Bivša vaspitačica u vrtiću boluje od teškog reumatoidnog artritisa i već sedmicama je zarobljena na 19. spratu svoje zgrade u Kijevu – 650 stepenica iznad zemlje.

Dugi svakodnevni nestanci struje, uzrokovani ruskim bombardovanjem elektrana i dalekovoda, pretvorili su liftove u luksuz.

Dok se januarske temperature spuštaju i do minus 10 stepeni Celzijusa, na unutrašnjoj strani prozora u stanu Olene Jančuk stalno se hvata led – bijeli šareni oblici koji se do jutra šire preko stakla.

Ova 53-godišnjakinja grije se pored improvizovanog „kamina“ napravljenog od svijeća poređanih ispod naslaganih cigli, koje upijaju i polako otpuštaju toplotu. USB kablovi za punjenje vijugaju preko poda od prenatrpanih razdjelnika, dok je njena električna deka povezana na power bank koji čuva za najhladnije sate.

„Kad nema svjetla i grijanja sedamnaest i po sati, moraš nešto smisliti“, kaže ona. „Cigle najbolje zadržavaju toplotu u maloj sobi, zato smo svi u njoj.“

Tokom dana porodica se seli u prostorije koje hvataju zimsko sunce, pa se namjena svake sobe mijenja u skladu s rasporedom nestanaka struje. Noću se teška zimska odjeća ne skida ni u stanu, jer se bez centralnog grijanja prostor brzo hladi.

Kijev, grad s oko tri miliona stanovnika, pretežno čine neboderi – mnogi iz sovjetskog doba – koji sada veći dio dana ostaju bez električne energije.

U četvrtoj ratnoj zimi, struja je postala racionalizovana roba.

Stanovnici planiraju život prema terminima uključenja struje: kada kuhati, tuširati se, puniti telefone i uključiti veš-mašinu. Hrana se bira prema tome koliko može da traje, voda se filtrira u boce i skladišti u kantama. Mali kamperski plinski rešo koristi se za zagrijavanje supe ili čaja kada nema struje.

San je isprekidan sirenama za vazdušnu opasnost i potrebom da se struja maksimalno iskoristi u satima kada je dostupna.

Napolju, širom snijegom prekrivenog Kijeva, dizel-agregati bruje duž komercijalnih ulica. Kupci se kroz prodavnice probijaju uz svjetlost mobilnih telefona, a barovi rade u polumraku svijeća.

Aplikacije obavještavaju korisnike o sve kraćim periodima s uključenom strujom – često tek nekoliko sati, taman dovoljno za „resetovanje“ domaćinstva.

Jančuk živi u zgradi od 22 sprata, smještenoj blizu jedne elektrane, pa stanari iz prve ruke svjedoče raketnim i dron-napadima, dok bljeskovi osvjetljavaju horizont tokom noći.

Za vrijeme nestanaka struje penju se stepenicama u potpunom mraku; svjetlost mobilnih telefona odbija se od betonskih zidova, uz odjek dječjih glasova i lavež pasa. Ljudi ponekad ostavljaju plastične kese s keksima ili vodom u liftovima za one koji ostanu zaglavljeni kada se struja isključi usred vožnje.

Suprug Olene Jančuk, koji veći dio dana provodi na poslu, naveče donosi namirnice, dok je njena majka, 72-godišnja Ljudmila Bačurina, zadužena za kućne poslove.

“Hladno je, ali snalazimo se. Kad dođe struja, odmah uključujem veš-mašinu, punim boce vodom, kuvam, punim power bankove, trčim po kuhinji i po cijelom stanu”, kaže majka, držeći kvadratnu baterijsku lampu koja se puni preko USB kabla i koju je nedavno pričvrstila za zid.

U luksuznijim kvartovima, stanari udružuju novac za agregate kako bi liftovi radili. Ali većina zgrada, u kojima žive penzioneri, porodice i osobe s invaliditetom, to ne može da priušti.

Udruženja osoba s invaliditetom, uključujući i organizacije koje zastupaju ranjene ratne veterane, upozoravaju da su stepeništa postala nevidljiva društvena barijera koja ljude zatvara unutar sopstvenih domova.

Pozivaju gradske vlasti da finansiraju agregate za stambene zgrade.

Do tada, život se prilagođava terminima kada ima struje. USB lampe, power bankovi i inverter baterije postali su standardni dio domaćinstava. Telegram grupe koriste se da komšije provjere kako su stariji i da razmjenjuju informacije o nestancima struje.

S viših spratova Kijevljani gledaju preko horizonta ispresijecanog neboderima i istorijskim crkvama sa zlatnim kupolama. Noću su vidljivi bljeskovi eksplozija dok Rusija nastavlja kampanju napada na ukrajinski energetski sistem.

Previše elektrana i dalekovoda je pogođeno da bi se zadovoljila potražnja, čak i uz uvoz struje iz Evrope. Kako bi spriječili kolaps mreže, operateri uvode rotacione restrikcije, održavajući u funkciji bolnice i ključne službe, dok domaćinstva tonu u mrak.

U jednoj termoelektrani na ugalj, koja je više puta bila meta napada, smjenski nadzornik Jurij prolazi kroz zgarište spržene opreme, urušenih krovova i komandnih ploča istopljenih u beskorisne nakupine. Popravke se obavljaju uz svjetlost baterijskih lampi, dok ogromne vreće pijeska štite ono što je preostalo. Fotografije kolega poginulih na poslu vise kraj ulaza.

“Nakon raketnih i dron-napada posljedice su strašne, razmjere su ogromne”, kaže on.

Zvaničnici su zamolili da se, iz bezbjednosnih razloga, ne navode lokacija elektrane ni Jurijevo puno ime.

“Naša energetska oprema je uništena. Skupa je”, kaže Jurij. „Sada popravljamo ono što možemo.“

Ukrajinski energetski sektor pretrpio je više od 20 milijardi dolara direktne ratne štete, prema zajedničkoj procjeni Svjetske banke, Evropske komisije i Ujedinjenih nacija.

Kijev je više puta ažurirao svoj rigorozni zimski režim štednje struje, prigušujući ili gaseći uličnu rasvjetu u manje prometnim zonama i ulažući u decentralizovanije izvore proizvodnje električne energije.

U neboderima, povratak na staro djeluje daleko.

“Umorna sam, stvarno umorna. Kad ne možeš da izađeš, kad ne vidiš sunce, kad nema svjetla i ne možeš ni do prodavnice sama… to te slomi. Ali najvažnije je, kako sada svi Ukrajinci kažu, da ćemo sve izdržati dok se rat ne završi”, kaže Bačurina.