Iako postoje mnoge stvarne opasnosti koje proizlaze iz američkog slabljenja, nikada nije postojala bolja prilika da se jasno kaže koliko je unipolarni poredak oduvijek imao ozbiljne nedostatke, kao i da se zamisli multipolarni svijet koji bi možda mogao bolje obezbijediti mir nego što je to ikada uspijevao stari poredak.

Idealizovanje američkog mira od 1945. godine i njegovog „poretka zasnovanog na pravilima“ – izraza koji je zapravo ušao u široku upotrebu tek decenijama kasnije, ali to sada nije toliko važno – pogrešan je odgovor na našu trenutnu situaciju, ukazuju u analizi za Gardijan Ašli Bali i Semjuel Mojn, profesori prava na Univerzitetu Jejl.

Dominantan odgovor do sada bio je uzaludan pokušaj da se vrate „dobra stara vremena”: liberalni komentatori žale zbog toga što je atlanticizam ugrožen, nude sentimentalne odbrane izgubljenog multilateralizma i, često, pokazuju nostalgiju za „moralno uzvišenim” ratovima koje bi, navodno, trebalo voditi.

Kada se suoče s optužbom da idealizuju prošlost, ovi nostalgičari povlače se u odbranu korisnih iluzija: da, stari poredak je lagao, ali je barem lagao u ime ideala.

Govor kanadskog premijera Marka Karnija na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu ove godine u nekim krugovima dočekan je kao hrabar i iskren, jer je otvoreno rekao da je, barem kada je riječ o velikim silama, stara priča o idealima i pravilima oduvijek počivala na prijatnom mitu.

Ali to teško da je bilo novo saznanje.

Karni je pogriješio kada je sugerisao da je ta laž nekada činila svijet boljim mjestom. Malo ko izvan atlantskog jezgra svijeta ikada je smatrao Pax Americanu najboljim od svih mogućih svjetova. Karni je ubrzo pokazao granice sopstvene otvorenosti kada je, samo nekoliko sedmica kasnije, javno podržao Trampov rat protiv Irana koji je ovaj sam odlučio da pokrene.

Stari poredak uzvišene hipokrizije nikada nije bio dovoljno dobar za globalni jug. Nije ga jednostavno uništio predsjednik koji je ponudio previše grub i otvoreno nepravedan dogovor.

Još važnije, uobičajeni odgovori na naš trenutak nijesu samo neubjedljivi i nepoželjni – oni više nijesu ni mogući. I to je dobra stvar.

Umjesto pokušaja da se oživi manjkav i moralno kompromitovan nekadašnji svjetski poredak, sadašnji trenutak zahtijeva antiratnu agendu prilagođenu svijetu koji je neizbježno pluralan i pun suparništava.

Prema mišljenju Bali i Mojna, antiratna agenda za ovaj svijet trebalo bi da počne sa četiri obaveze.

Prvo, države bi trebalo ponovo da potvrde i ojačaju ograničenja prava na samoodbranu koja mogu polagati na osnovu člana 51 Povelje Ujedinjenih nacija.

Drugo, države bi trebalo ponovo da se obavežu na neprihvatanje aneksije ili teritorijalnog prisvajanja silom (uključujući i faktičku aneksiju, kao što je danas slučaj u odnosu Izraela i Palestine).

Treće, velike i srednje sile trebalo bi da se obavežu da neće pokretati, omogućavati niti intenzivirati posredničke ratove jedne protiv drugih.

Četvrto, države ne bi trebalo ni da pružaju vojnu pomoć niti da dozvoljavaju prodaju oružja koja predvidivo doprinosi teškim kršenjima zabrane agresije ili ratnih zločina.

Prednost ovakvog dogovora leži u njegovoj ograničenosti. On ne traži od država da se slože oko cjelokupne arhitekture svjetskog poretka niti da dijele isti moralni rječnik.

Od onih koji mu pristupe traži samo jedno jasno, usko i hitno načelo: nijedna država nije bezbjednija u svijetu u kojem je prinuda neograničena, jer svaki izuzetak koji jedna sila prisvoji sebi postaje dostupan i njenim rivalima.

Ovakav dogovor takođe odgovara na najočigledniju opasnost novog poretka. Trampova vanjska politika pokazuje kako američka hegemonija u opadanju može doprinijeti stvaranju još nasilnijeg poretka od onoga koji je preovladavao od kraja Hladnog rata.

Ali ta opasnost ne bi trebalo da navede internacionaliste da čeznu za obnovom unipolarnosti pod boljim liberalnim upravljanjem (a kamoli pod istim krugom liberalnih internacionalista). Multipolarnost takođe otvara mogućnost.

Ako nijedna pojedinačna sila više ne može uvjerljivo da tvrdi da sprovodi pravila za sve ostale, onda bi poredak zasnovan na uzajamnom ograničavanju mogao biti stabilniji od onog zasnovanog na hijerarhiji u koju više niko ne vjeruje.

Obnova antiratne norme zahtijeva više od vraćanja na sporazum iz sredine 20. vijeka, iako bi trebalo da počne od nekih uvida koji su bili jasni prvobitnim arhitektama poslijeratnog poretka.

Uzajamnost ne mora da znači izjednačavanje moralne odgovornosti agresora i žrtve, niti zahtijeva ravnodušnost prema zločinima.

Ali ona zahtijeva prosvijećenu uzdržanost – odnosno da države prihvate pravila koja bi željele da važe i za njihove rivale, njihove saveznike i njih same.

Sporazum o uzdržavanju zasnovan na ovom principu ima svoje prednosti. On direktnije odgovara na optužbe za licemjerje nego pozivanje na stari poredak čija je primjena bila sistematski neujednačena.

To, takođe, daje rivalskim silama razlog da poštuju pravila čak i kada ne dijele isti politički projekat.

Svaka velika i srednja sila manje je bezbjedna u svijetu u kojem su preventivni ratovi, aneksije, posrednički sukobi i prinudno gušenje protivnika postali normalizovana sredstva državne politike.

Posljednjih četvrt vijeka jasno je pokazalo ovu stvarnost kroz globalne posljedice takozvanog rata protiv terorizma, kao i kroz ruski rat protiv Ukrajine i američko-izraelski rat protiv Irana.

Ovi skupi ratovi po izboru predstavljaju argument za uzdržanost zasnovanu na sopstvenom interesu, a ne samo na moralnim načelima.

Naše četiri tačke, ukazuju profesori, pružaju obrise novog svjetskog poretka.

Prvo, države bi trebalo ponovo da potvrde i ojačaju ograničenja prava na samoodbranu koja mogu polagati na osnovu Povelje Ujedinjenih nacija.

Pravo na samoodbranu nikada nije trebalo da bude opšta dozvola za napad na osnovu nagađanja o budućim prijetnjama, oslabljenog odvraćanja ili širokih tvrdnji o regionalnoj opasnosti.

Razlika između odbrane od neposrednog napada i preventivnog rata od ključnog je značaja. Kada ta razlika nestane, svako suparništvo može biti predstavljeno kao vanredna bezbjednosna kriza, a svaka moćna država može tvrditi da ima pravo da prva napadne.

Isto tako, države bi trebalo da odbace i druga tumačenja prava na samoodbranu, poput štetne doktrine prema kojoj je dozvoljeno napasti teritoriju država koje su „nesposobne ili nespremne“ da kontrolišu nedržavne aktere na svojoj teritoriji.

Drugo, države bi trebalo ponovo da potvrde neprihvatljivost aneksije ili teritorijalnog prisvajanja silom, uključujući i faktičku aneksiju ostvarenu kroz okupaciju, naseljavanje, demografsko preoblikovanje ili stvaranje nepovratnih činjenica na terenu.

Ovo načelo predstavlja jedan od najjasnijih testova da li će multipolarni svijet biti uređen uzajamnim ograničavanjem ili regionalnom dominacijom.

Svijet sfera uticaja je, gotovo po definiciji, svijet u kojem teritorijalni integritet slabijih država postaje predmet pregovora, što su pokazale i prijetnje SAD prema Venecueli, Kubi, Grenlandu, pa čak i Kanadi.

Posljedice za bilo kakvo buduće rješenje ruskog rata protiv Ukrajine očigledne su.

Treće, velike i srednje sile trebalo bi da se obavežu da neće pokretati, omogućavati niti intenzivirati posredničke ratove jedne protiv drugih.

Odbrambena podrška državi koja se odupire agresiji jedno je, a nešto sasvim drugo mjere čiji je cilj produžavanje rata ili pretvaranje lokalnog sukoba u sredstvo iscrpljivanja protivnika.

Posrednički sukobi jedan su od glavnih načina na koje se formalno poštovanje Povelje Ujedinjenih nacija istovremeno može odvijati uz eskalaciju nasilja. Oni omogućavaju državama da negiraju direktnu odgovornost, dok istovremeno održavaju sukobe koji razaraju civilno stanovništvo, destabilizuju regione i povećavaju rizik od šireg rata.

Četvrto, države ne bi trebalo da pružaju vojnu pomoć niti da dozvoljavaju ili podržavaju prodaju oružja koja predvidivo doprinosi teškim kršenjima zabrane agresije ili ratnih zločina.

Kada velike sile naoružavaju i štite partnere uključene u agresivne ratove ili masovno stradanje civila, one pomažu da se lokalni ili regionalni sukobi pretvore u testove globalnog svrstavanja, kao što su pokazali ratovi u Gazi i Ukrajini.

Granice nostalgije za starim „poretkom zasnovanim na pravilima“ nigdje nijesu jasnije nego u njegovom neuspjehu da zaustavi ili reguliše trgovinu konvencionalnim oružjem.

Globalna vojna potrošnja dostigla je gotovo 2,9 biliona dolara 2025. godine, napominju autori.

Međunarodno tržište velikog naoružanja takođe je veoma koncentrisano: u periodu od 2021. do 2025. godine Sjedinjene Američke Države činile su 42 odsto svjetskog izvoza oružja, dok je pet stalnih članica Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija zajedno činilo gotovo 68 odsto ukupnog izvoza.

Snažna agenda u ovoj oblasti mogla bi da se nadoveže na Sporazum o trgovini oružjem, koji zabranjuje transfere oružja kada država zna da bi ono moglo biti korišćeno za genocid, zločine protiv čovječnosti, teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava, napade na civile ili druge ratne zločine, i zahtijeva odbijanje izvoza kada postoji preovlađujući rizik od takvih ozbiljnih kršenja.

Taj okvir trebalo bi proširiti i na transfere oružja koji bi predvidivo mogli omogućiti agresiju, aneksiju ili druge oblike upotrebe sile koji nijesu povezani s odbranom.

Cilj ove agende nije da unaprijed riješi cjelokupnu budućnost međunarodnog poretka. Cilj je da se počne od onoga gdje je dogovor najpotrebniji i gdje je izbjegavanje najopasnije: nema preventivnih ratova predstavljenih kao samoodbrana, nema aneksija silom, nema posredničkih ratova koji se vode preko teritorija drugih država, nema isporuka oružja koje svjesno podstiču agresiju ili zločine.

Daleko od toga da su ovo utopijski zahtjevi, oni predstavljaju minimalne uslove za svijet u kojem rivalske sile mogu da se takmiče bez pretvaranja rata u uobičajeno sredstvo politike.

Multipolarnost ne bi trebalo shvatiti samo kao pad iz američkog poretka u haos. Ona bi mogla postati borba za dominaciju ukoliko se najjačim državama dozvoli da dijele regione, naoružavaju svoje saveznike i prinudu preimenuju u bezbjednost.

Ali ona, takođe, pruža priliku za stvaranje poretka koji manje zavisi od vrline jedne sile, manje je opterećen selektivnom primjenom pravila i manje podložan nostalgiji koja jučerašnje licemjerje pogrešno zamjenjuje za izgubljeni zakon.

Zadatak sada, zaključuju autori, jeste da prestanemo da žalimo za starim poretkom, odbijemo novu bezakonitost i učinimo uzdržanost tankim, ali čvrstim jezgrom onoga što slijedi.