Video
Piše: Branko Milanović
Dovoljno je uporediti eksplozivan uspon kineskih električnih automobila sa rastom kineske meke moći: da li je i ona bilježila sličan uzlet? Istina, postoje izvjesni pomaci, ali sve je to veoma skromno za zemlju koja stvara gotovo četvrtinu svjetske proizvodnje. Kina svakako ne “proizvodi” četvrtinu svjetske kulture.
Prije nekoliko dana, na jednoj konferenciji u pokrajini Guangsi, na jugu Kine, razgovarao sam sa urednikom kineske izdavačke kuće koja je objavila kineski prevod dvije moje knjige. Bio je veoma zadovoljan time kako je u Kini prošla moja knjiga “Globalna nejednakost” (što, realno govoreći, vjerovatno znači da je prodato nekoliko hiljada primjeraka), jer je, kako je rekao, “kineska publika zainteresovana samo za Kinu. Ne želi da čita knjige o drugim zemljama i ostatku svijeta.” I zaista, dodao je, kineski autori pišu gotovo isključivo o Kini.
Kao i mnoge opaske koje iznese neko ko o temi zna više od nas, ali pritom savršeno formuliše nešto o čemu i sami već dugo razmišljamo, ova me je pogodila: riječ je o nečemu što sam i ja, a uvjeren sam i mnogi drugi, odavno primjećivao.
Pogledajmo samo najnoviji talas knjiga o Kini, najrazličitijih ideoloških usmjerenja, koje su postale veoma popularne u Sjedinjenim Državama: Čen Đijen (sa Odom Arneom Vestadom), Velika transformacija: od revolucije do reformi*; Jušeng Huang, Uspon i pad Istoka*; Tongson Boi, Protiv političke jednakosti*; Lin Čun, Revolucija i kontrarevolucija u Kini*; Juen Juen Ang, Kinesko pozlaćeno doba*; Ho-fung Hung, Kineski bum: zašto Kina neće vladati svijetom*; Den Vang, Vrtoglavom brzinom: Kineska težnja da oblikuje budućnost; Čen Đijen, Džou Enlaj: jedan život. Ovdje sam naveo neke knjige koje sam prikazao na svom sabsteku (označene zvjezdicom), kao i nekoliko drugih.
Branko Milanović
Ono što se lako uočava jeste da su u svim ovim slučajevima autori Kinezi ili ljudi kineskog porijekla. Istovremeno, postoje stotine knjiga o Kini koje su napisali američki autori (koji nisu kineskog porijekla). Ali ono što, čini se, nedostaje – a što je zapravo bilo sadržano u opasci mog izdavača – jesu knjige kineskih autora o Americi, Zapadu, Africi ili bilo kom drugom dijelu svijeta.
Ne poznajem kinesko izdavaštvo dovoljno dobro: takve knjige svakako moraju postojati. Ali izdavaštvo na engleskom govornom području poznajem prilično dobro i u njemu takve naslove ne vidim. Da li je problem u tome što američki izdavači ne žele da ih objavljuju, ili u tome što nijedan kineski istoričar nije poželio da napiše, na primjer, biografiju Ronalda Regana ili Bila Klintona, kao što je Ezra Vogel napisao biografiju Deng Sjaopinga, a Džozef Torigijan biografiju Si Džongsuna (oca Si Đinpinga)? Zašto Đang Cemin nije napisao knjigu “O Americi”, kao što je Henri Kisindžer napisao “O Kini”? (Jedina takva knjiga koja se, čini se, pominje u američkim krugovima jeste Amerika protiv Amerike, djelo sadašnjeg člana Politbiroa Vang Huninga, nastalo posle njegovog jednogodišnjeg boravka u Sjedinjenim Državama osamdesetih godina).
Ne mislim da su glavni razlozi za to političke, već prije kulturne prirode. Svako ko radi u akademskom svijetu mogao je da primijeti ogroman porast broja radova o kineskoj ekonomiji, politici i međunarodnim odnosima koji se objavljuju u brojnim naučnim časopisima. U poslednjih dvanaest mjeseci sam sâm recenzirao najmanje pet takvih radova. Pisali su ih autori različitog porijekla, uključujući, naravno, i mnoge Kineze. Ali ono što je, opet, upadljivo kada se pogledaju njihove biografije jeste da ti kineski autori – uz rijetke izuzetke – pišu isključivo o Kini. Ne vjerujem da bi neko sistematsko empirijsko istraživanje pokazalo da je ovaj moj utisak, zasnovan na ličnom iskustvu, pogrešan.
Postavlja se, dakle, isto pitanje: zašto? Čini mi se da postoje dva moguća objašnjenja. Prvo, kineski autori, kao što je primijetio moj izdavač, jednostavno ne pokazuju veliko interesovanje za ostatak svijeta. To bi moglo biti nasleđe nekoliko milenijuma istorije, tokom kojih su se odnosi Kine sa spoljnim svijetom uglavnom svodili na formalnu diplomatsku razmjenu i ograničenu trgovinu. Kina nije pokazivala naročitu radoznalost prema drugim narodima i civilizacijama – što se najbolje vidi po tome što čak ni posle velikih pomorskih ekspedicija sredinom 15. vijeka nije uslijedilo trajnije okretanje spoljnom svijetu.
Drugo moguće objašnjenje jeste nedostatak samopouzdanja kineskih autora da pišu o drugim zemljama jer smatraju da ih nedovoljno poznaju (što bi, opet, moglo biti posledica nedovoljnog interesovanja za njih). Ali ovo drugo tumačenje teško može da objasni slučaj brojnih autora kineskog porijekla koji već decenijama žive u Sjedinjenim Državama i drugim zapadnim zemljama i koji te sredine vjerovatno poznaju bolje od većine njihovih “domaćih” stanovnika.
Da pređem na suštinu: ova usredsređenost na samu sebe ograničava ideološki uticaj Kine na ostatak svijeta, a time i njenu meku moć. Ona je nesumnjivo porasla zahvaljujući kineskom ekonomskom uspjehu, ali u toj oblasti Kina i dalje “igra daleko ispod svoje (ekonomske) kategorije”.
Dovoljno je uporediti eksplozivan uspon kineskih električnih automobila sa rastom kineske meke moći: da li je i ona bilježila sličan uzlet? Istina, postoje izvjesni pomaci – novi bezvizni režim za evropske zemlje i, posledično, veći priliv turista; rast broja stranih studenata u Kini; pojava takozvanog Chinamaxxing-a među pojedinim grupama mladih u Americi; uspjeh kineskih filmova – poput onih Džija Džangkea; meni je naročito draga završna scena filma Zahvaćeni plimom (Caught by the Tides, 2025) – kao i televizijskih serija.
Ali sve je to veoma skromno za zemlju koja stvara gotovo četvrtinu svjetske proizvodnje. Kina svakako ne “proizvodi” četvrtinu svjetske kulture ili intelektualne produkcije – ako se pod tim podrazumijevaju uticajne knjige, beletrističke i naučne iz oblasti politike, istorije i drugih disciplina, kao i filmovi, likovna umjetnost, muzika, pozorište i drugo.
Paradoksalno, Kina je možda imala veću meku moć u vrijeme kada je vodila samodestruktivnu politiku Maove Kulturne revolucije. Iako maoizam nikada nije bio jasno definisan niti je predstavljao globalnu ideologiju, imao je pristalice širom svijeta – od Crvenih Kmera u Kambodži, preko pokreta naksalita u Indiji, gerilskog “Svjetlog puta” (Sendero Luminoso) u Peruu i Nove ljevice u Evropi. Poenta, naravno, nije u tome da su ti sledbenici bili “dobri momci”, već u tome da je ideološka moć Kine (čak i ako nije bila upotrebljavana u dobre svrhe) tada možda bila veća nego danas.
O istom problemu sam već pisao i u kontekstu uticaja Kine na ekonomske politike drugih zemalja, odnosno pitanja njene spremnosti da podijeli svoje “recepte za razvoj”. Njen izuzetan uspjeh nije doveo do nastanka jasnog modela koji bi zemlje od Avganistana do Zambije mogle da slijede kako bi se za četiri decenije obogatile. Nedostatak interesovanja za ostatak svijeta, kao i nesposobnost (ili možda nemogućnost) da se iskustva kineskog uspjeha sažmu i pretoče u opšte primjenljive politike ekonomskog razvoja, a time i u preporuke za druge zemlje, po mom mišljenju će i u godinama koje dolaze nastaviti da koče i ozbiljno ograničavaju meku moć Kine.
PS: Zaboravio sam da pomenem da dio problema proizlazi i iz izuzetno konkurentnog obrazovnog sistema. Ako ste kineski postdoktorand iz ekonomije i potrebni su vam naučni bodovi i stalno zaposlenje, sasvim je prirodno da ćete se usmjeriti na oblasti u kojima imate najveću apsolutnu i komparativnu prednost, kako biste povećali izglede da vaši radovi budu objavljeni u pet ili deset najuglednijih naučnih časopisa. Zato ćete najvjerovatnije izabrati teme koje se tiču Kine. Mnogi kineski istraživači upravo tako postupaju, a po svemu sudeći ta strategija daje rezultate, jer svoje radove zaista objavljuju u vodećim svjetskim časopisima.
Međutim, to istovremeno dovodi do toga da kineski studenti i istraživači pokazuju sve manje interesovanja za ostatak svijeta, gdje nemaju istu komparativnu prednost. Tako, paradoksalno, upravo ono što im donosi akademski uspjeh ujedno potkopava globalnu meku moć Kine.
Izvor: Global Inequality and More 3.0
(Autor je ekonomista)
Stavovi izraženi u ovoj kolumni ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Standard.
