Srbija na prekretnici, ugrožena i predsjednikova pozicija: Ovo su četiri najveća Vučićeva straha

SAD i EU žele stvoriti sve pretpostavke da se taj vrući krumpir stavi ad acta, pogotovo sada kad je Rusija opterećena ratom u Ukrajini gdje joj ne ide od ruke, te da se nakon Kosova posvete rješavanju ostalih gorućih kriza na ovom prostoru, u BiH i Crnoj Gori. Vučić je dobio zadnji ukor pred isključenje. Predugo se kockao, odugovlačio, zavlačio, migoljio, riskirao, uzdao (previše) u Ruse i s njima ucjenjivao, a sada mu je sve to došlo na naplatu koja bi mogla koštati Srbiju – ako odbije plan Scholza i Macrona, koji se još naziva i njemačko-francuski prijedlog – izolacije, sankcija i nazadovanja, da bi na kraju ipak morao popustiti. Vučić svoju javnost, koju je do maloprije uvjeravao da neće popustiti i prihvatiti ponuđeni plan, mora nagovoriti da “nema druge” i da je to jedini spas te mu sada, kako i sam kaže, taj plan ne izgleda loše.

“Došla je ‘zapadna petorka’ i priopćila da moramo prihvatiti francusko-njemački plan, a ako ga ne prihvatimo, suočit ćemo se s posljedicama”, rekao je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u još jednom povijesnom obraćanju javnosti. Dodatni udarac Vučiću su zadale zemlje EU koje nisu priznale neovisnost Kosova, ali su također podržale taj plan, iako se Vučić oslanjao na njihovu moguću opstrukciju. “Plan mora biti prihvaćen”, rekao je Vučić te izazvao opću pomutnju u srbijanskom društvu i na političkoj sceni koja se zatalasala i našla “nišu” preko koje bi ga mogla rušiti, ali bi i odnosi unutar Srbije mogli eskalirati. Vučić čak patetično lažno nudi vlastiti odlazak “ako netko može bolje od njega”, ali to je samo pila naopako da ga se preklinje da odustane od tog nauma.

Tako se našao u nebranom grožđu i pred prijetnjama koje bi mogle ugroziti i njegovu poziciju, što ga baca u očaj, a pritom ga pritišću četiri straha. Ako ne prihvati prijedlog, mogao bi se suočiti s ekonomskim sankcijama i prekidom pregovaračkog procesa o članstvu u EU – doduše, njegova proruska i antieuropska medijska agenda dovela je do toga da samo 30 posto Srba još podržava približavanje EU. Uz to, najviše ga plaše uvođenje viza za srbijanske građane te prekid europskih fondova, dotoka investicija i sredstava iz Bruxellesa, ali i nemogućnost dobivanja kredita od međunarodnih financijskih institucija te zamrzavanje sredstava i imovine u inozemstvu. Vučić je samo rekao kako su mu to “ponovili tri puta tijekom razgovora”, ali on je “svaki put na to snažno reagirao”. Podsjetimo da Srbija najviše investicija ima iz zemalja EU i s njima ima dvije trećine svoje trgovinske razmjene.

Američko-srpski ekonomist s newyorškog sveučilišta Branko Milanović za beogradski je Danas izjavio kako bi Vučićevo odbacivanje plana za Kosovo možda dovelo do “sankcija, izazvalo eksploziju nacionalizma, opasnu polarizaciju u društvu te ozbiljan pad BDP-a i bujanje kriminala i korupcije”. Milanović upozorava da bi to dovelo do pada BDP-a od pet do čak deset posto, i to već u prvoj godini, ovisno o težini sankcija. Profesor s beogradskog Filozofskog fakulteta Ognjen Radonjić kaže kako bi sadašnje sankcije pogodile Srbiju teže nego one iz 90-ih u vrijeme Slobodana Miloševića. Zastupnik SPD-a u Bundestagu Josip Juratović, pak, kaže kako “bez sređenih odnosa Kosova i Srbije nema ulaska ni Srbiji, ni Kosovu u EU”. Osim toga, Juratović napominje kako je za Srbiju važnije da poboljša svoj trenutačno katastrofalni imidž koji ima u svijetu.

Drugi veliki Vučićev strah povezan je s prosvjedima i neredima koji bi mogli buknuti, a oporba, od slabašne građanske do proruske ultranacionalističke, već ga napada i prijeti izlaskom na ulice. I Branko Milanović kaže da bi se dodatno iskazale antizapadne tendencije te bi “nastale brojne sulude teorije, a Rusija bi podržavala to ludilo ne zato što joj je stalo, nego zato što želi ionako stvoriti što više problema bilo gdje u svijetu kako bi skrenula pažnju s Ukrajine”.

Upravo na to se nastavlja treći Vučićev strah, koji je vezan uz Ruse,odnosno ono što bi mu Rusija, koja je svojom obavještajno-propagandnom mrežom ispreplela Srbiju (a posljednjih dana svjedočimo da je i paramilitarna privatna vojska Wagner uspjela prodrijeti duboko u Srbiju, čak i do barikada na sjeveru Kosova te regrutira Srbe za rat u Ukrajini), mogla učiniti i koliko bi mu mogla zapapriti opstanak na vlasti. Vučić se boji da mu na prosvjede ne izađu i oni koji “su na daljinski upravljač” Moskve, jer prisjetimo se da, je ne jednom izravno i uvijeno Moskva poručila da oni u Srbiji imaju dovoljno onih koji bi ga rado zamijenili. Doduše, Vučić je kriv za tu situaciju jer je i sam sebe rado doživljavao kao “čovjeka Kremlja”, smatrajući kako je to dovoljno da zaplaši i zaprijeti Zapadu.

Srbija je kao jedina zemlja u Europi stala uz rusku agresiju na Ukrajinu, nadajući se da bi na valu ruskih ratnih uspjeha – koji se, srećom, nisu dogodili – mogla kompenzirati sve ono što joj nije pošlo za rukom u ratovima 90-ih na prostoru Jugoslavije. Ulje na vatru dolio mu je predsjednik skupštinskog Odbora za Kosovo Milovan Drecun koji je uzburkao srbijansku javnost time da bi Kosovo moglo ući u NATO, a to je, kako je rekao, “jako loše po Srbe jer će se osnažiti kosovske sigurnosne snage”. Vučić sada sve čini kako bi dokazao da je on jedini koji može “spasiti što se spasiti dade”. Uz to, Vučić bi, mogao misle neki u Beogradu, da malo otegne i umili se Zapad, tako da uvede nekakve sankcije Rusiji, kako bi ublažio pritisak i hinio da je kooperativan. No, i to je potez koji mu možda više otežava situaciju na domaćoj sceni nego što bi mu pomoglo.

Dakle, Vučić je u “kašeti brokava”, a vrijeme mu curi. Neovisni srbijanski analitičar Boško Jakšić u emisiji “Iza vesti” izjavio je da je Vučić talac vlastite politike posljednjih desetak godina. “On je sebe doveo u ovu poziciju iz koje sada ne zna izaći. Ne zna kako javnosti objasniti zaokret koji je najavio. I na kraju, ne zna što će sa SPC-om”, rekao je Jakšić. On smatra da će se riješiti ovaj najveći, najsloženiji i najdulji problem Zapadnog Balkana tako da bi Srbija s manje teritorija (dakle bez Kosova) “postala stabilna zemlja” ili u slučaju odbijanja, kaže Jakšić – “čekaju nas godine mučenja, neizvjesnosti i izolacije”.

Četvrti strah, koji se nadovezuje na prethodne, mogući su prijevremeni izbori. Da bi se izvukao i ponovno rastegao neizbježno, Vučić bi mogao posegnuti za raspisivanjem novih parlamentarnih izbora, kako mu to sugerira njegov politički i ideološki otac Vojislav Šešelj. No, i to Vučiću izaziva nelagodu jer što ako izbori ne prođu pobjednički kako ih zamišlja?

Podsjetimo da njemačko-francuski prijedlog ne “obvezuje” Srbiju na priznanje Kosova kao neovisne države, ali predviđa da Srbija ne sprečava članstvo Kosova u međunarodnim institucijama, pa i u UN-u, te da ne provodi “agitaciju” da zemlje koje su priznale neovisnost Kosova odustanu od toga. To zapravo znači da Srbija formalno pristaje na Kosovo kao državu. Vučiću za “častan uzmak” preostaje ono što mu i nude zapadni izaslanici, a to je osnivanje Zajednice srpskih općina. Doduše, ona neće biti ono što se Vučić nadao – nova Republika Srpska, ali svakako će imati određeni autonomni status preko kojeg će se kosovski Srbi moći zaštititi te sudjelovati u donošenju odluka važnih za svoj opstanak i funkcioniranje.

Zoran Vuletić, predsjednik Građanskog demokratskog foruma, kaže kako veliku odgovornost za ovakvu napetu atmosferu, uz Vučića, snose i sve oporbene stranke i pokreti, posebno u Skupštini. “Umjesto da konstatiraju da su Kosovo izgubili Milošević i Šešelj još 1999. nakon tragičnog rata na Kosovu koji je mogao biti izbjegnut prihvaćanjem ponuđenog plana iz Rambouilleta, naši dični opozicionari Vuk Jeremić, Boris Tadić, Boško Obradović, Miloš Jovanović i Dragan Đilas svojim stavovima naknadno legaliziraju Miloševićevu politiku i tzv. rezultate ‘pobijedili smo NATO’ i ‘Kosovo je Srbija'”.

Profesor Ognjen Radonjić, pak, za N1 je rekao da je Srbija de facto i de iure izgubila Kosovo 1999. godine, “a formalno smo priznali Kosovo kada smo izašli na kosovske izbore i ušli u kosovsku vladu”. “Te priče o tome da ne priznamo Kosovo ničemu ne služe. Nemate što priznati Kosovo, ta stvar je gotova”, zaključio je Radonjić koji je uvjeren da je stvar završena te da “ovo mrcvarenje može voditi samo daljnjem ponižavanju Srbije”.