Video
Po prvi put otkako je Erdoganova konzervativna stranka pravde i razvoja (AKP) došla na vlast 2002. godine, postoji ozbiljna perspektiva političkih promjena. Inflacija je preko 80 odsto godišnje, turska lira je pala u odnosu na dolar, a popularnost vlade je pala kako su ekonomske poteškoće rasle, stoji u analizi Politico-a.
Prema anketama, Erdogan je u ozbiljnim političkim problemima, s AKP-om jedva da dobija podršku od 30 odsto. Naravno, njegov je odgovor bio brutalan i na domaćem i na međunarodnom planu.
Uprkos protivljenju i Washingtona i Moskve, Erdogan je govorio o pripremama za slanje tenkova u Siriju, s ciljem istjerivanja kurdske milicije koje Ankara povezuje sa zabranjenom Kurdistanskom radničkom strankom (PKK). Čini se da je odlučan dovršiti tampon zonu s druge strane turske južne granice.
U međuvremenu, turski predsjednik takođe prijeti da će udariti NATO saveznicu Grčku usred sporova oko rezervi gasa, Kipra i militarizacije grčkih ostrva u Egejskom moru.
Otkako je započela ruska invazija na Ukrajinu, Erdogan je postavio Tursku kao nezamjenjivog posrednika između Moskve i Kijeva, pomažući u sklapanju poslova i ugošćujući razgovore između američkih i ruskih šefova bezbjedonosnih službi. Takođe je uspio podržati Ukrajinu, uključujući i prodaju vojnih bespilotnih letjelica, istovremeno održavajući trgovinske i energetske veze s Rusijom i bez ugrožavanja svog ličnog odnosa s predsjednikom Vladimirom Putinom ili izazivanja gnjeva Zapada.
U međuvremenu, kod kuće, turski predsjednik upotrijebio je pravosudni sistem koji nije baš poznat po svojoj nezavisnosti kako bi pokušao diskvalifikovati svoje najjače potencijalne protivnike.
Gradonačelnik Istanbula Ekrem Imamoglu, popularna figura iz sekularne Republikanske narodne stranke lijevog centra (CHP), koji bi mogao biti zajednički kandidat opozicije za predsjednika, nedavno je osuđen na više od dvije godine zatvora zbog “vrijeđanja javnosti”.
Takođe, više od 100 političara iz glavne prokurdske Narodne demokratske stranke (HDP) i dalje se sudi za djela terorizma, što bi moglo dovesti do toga da pokret bude zabranjen. HDP nije dio opozicionog saveza šest stranaka koji sastavlja zajedničku izbornu platformu. Međutim, mogao bi biti jezičak na vagi, kao što pokazuju ankete, ako ni AKP ni opozicija ne osvoje većinu u parlamentu.
Erdogan je u 20 godina od politike “nula problema sa susjedima” došao do otvorenog ili latentnog sukoba sa Sirijom, Grčkom, Izraelom, Egiptom, Saudijskom Arabijom i Jermenijom. Međutim, posljednjih mjeseci započeo je zbližavanje sa nekoliko od navedenih protivnika, dijelom zato što ga je neuspjeh ustanaka u Arapskom proljeću koje je podržala Turska prisilio da prilagodi svoju vanjsku politiku, ali i zato što mu očajnički treba arapski i zapadni kapital da se podupre privreda, uništena nepromišljenom politikom održavanja niskih kamatnih stopa.
Kopneni upad u Siriju koji bi izazvao reakciju SAD-a ili Rusije, mogao bi mu se obiti o glavu, kao što bi moglo i njegovo korišćenje pravosuđa da gurne opoziciju u stranu. S druge strane, ograničena prekogranična operacija s malo turskih žrtava zapravo bi mogla biti prihvatljiva glasačima, na isti način na koji se izraelski napadi na Gazu u znak odmazde za raketne napade palestinskog Hamasa smatraju policijskim operacijama, a ne ratovima.
Erdogan će htjeti pokazati obnovljenu moć Turske u multipolarnom svijetu u kojem sile srednje veličine mogu imati više uticaja, budući da su SAD i Rusija manje voljne ili sposobne djelovati kao globalni policajci. Ali nakon intervencija u Libiji i podrške Azerbajdžanu protiv Jermenije, mogao bi odustati od kopnenog napada u Siriji, ako ga velike sile nastave upozoravati.
Evropska unija će vjerojatno biti posmatrač, a ne sila za umjerenost ili promjenu. EU je najveći trgovački partner Turske, ali je izgubila uticaj u Ankari, budući da je proces pristupanja zemlje EU na izdisaju, a Brisel mora redovno “potkupljivati” Tursku kako bi zadržala gotovo četri miliona sirijskih izbjeglica na svojoj teritoriji.
Preporučeno
Zapadu bi laknulo kada bi Erdoganu vidio leđa. Ali vlade se ne upuštaju u eksperimetisanje, te još drže komunikacione linije otvorene za moćnika na Bosforu i nudeći malo javne pomoći opoziciji, dok se tiho mole za umjereniju, prozapadnu Tursku u junu ove godine.
