Video
Otac Nebojše Mladenovića (20) kog je cijela Srbija tražila više od godinu dana, odlučio je da otvori dušu i ispriča svoju bol izazvanu sinovljevnom izjavom da ne želi da se vrati kući i javi se ocu.
“Želio bih bar da ga iz prikrajka vidim, samo da se svojim očima uvjerim da je živ i da je dobro. Ako on smatra da nisam dobar za njega, ako kaže da sam loš otac, prihvatam njegove riječi. Ali ne mogu da prestanem da ga tražim samo zato što kažu da su sa njim razgovarali telefonom i da je to dovoljno da tvrde da su ga pronašli”, priča potreseni otac.
Mladić je 24. jula prošle godine otišao iz porodičnog doma u selu Donja Trnava da bi u Nišu preuzeo ličnu kartu iz Policijske uprave i otac ga više nikada nije vidio. Fondacija “Tijana Jurić” u nedjelju je objavila da je mladića pronašla, ali Miodrag je ovu vijest dočekao sa nevjericom.
“Tri dana sam čekao da mi neko javi da li je ta informacija tačna. U srijedu sam skupio snagu i pozvao Igora Jurića, pitao sam ga kako moj sin izgleda, mogu li da ga čujem. Međutim, Jurić mi je kazao da ga uopšte nije vidio, već da je sa njim samo razgovarao telefonom. Možda je to njima dovoljno da mog sina proglase nađenim, ali meni nije da nađem mir koga nemam više od godinu dana”, govori očajni čovjek paleći cigaretu za cigaretom.
U praznu kuću, neutješni otac ulazi tek da prespava. Većinu vremena sjedi na terasi, očiju prikovanih na put, nadajući se svakog dana da će Nebojša stići kući.
Žena ga je napustila 2002. godine kada je Nebojša imao samo četiri, a stariji sin šest godina. Bio im je, kako kaže i otac i majka, kuvao im, prao ih, vodio ih u školu. Radio je privatno, držao radnju sa brzom hranom da bi djecu izdržavao.
“Nikada nijednu primjedbu na mene kao oca nisu imali ni Centar za socijalni rad ni sud koji mi je povjerio oba djeteta. Majci nisam branio da ih viđa, ali ona to nije željela ni tada, ni sada. Nijednom za ovih petnaest mjeseci nije pozvala niti se zainteresovala za nestalog sina”, sa tugom priča Miodrag.
Priznaje da Nebojša nije bio idealno dijete, ali ističe da je uspio da ga odvrati od stranputice.
“Šone je imao problema sa zakonom, ali sve se to završilo u njegovoj 17. godini. On se sa tim izborio i postao je dijete vrijedno ponosa. Nije birao posao, išao je u druga mjesta da radi, ali se uvijek javljao. Nije me zvao ‘ćale’ , uvijek samo ‘tata’. Ne znam, možda sam bio previše popustljiv, nikada nisam digao ruku na njih, ali moja djeca su vaspitana, znaju šta je dobro a šta zlo. Zato ne mogu da prihvatim da moj sin smatra da u njegovom životu nema mjesta za mene”, nastavlja Nebojšin otac.
Mnogo su ga zaboljele glasine da je alkoholičar te da ga je sin napustio baš zbog ovog poroka.
Pamti da se dva puta napio, kada su mu se sinovi rodili i kada ih je krstio. Priznaje da je posegnuo za čašicom tokom ovih 15 mjeseci ne mogavši da izdrži muke što ne zna gdje mu je dijete. Ljekari su mu savjetovali da se sa stresom izbori tabletama, a on je rađe popio nekoliko rakija.
“Niko ko nije bio u mojoj koži ne može da shvati kakvi su moji dani i moje noći. Zovu me ljudi, muče me mojom mukom, kažu vidjeli su Nebojšu u Vranju, Novom Sadu, Aleksincu. Danas me je zvao neko sa nepoznatog broja, kaže : ‘Vidjeli smo mrtvo tijelo tvoga sina’. Jedva sam se smirio, tresao sam se kao prut. Samo onaj ko proživljava ovo što i ja ima pravo da mi sudi, samo on i niko drugi”, zaključuje svoju ispovijest otac nestalog mladića.
Preporučeno
Izvor: Blic
