Prema informacijama šefa evropske diplomatije Džozepa Borelja, na granici s Ukrajinom, Rusija je rasporedila više od stotinu hiljada vojnika. Pored toga, zabilježeno je povećanje ruskih vazdušnih aktivnosti u baltičkoj regiji, a rusko Ministarstvo odbrane izjavilo je da će sve vazduhoplovne i pomorske vazduhoplovne jedinice Južnog vojnog okruga izvršavati zajedničke operativne zadatke. Nema sumnje da Rusija okuplja jurišne snage sposobne za invaziju na Ukrajinu. Ali dokle će na kraju biti spremna ići?
Nakon što je tokom prošle sedmice ponovo došlo do sukoba između Ukrajinske vojske i proruskih pobunjenika, za očekivati je da je Rusija spremna na ograničenu intervenciju kako bi promijenila tok rata u Ukrajini. Nekoliko je razloga za to. Prvo, eskalacija bi Moskvi mogla pružiti izgovor za formalno raspoređivanje ‘mirovnjaka’ ili nadogradnju diplomatskih veza sa separatističkim republikama koje je stvorila na istoku Ukrajine, mijenjajući time uslove pravnog spora oko rata u Donbasu. Čak i u slučaju ograničene ruske provokacije u Donbasu, masovno raspoređivanje ruskih trupa na bokove srušilo bi ukrajinske rezerve koje su čuvale zaleđe, sprječavajući Kijev da reagiuje snažno.
Kao drugo, ograničena eskalacija oko Krima radi zauzimanja malog mostobrana na ukrajinskom kopnu – operacija koja je formalno opravdana nedostatkom zaliha vodom na poluostrvu, ali u praksi namijenjena povećanju vojne ranjivosti Kijeva – u granicama je mogućnosti. Nedavno raspoređivanje desantnih brodova od Kaspijskog do Crnog mora stvara daljnju sumnju. Nedavni porast razuzdane ruske propagande protiv Ukrajine mogao bi biti okupljajući poziv za takvu operaciju.
U svakom slučaju, prijetnje Moskve kako bi prikazala ukrajinsku vojnu ranjivost prije svega su pokušaj pritiska na Kijev da popusti. Kremlj zahtijeva da Kijev ispuni Sporazum iz Minska pod njegovim uslovima – integrisanjem satelitskih republika u Ukrajinu s širokom autonomijom, pružajući tako Rusiji trajni veto na unutrašnju politiku Kijeva. Od početka rata Moskva nije bila voljna prihvatiti bilo kakav kompromis osim toga. Ali ni Ukrajina ni Zapad nikada nisu nagovijestili da će pristati na uslove Moskve. Suprotno tome, američki predsjednik Džo Bajden iskoristio je prvi poziv s ruskim kolegom Vladimirom Putinom da jasno izjavi da se suverenitet Ukrajine ne prodaje. Čini se da Putin ispituje hoće li Bajden i dalje ostati pri tom stavu nakon što mu povisi cijenu.
Jezik siledžije
Međutim, posebno je zabrinjavajuća sama motivacija za trenutne ruske vojne poteze. Optužbe Kremlja da Kijev traži vojno rješenje sukoba u Donbasu i da NATO i Sjedinjene Države kuju zavjeru s Ukrajinom za ponovno zauzimanje Krima, nisu samo alati propagande. Veliki dijelovi moskovskog političkog establišmenta – posebno obavještajne službe – iskreno vjeruju u ove optužbe. Stoga koriste vojsku kako bi spriječili eskalaciju koju u stvarnosti niko u Kijevu ne planira.
Volodimir Zelenski, koji je za predsjednika Ukrajine izabran 2019. godine, ulagao je velike napore da s Moskvom pokuša doći do mirnog rješenja, direktno sprečavajući ukrajinsku vojsku da vrši ozbiljnije operacije prema teritorijama ruskih pobunjenika, pa čak i birajući proruske političare da vode pregovore s Rusijom. No, od Moskve nakon svega nije dobio nikakav ustupak.
Na kraju je, kao odgovor na nedavne vojne prijetnje iz Moskve, Zelenski pojačao napore na zalaganju za članstvo u NATO-u i odbacio svaki povratak na pregovore u Minsku, jer Bjelorusija više nije neutralna u sukobu. (Ovo je postalo posebno jasno u augustu prošle godine, kada je Moskva počela pojačavati podršku svom režimu u Minsku nakon protesta protiv lažiranih bjeloruskih predsjedničkih izbora.) Zelenski je bio najumjereniji političar kojem se Moskva mogla realno nadati da će položiti pravo na ukrajinsko predsjedništvo. No Moskva je i Zelenskog natjerala da zauzme sličan stav kao Porošenko prije njega.
Lekcije za EU
Evropska unija konačno treba naučiti lekcije iz ovog sukoba. Ona prva i najosnovnija je da je vanjska politika Rusije politika nasilja i ucjena. Popuštanja evropskih lidera (da ne spominjemo bivšeg američkog predsjednika Trampa) prema Rusiji nisu dovela ni do čega osim do još agresivnijeg ponašanja i iskorištavanja situacije za dodatno širenje uticaja. Nije bilo nikakvih ukrajinskih vojnih napora koji bi mogli opravdati operacije u kojima je Rusija sada angažovana na ukrajinskim granicama, ali akcije se pravdaju lažima i iluzijama o navodnim skrivenim planovima NATO-a da preko Ukrajine ponovo zauzme Krim i proruske teritorije u Ukrajini.
S izuzetkom SAD na čelu s Bajdenom i Ujedinjenog Kraljevstva, zapadne su zemlje nevjerojatno sporo i oprezno kritikovale posljednje rusko ponašanje. Radi vlastite sigurnosti, Evropa mora Moskvi jasno dati do znanja da neće prihvatiti ruske laži o namjerama drugih država kao opravdanje za rat te pružiti beskompromisnu podršku Ukrajini. Diplomatski birokratizam, ravnodušnost i ekvidistanca samo će dodatno ohrabriti Kremlj da svoj uticaj pomakne do novih granica i da djeluje u skladu s tim.
Preporučeno
Što su ruski susjedi ranjiviji, to rusko vojno natezanje mišića postaje učinkovitije. No jačanje vlastite sposobnosti da se brani i ujedinjeno suprotstavi ruskom vojnom avanturizmu dugoročni je napor koji Evropljani ne mogu postići u kratkom roku – u ovakvim krizama postaje bjelodano da je Evropa morala djelovati mnogo ranije, mnogo uvjerljivije i mnogo odlučnije. A s tim u vezi postaje sve očitije da će Evropskoj uniji, da bi uistinu mogla postati globalni igrač, biti potrebna i daleko veća politička i institucionalna centralizacija.
Video