Od gomilanja trauma-setova za masovne žrtve do opremanja medicinara pancirima – planiranje zdravstvene zaštite za rat više nije hipotetičko na istočnom krilu NATO-a.

Jurila je Fabriko ulicom u ambulantnim kolima ka školi u Lietavi, a Martina Veronika Noreikaitė osjećala se nespremno. Srce joj je ubrzano kucalo.

Bilo je sunčano, utorak sredinom maja, kad je preko radio veze obaviještena o eksploziji u Jonavi, gradu od 30.000 stanovnika u središnjoj Litvaniji.

Tokom tri godine rada kao medicinska tehničarka, pozivi su joj obično bili zbog visokog pritiska ili bolova u grudima. Ovo je bio njen prvi slučaj sa masovnim žrtvama.

Kada su stigli pred školu, uz zavijanje sirena, zgrada je bila u dimu.

„Ljudi su trčali unaokolo, ležali na zemlji, vrištali“, prisjetila se Noreikaitė haosa na školskom stadionu. Policija, vatrogasci i vojska već su bili tamo.

Ona i njen kolega bili su prvi medicinari na licu mjesta. „Kada vidiš šta se desilo – panika, vrisci – ne znaš ni šta da radiš, ni kuda da kreneš. Sve zaboraviš. Izgubiš tlo pod nogama“.

Upravo ta nepoznata situacija za jednu mirnu evropsku zemlju bila je razlog što su litvanske vlasti organizovale dvodnevnu vojnu vježbu „Gvozdeni vuk“ („Geležinis Vilkas“).

Cilj je bio da se pripreme vojska, policija, vatrogasci, bolnice i hitne službe za vanredne okolnosti – jer se Litvanija priprema za najgori mogući scenario: napad na istočno krilo NATO-a. Otkako je Rusija izvršila punu invaziju na Ukrajinu, prijetnja oružanog sukoba stalno visi u vazduhu.

„Kada su mediji objavili da je počeo rat u Ukrajini, bilo je zastrašujuće“, rekla je Noreikaitė. „Na poslu je bilo strašno, jer nijesmo znali imamo li dovoljno resursa, ni da li smo spremni ako se to desi ovdje“.

Danas se osjeća smirenije. Fokusira se na obuke i savladavanje trijažnih protokola. Vježbe, poput one u Jonavi, pomažu. Vjeruje da bi „trebalo da ih bude češće“.

Litvanija nije izuzetak: sve zemlje na istočnom krilu NATO-a revidiraju protokole za vanredne situacije u zdravstvenim ustanovama, organizuju vježbe, ulažu u balističke kacige i pancire, premještaju operacione sale pod zemlju. Rat u Ukrajini razbio je iluziju da je Evropa sigurna od rata.

„Pitanje nije da li će [Rusija] napasti“, kaže Ragnar Vaiknemets, zamjenik direktora estonskog Zavoda za javno zdravlje, koji se bavi kriznim situacijama – od pandemija do ratova. „Pitanje je kada“.

Zemlje na istočnoj granici Evrope, nekada pod sovjetskom okupacijom, dobro znaju koliko brzo trupe mogu stići.

„Imamo loše komšije: Rusiju i Bjelorusiju“, rekao je u februaru Daniel Naumovas, zamjenik litvanskog ministra zdravlja. Njegova zemlja je poveznica NATO-a sa baltičkim državama preko Suvalkijskog prolaza – uskog i ranjivog koridora koji se smatra jednim od najvjerovatnijih ciljeva u slučaju budućeg ruskog napada. I dok su sve članice EU „u istom čamcu“, neke su „na pramcu, gdje je voda najhladnija“, kazao je Naumovas. „Prska nas ratna voda pravo u lice“.

Za zemlje NATO-a na istoku, priprema za rat nije stvar izbora – to je hitnost.

„Malo je članica EU koje su na prvoj liniji“, rekla je Kataržina Kacperčik, državna sekretarka u poljskom Ministarstvu zdravlja. „Za njih je ovo pitanje posebno važno.“

Poljska je ovu temu – bezbjednost zdravstva u vrijeme sukoba – stavila u prvi plan tokom svog rotirajućeg predsjedavanja Savjetom EU, gdje je evropska bezbjednost bila ključna tema.
„Ne možemo praviti strateške planove za vojsku, ekonomiju ili energetiku, a da izostavimo zdravstvo“, rekla je Kacperčik.

Bolnice pod vatrom

Ruska invazija na Ukrajinu pokazala je da savremeni sukobi više ne poštuju ni zdravstvene ustanove – niti civile koje one zbrinjavaju. Zemlje istočne Evrope to pomno prate.

Na svega 50 kilometara od spoljne granice EU sa Bjelorusijom, Univerzitetska bolnica „Santaros klinike“ u Viljnusu razvija podzemnu infrastrukturu, skloništa, heliodrome i autonomne sisteme koji bi joj omogućili da funkcioniše čak i u slučaju prekida snabdijevanja strujom ili vodom.

Santaros nije izuzetak.

U Estoniji se, pored pancira za ekipe hitne pomoći, planira i raspodjela satelitskih telefona radi održavanja komunikacije ukoliko tradicionalne mreže otkažu. U razmatranju su i planovi za uspostavljanje nezavisne internet mreže, ako zatreba.

U cijelom zdravstvenom sistemu postavljaju se električni generatori, po uzoru na iskustvo Ukrajine, gdje ruski napadi često prekidaju civilno napajanje električnom energijom.

„Znamo sasvim sigurno da Rusija gađa civilnu infrastrukturu i energetske objekte, i to znači da ne smijemo dozvoliti da bolnica prestane da radi zbog problema sa elektranom“, rekao je Vaiknemets.

Mnoge bolnice u istočnoj Evropi – ostaci sovjetskog doba – posebno su ranjive.

„Imamo visoke zgrade, velike zgrade. Sve su u jednom kompleksu, na jednom mjestu“, objasnio je Vaiknemets.

Sada se sve češće razmatra kako podrumi mogu da se preurede u operacione sale, ako zatreba.

„Ne mogu da zamislim da radim na najvišem spratu bolnice, samo čekajući da nas pogode“, dodao je.

Estonija nabavlja mobilne medicinske jedinice – privremene ambulante koje se mogu brzo postaviti u vanrednim situacijama – što bi moglo da ublaži u ovom trenutku ograničeni kapacitet intenzivne njege širom Evrope.

Dok evropske zemlje u prosjeku imaju 11,5 kreveta intenzivne njege na 100.000 stanovnika, „u ratnim uslovima mogla bi zatrebati tri do pet puta veća dostupnost“, kazao je Bjørn Guldvog, specijalni savjetnik Norveške direkcije za zdravstvo, na skupu o zdravstvenoj bezbjednosti u aprilu.

Održavanje velikog obima operacija sedmicama ili mjesecima bio bi dodatni izazov: „Većina ustanova može da izdrži možda 120 do 150 posto uobičajenog broja operacija u trajanju od 24 do 48 sati“, rekao je. Zalihe krvi i kiseonika takođe bi brzo postale kritične.

Zalihe i lanci snabdijevanja

Čak ni najbolje pripremljene bolnice ne mogu funkcionisati bez lijekova, opreme i potrošnog materijala, pa se baltičke zemlje pripremaju za scenario masovnih žrtava.

Estonija je, na primjer, izdvojila 25 miliona eura za opremu u slučaju masovnih povreda, uključujući ortopedska pomagala, turnikete i trauma-setove – „jedinu veliku investiciju koju smo do sada napravili“, rekla je ministarka zdravlja Riina Sikkut na jednom skupu u februaru.

Zalihe bi omogućile bolnicama da rade dok pomoć od saveznika ne stigne, rekao je Vaiknemets, dodajući da je NATO ključan za obezbjeđenje ruta snabdijevanja.
U Latviji je još od pandemije kovida zdravstvenim ustanovama naloženo da drže tromjesečnu zalihu lijekova.

„Nikad nisam mislila da ću reći – hvala kovidu – ali zahvaljujući kovidu pronašli smo finansijska sredstva“, rekla je Agnese Vaļuliene, državna sekretarka Ministarstva zdravlja. Zemlja takođe radi na formiranju nacionalnih rezervi.

Ali baltičke zemlje su preblizu potencijalnim linijama fronta da bi mogle da sačuvaju hitne zalihe, upozorio je Jos Joosten, medicinski savjetnik Evropske službe za spoljne poslove, diplomatskog tijela EU.

Zbog toga bi druge članice Unije morale da „identifikuju ono što je najdeficitarnije, najteže da se obezbijedi – naročito za male zemlje“, rekao je. „I onda moramo da se odreknemo dijela suvereniteta, da ga prepustimo Evropskoj uniji, kako bi mogla da odlučuje o raspodjeli potrebnog“.

Zalihe Crvenog krsta, nacionalne rezerve i rescEU – evropska hitna služba – moraju biti spremne da stignu do linije fronta, ali i do civilnih pacijenata. „Moramo imati dobre krizne planove“, kazala je Sikkut.

Ljudi za ratni napor

Priprema za rat ne tiče se samo politika – već i ljudi.

Nedostatak kadra je ključni izazov za baltičke zemlje, gdje je svakodnevno zdravstveno osoblje već preopterećeno.

Estonija, sa 1,3 miliona stanovnika, ima gotovo upola manje zdravstvenih radnika po glavi stanovnika nego Njemačka.

Zbog toga, pacijenti „sa prve linije“ ne mogu očekivati istu njegu kao u mirnodopskim uslovima, rekao je Vaiknemets, ističući da je to „osnovni i najvažniji princip našeg kriznog planiranja“.

Ali postoji još jedan problem: nisu svi spremni da ostanu.

Kad je Rusija napala Ukrajinu, Noreikaitė je – kao i svi spasioci – morala da potpiše izjavu da će, ako dođe do rata u Litvaniji, ostati i raditi.

„Ali kako bi to stvarno izgledalo – ko bi došao, a ko ne – ne znam. Lično nemam još ni djecu ni porodicu, pa mislim da bih ostala“, rekla je.

Jedno litvansko istraživanje pokazalo je da bi više od četvrtine zdravstvenih radnika vjerovatno pobjeglo u slučaju rata, manje od 40 posto bi ostalo, a trećina nije sigurna.

Sličan obrazac očekuje se i u Estoniji: „Postoje patriote, oni koji prvi reaguju, ljudi za koje znamo da će bez sumnje ostati“, rekao je Vaiknemets.

„Naravno, ima i onih koji odmah pričaju da bi otišli pravo za Španiju“. Procjenjuje se da 50 do 60 posto stanovništva još ne zna kako bi reagovalo.

Iako vjeruju da bi većina ljekara i medicinskih sestara ostala, estonske vlasti rade na tome da umanje zabrinutost, posebno kada je riječ o bezbjednosti porodica.
„To je sasvim ljudski: ako se ne osjećam sigurno, ako nemam povjerenje da je moja porodica bezbjedna – neću ostati“, rekao je Vaiknemets.

U Letoniji, pulmolog Rūdolfs Vilde kazao je da su neki ljekari s kojima je razgovarao razmatrali bijeg ako izbije rat — naročito roditelji koji „ne vide kako bi bilo prihvatljivo da ostave djecu negdje i budu u bolnici tokom vojne krize“.

Samo sedmicu prije intervjua, Vilde i njegove kolege iz Kliničke univerzitetske bolnice „Pauls Stradiņš“ takođe su zamoljeni da potpišu dokument kojim potvrđuju da su ključni kadar i da moraju doći na posao ako se oglase sirene.

Vilde planira da ostane, ali naglašava da mu je potrebno više informacija kako bi se osjećao spremno u slučaju najgoreg scenarija.

„Da li treba da budem spreman za neku vrstu ratne medicine, ili samo da dolazim na svoj redovan posao sa većim brojem pacijenata?“ pita se. „Jer to su dvije potpuno različite stvari – a vjerovatno bi i jedna i druga morale funkcionisati tokom rata.“

Njemu ne smeta da dodatno trenira van svog redovnog radnog vremena kao ljekar, „jer… to vidim kao način da očuvamo ono što imamo“.
„Ako želim da i dalje radim svoj posao pulmologa i možda pokušam da unaprijedim stvari u Letoniji, onda Letonija mora da postoji, zar ne?“

Njegova bolnica u Rigi već je počela obuku u kontekstu ratne spremnosti, kaže Vilde. I druge bolnice i zemlje pojačavaju vježbe za vanredne situacije.

Estonija unapređuje sistemsku obuku: bolnice, hitne službe i zdravstveni radnici prolaze instrukcije kako da pređu u „krizni režim“, u kojem moraju da zbrinu veliki broj pacijenata i liječe povrede iz ratnih okolnosti — eksplozivne rane, prostrelne povrede, opekotine, amputacije, povrede kičme i glave — koje su rijetke u civilnim uslovima.

U Viljnusu, u Univerzitetskoj bolnici, „osoblje učestvuje u vježbama evakuacije i pripremama za prijem velikog broja ranjenih“ sa Oružanim snagama Litvanije i Unijom strijelaca, rekao je direktor bolnice Tomas Jovaiša.

Samo ove godine Litvanija planira sedam zajedničkih vježbi sa vojskom i preko deset civilnih bezbjednosnih vježbi za zdravstvene radnike, rekao je portparol Ministarstva zdravlja Julijanas Gališanskis.

Formira se i tim za hitnu medicinsku pomoć, a mladi ljekari su prošlog mjeseca organizovali forum posvećen pripremi zdravstvenog sistema za rat. Neki medicinari putuju u Ukrajinu kako bi iz prve ruke učili kako se bolnice nose sa raketnim napadima, masovnim žrtvama i prekidima u napajanju.

Vaiva Jankienė, medicinska sestra i koordinatorka organizacije Blue/Yellow Medical, koja pruža pomoć civilima blizu linije fronta u Ukrajini, volontirala je više od 20 puta od aprila 2022. godine — uključujući i u Buči, neposredno nakon oslobađanja tog grada.

Kaže da je najbolji način da se zdravstveni radnici pripreme – da volontiraju u Ukrajini.

Opisala je razmjere povreda i bolesti kao „teško zamislive“ — mnoge rane ne liče ni na šta što su ranije vidjeli, usljed novih taktika ratovanja.

„Poslije napada dronovima, posljedice su teško zamislive“, rekla je Jankienė. „Takve povrede… svi medicinari koji su ih vidjeli kažu isto: nijesmo mogli ni zamisliti da bi to moglo tako izgledati.“

Dok jedan trauma hirurg u Litvaniji možda izvede jednu amputaciju godišnje, u Ukrajini su cijela bolnička odjeljenja puna pacijenata kojima su amputirani jedan, dva, tri pa i četiri ekstremiteta — uz niz drugih teških povreda.

„Imamo veoma malo iskustva u liječenju tako složenih i višestrukih trauma“, dodala je.

Rizik od izbjegličkog talasa

Posljedice rata ne bi se zaustavile na nacionalnim granicama.

Zbog savremenog oružja korišćenog u Ukrajini — uključujući rakete dugog dometa i vojne dronove — linija fronta više nije čvrsta barijera. Napadi sada mogu pogoditi mete stotine kilometara dalje, ugrožavajući bolnice i civilnu infrastrukturu daleko od borbenih zona, zbog čega su planovi evakuacije postali neophodni.

Zemlje udaljenije od potencijalnog fronta moraju biti spremne da prime pacijente i izbjeglice, upozorio je Joosten, ističući da će solidarnost unutar EU biti stavljena na ozbiljan ispit.

„Ako Litvanija bude pregažena – ko je tada odgovoran za Litvance, kad Litvanije više nema? Ali Evropska unija i dalje postoji“, rekao je.

Joosten je pozvao institucije EU da formiraju fondove za zbrinjavanje civilnih i vojnih žrtava, kao i raseljenog stanovništva.

Dodao je da bi broj žrtava mogao biti znatno veći nego u Ukrajini.

„Onih 4.000 pacijenata koje smo evakuisali iz Ukrajine – to je ništa, 4.000 za tri godine“, rekao je.

„Hajde da pričamo o 4.000 u dvije nedjelje, pa još 4.000 u naredne dvije… brojevi su potpuno drugačiji kad počne pravi rat“.

Niko ne zna kada – ili da li – će rat doći. Ali, kako je rekao Vaiknemets:

„Kriza nikad ne najavljuje kad dolazi“.

Zato Poljaci i Balti „moraju da se pripreme za najgore“, rekla je Vaļuliene. „Ali se nadamo da do toga neće doći“.