESU
Kada ga pitam kako je moguće da sa gotovo četrdeset godina vjeruje da je spremniji nego što je bio sa dvadeset pet, ne razmišlja dugo.
„Moje tijelo je sačuvano, nemam nekih velikih povreda i posljedica. Mislim da sam sada u najboljoj formi, a što je najbitnije za boks, u glavi sam spremniji nego kada sam imao 25 godina“, kaže Žižić.
Zatim dodaje nešto što sportisti obično ne vole da priznaju.
U mladosti su ga, priča, odvlačili noćni život, provodi i poroci. Boks je bio ljubav, ali nije uvijek bio jedina stvar u njegovom životu. Danas je drugačije.
„Mislim da sam sada sazreo i kao ličnost i kao sportista i da sada treba da napravim najveći rezultat.“
Njegova karijera nije išla pravom linijom. Bilo je pobjeda, velikih očekivanja, odlazaka, povrataka i dva poraza u Americi koja su, priznaje, ostavila mnogo dublje posljedice od onoga što se vidjelo u ringu.
„Porazi jesu bili bolni jer su me emotivno i psihički rastrojili jedno vrijeme. Udaljio sam se od boksa, osjetio neku negativnu energiju kada je boks u pitanju, pa sam mislio da nađem spas u nekim drugim stvarima, mnogo gorim, kao što su izlasci i alkohol.“
O tome govori bez pokušaja da uljepša prošlost.
Danas na te poraze gleda drugačije.
„Ne gledam ih kao poraze, već kao najveće životne lekcije. Iz njih sam izvukao strašne pouke. Zahvaljujući i tim porazima danas sam na poziciji na kojoj jesam.“
U AMERICI JE UČIO BOKS, A NAUČIO ŽIVOT
Pet i po godina proveo je u Sjedinjenim Američkim Državama. Trenirao je u kampu Flojda Mejvedera, sarađivao sa legendarnim Rojem Džonsom Juniorom. Imena od kojih bi mnogim bokserima zastao dah bila su dio njegove svakodnevice.
Ali kada ga pitam šta je tamo naučio, ne govori prvo o udarcima, gardu i taktici.
„Naučio sam dosta o boksu, ali mislim da sam naučio više o životu. Bio sam prepušten sam sebi. Bilo je mnogo teških situacija, mnogo uspona i padova, stresova, ali i lijepih trenutaka. Sve mi je to pomoglo da sazrim kao ličnost i da danas budem bolji čovjek, bolji otac i bolji sportista.“
Iz tog vremena ponio je još jedno iskustvo, možda neobično za sredinu u kojoj se uspješnim ljudima često pripisuje nedodirljivost.
„Shvatio sam da su ti najveći ljudi, najveća imena, zapravo najprostiji, najnormalniji ljudi sa kojima se najlakše može razgovarati. Za razliku od ovih naših lokalnih kabadahija sa kojima čovjek nikada nije načisto.“
Zastane, pa izgovori rečenicu koja bi mogla stajati i izvan sportskog teksta:
„Oni koji nešto znaju, znaju koliko ne znaju.“
Možda upravo tu treba tražiti objašnjenje njegove neposrednosti. U Onogoštu se jednako srdačno pozdravlja sa konobarom i sa poznanikom koji mu prilazi da čestita uspjeh. Nema potrebe da pokazuje koliko je važan.
DJECA SU GA VRATILA U RING
Profesionalni boks nije romantična priča kakvu gledamo u filmovima. Iza nekoliko minuta borbe stoje mjeseci rada, odricanja, povreda, umora i neizvjesnosti. Nekada mnogo više novca ode nego što ga dođe.
Žižić kaže da je disciplina važnija od inspiracije.
„Ima dana kada vam nije ni do treninga ni do bilo kakve aktivnosti. Ali ipak se pojavite i odradite sve što je do vas. Poslije ste srećni što tog dana nijeste odustali. Tako je i sa karijerom.“
A upravo su u njegovoj karijeri postojali trenuci kada je mogao da odustane.
Šta ga je vratilo?
„To što sam postao otac i što moja djeca odrastaju. Želim da me gledaju kako uspijevam, kako se trudim i kako dajem sve od sebe.“
Želi, kaže, da im pokaže da se radom, disciplinom i požrtvovanjem može nešto postići.
„Mislim da ne postoji pošteniji rad i teži posao od boksa.“
Ta rečenica zvuči gotovo starinski u vremenu u kojem se uspjeh često mjeri brzinom kojom se do njega stiže. Žižić, međutim, dobro zna koliko je njegov put bio dug i skup.
U karijeru su ulagali porodica, prijatelji, sponzori, ali i on sam.
„Može se živjeti od boksa kada dođete u situaciju u kojoj sam ja sada, kada ste u svjetskom vrhu. Ali sam put do toga je veliko gubljenje novca. U našoj zemlji nije sređen sistem za profesionalni sport.“
Nema, objašnjava, velikih televizijskih ugovora i kompanija koje mogu da nose troškove takvih sportskih događaja. Zato mnogo zavisi od sponzora, prijatelja i podrške lokalnih vlasti.
PAPIR, OLOVKA I ČOVJEK KOJI ZNA DA UDARA
Negdje između priče o porazima i predstojećem meču dolazimo do slikarstva.
Mićko voli da crta.
Na prvi pogled, neobičan hobi za profesionalnog boksera. Ali on u tome ne vidi ništa neobično.
Njegov brat od tetke je akademski slikar Jovo Petričević. Kao dječak posmatrao je kako nastaju njegovi crteži i grafike, pa je i sam počeo da se interesuje za taj svijet.
„Kada dođem u neko stanje da mi je teško, kada želim da pobjegnem od svega, uzmem papir i grafitnu olovku i nešto nacrtam.“
Ranije je, kaže, imao više vremena. Danas, između treninga i porodičnih obaveza, olovku uzima rjeđe.
Zanimljivo je koliko se u tom čovjeku prepliću naizgled nespojive stvari. Boks je njegova opsesija, ali u crtanju pronalazi mir. Voli borbu, ali ne uživa u sukobima izvan ringa. Govori o disciplini, a priznaje da mu život nikada nije bio naročito disciplinovan.
I nije mu neprijatno zbog tih protivrječnosti.
KOCKAR KOJI NE ŽELI SIGURAN ŽIVOT
Ranije je rekao da bi film o svom životu nazvao „Kockar“.
Kada ga pitam zašto, govori o velikim usponima i padovima, o životu koji nikada nije bio ravna linija. O trenucima u kojima je bio na vrhu i onima u kojima je tražio izlaz.
Nakon našeg susreta poslao mi je i dopunjeno objašnjenje. Želio je preciznije da kaže šta za njega znači taj naslov.
„Film bih nazvao ‘Kockar’, jer sam čitavog života bio spreman da rizikujem. Ne govorim o kockanju za novac, već o kockanju sa sudbinom, sa prilikama, sa granicama sopstvenih mogućnosti.“
Ispostavlja se da taj naslov govori možda više o njemu nego podaci iz sportske biografije.
„Nikada me nije privlačio siguran put. Volim izazove, volim neizvjesnost, volim trenutke kada je sve na kocki. Upravo tada osjećam da sam najviše živ.“
Mnogo puta je, kaže, stavio sve na jednu kartu, vjerujući u sebe i kada drugi nijesu vjerovali.
A onda dolazi rečenica koja, čini se, najbolje objašnjava zašto čovjek sa gotovo četrdeset godina i dalje ulazi u ring sa mladićima koji su tek zakoračili u ozbiljan profesionalni boks.
„Za mene najveći rizik nije izgubiti. Najveći rizik je proživjeti život, a nikada ne saznati dokle si mogao da stigneš.“
DVADESET DVIJE GODINE PROTIV GOTOVO ČETRDESET
U Budvi će 20. novembra preko puta njega stajati Huan Narvaez, dvadesetdvogodišnji Kolumbijac sa 13 pobjeda, svih 13 nokautom, i jednim porazom.
Mladić koji udara snažno i koji nema namjeru da bude tek usputna prepreka na putu crnogorskog boksera prema svjetskom vrhu.
Mićko ne potcjenjuje protivnika.
„Mlad je, ambiciozan, eksplozivan, jak udarač. Samim tim što je dobio odobrenje WBO federacije da se bori za interkontinentalnu titulu govori da se radi o ozbiljnom borcu.“
Ipak, ne želi da se previše opterećuje onim što će raditi Kolumbijac.
„Razmišljam samo o svojoj taktici, o svojoj mentalnoj snazi, da budem fizički i psihički spreman kada uđem u ring. Onda se ne brinem za rezultat.“
Ulog je veliki. Mićko vjeruje da bi ga pobjeda mogla odvesti do prilike da se bori za titulu svjetskog prvaka.
Ali to ne izgovara kao čovjek kojem je takva prilika zagarantovana.
Svjestan je da u profesionalnom boksu ni pobjede uvijek nijesu dovoljne. Mnogo toga zavisi od menadžera, federacija, novca, dogovora i okolnosti na koje bokser nema uticaja.
Zato se, kaže, trudi da živi u sadašnjem trenutku.
„Volim da uživam u svojoj karijeri, da provodim vrijeme sa porodicom, da ne planiram previše šta će biti kada budem šampion svijeta, hoću li biti ili neću. Niko ne zna.“
DA GA PAMTE KAO DOBROG ČOVJEKA
Pred kraj razgovora pitam ga šta bi volio da ljudi govore o njemu kada jednog dana završi karijeru. Da li mu je važnije da ga pamte kao velikog boksera ili kao dobrog čovjeka?
Odgovara gotovo bez razmišljanja.
„Više bih volio da kažu da sam dobar čovjek. Ali volio bih i da, kada se pomene moje ime, kažu da sam bio hrabar, da sam bio ratnik, da sam ostavljao srce u ringu, da sam volio svoju zemlju i ponosno predstavljao Crnu Goru.“
U Onogoštu, gdje su ga tokom našeg razgovora pozdravljali ljudi za susjednim stolovima, konobari i poznanici, prvi dio te želje već djeluje ostvareno.
Za drugi još ima vremena.
Dvadesetog novembra ponovo će navući rukavice. Preko puta njega biće mlađi, snažan i ambiciozan protivnik. Mićko će u ring unijeti iskustvo, godine, sve američke pobjede i poraze, propuštene prilike, povratke, ali i onu želju da njegova djeca vide koliko je čovjek spreman da se bori za ono što voli.
Dok odlazimo iz Onogošta, ostaje utisak da smo razgovarali sa čovjekom kojem je boks mnogo više od sporta. On tvrdi da mu je boks dao više nego što je on dao njemu i da je vrijeme da nešto od tog duga vrati.
A njegov film, kako god se završio, već ima naslov.
„Kockar“.
Preporučeno
Ne onaj koji stavlja novac na sto, već čovjek koji uporno stavlja na kocku granice sopstvenih snova.
