Video
U četvrtak, 24. februara 2022, prije zore Rusija je napala Ukrajinu iz više pravaca.
Malo je ko tada davao žrtvi ozbiljnu šansu da se odbrani. I da preživi.
Rusi su brzo prodrli desetine kilometara u dubinu Ukrajine, a na sjevernom pravcu su stigli do predgrađa Kijeva.
Ukrajinci su, međutim, pružili snažan otpor i zadivili svijet hrabrošću, odlučnošću i požrtvovanjem.
Do jeseni 2022. situacija se dramatično promijenila. Rusi, kad već nijesu osvojili Kijev, suočeni s problematičnom logistikom i demotivisanim vojnicima, u potpunosti su se povukli sa sjevera Ukrajine i koncentrisali se na pobunjene proruske regione na istoku zemlje. Ukrajinci su mjesecima odolijevali u opkoljenoj strateški važnoj luci Mariupolj, koju su na kraju ipak izgubili. Na jugu su povratili kontrolu nad gradom Hersonom. Uspjeli su da odbrane put ka Odesi, nanijeli su Rusiji nekoliko strateških udaraca, važnih koliko s vojne tačke gledišta, ništa manje ni s propagandne. Najvažniji je svakako potapanje krstarice Moskva, najvećeg i najvažnijeg broda Ruske ratne mornarice na Crnom moru.
Godina u kojoj je rat počeo, završila je nikad većom ujedinjenošću Zapada i optimizmom EU za koji će se brzo pokazati da nije imao osnova.
Sankcije i neosnovani optimizam EU
SAD i EU su odmah na početku rata uvele Rusiji oštre sankcije koje su kasnije pooštravale i proširivale.
EU je 2023. dodijelila Ukrajini status zemlje kandidata za članstvo.
Zapadni zvaničnici su počeli da se takmiče u često besmislenim i neutemeljenim optimističkim izjavama u vezi sa ishodom rata.
Sezonu gluposti je otvorio visoki predstavnik za vanjsku politiku Žozep Borelj tvrdnjama izrečenim u aprilu i maju, dakle dok se rat još nije bio ni zahuktao, da je Rusija već „pretrpjela impresivne gubitke od 15% trupa“ i da „mora biti poražena“. Serijal besmislica, koji je trajao nekoliko mjeseci, zatvorila je visoka predstavnica Ursula fon der Lejen u septembru stavom izrečenim u najvažnijem godišnjem govoru – obraćanju Evropskom parlamentu povodom rekapitulacije 2022. – da je „ruski finansijski sektor na aparatima“, da je „Aeroflot prizemljio avione jer više nema rezervnih djelova“, da je ruska „industrija u rasulu“, a da „vojska vadi čipove iz mašina za veš i frižidera kako bi popravila vojnu opremu jer im nestaje poluprovodnika“.
Tri godine kasnije ruska industrija funkcioniše, čak bilježi rast, vojska ne pokazuje vidne poremećaje, vojna proizvodnja, po ocjeni generalnog sekretara NATO-a, funkcioniše dobro prilagođena ratnim uslovima. „Kad pogledate što Rusija sada proizvede u tri mjeseca, to je ono što cijeli NATO proizvede od Los Anđelesa do Ankare u cijeloj godini, a Rusija nije veća od Holandije i Belgije zajedno kao ekonomija“, kazao je Mark Rute u obraćanju Odboru za vanjske poslove i Pododboru za bezbjednost i odbranu Evropskog parlamenta 14. januara 2025. Avioni Aeroflota lete svakodnevno. Mašine za veš i frižideri još ne lete i ne pucaju. Ursula fon der Lejen i dalje obavlja dužnost koju je obavljala i septembra 2022. kada je izrekla ove bedastoće.
Dvostruka igra Kine
Oči svijeta bile su uperene na početku rata ka Pekingu. Putin, osim Aleksandra Lukašenka i par latinoameričkih lidera, nije imao otvorenih saveznika. Bilo je presudno važno na koju će se Kina stranu svrstati.
Kinezi su ove tri godine odigrali vrhunski mudro. Politički su formalno bili neutralni, plasirajući jednu mirovnu inicijativu, insistirajući na podršci nezavisnosti i cjelovitosti Kazahstana i uzdržavajući se u Generalnoj skupštini UN tokom glasanja o Rezoluciji kojom se osuđuje agresija Rusije na Ukrajinu. Istovremeno je Kina na ekonomskom planu pružila ključnu podršku Rusiji i to upravo u onim oblastima koje su za Moskvu bile kritične nakon povlačenja zapadnih kompanija kao što su poluprovodnici, integrisana elektronska kola, ali i industrijske, posebno alatne mašine itd. Udio Kine u ruskoj vanjskoj trgovini porastao je s 18% u 2021. na 33% u 2023.
Upriličene su posjete najprije ministara vanjskih poslova, a onda 2023. i Vladimira Putina Pekingu i Si Đippinga Moskvi. Saopšteno je da su odnosi Rusije i Kine „izdržali novi test u međunarodnom okruženju koje se mijenja“.
Ukrajina 2023, 2024. i 2025.
Prva godina ruske agresije na Ukrajinu pokazala je da u taj rat neće biti repriza njemačkih munjevitih osvajanja iz 1941, i da će umjesto „blitzkriega“ prije to prerasti u dugotrajni sveobuhvatni sukob iscrpljivanja kako je to bilo karakteristično za I svjetski rat.
Druga godina rata donijela je Ukrajini prve ozbiljne probleme s popunama odnosno s ljudstvom, a zatm i sa naoružanjem i vojnom opremom. Krajem 2023. iscrpljen je američki paket pomoći, a EU nema efikasan mehanizam da dopuni potrebe Ukrajine za oružjem, municijom i vojnom opremom.
Rusija je zato dio 2023, cijelu 2024. i početak 2025. iskoristila za niz organičenih akcija napredovanja u kojima je „ispravljala“ linije fronta na istoku i pomicala gdje je to bilo potrebno liniju na Zapad.
Stanje je takvo da je jasno da Rusija u ovom momentu nema snage da napravi velike prodore, dok Ukrajina ne samo da ne može da računa na vojne uspjehe sada, već nije realno ni da na to računa u budućnosti.
Manji dio Rusije, koji je Ukrajina zauzela, nema naročit strateški značaj. Ni predsjednik Ukrajine Vladimir Zelenski ne krije da taj dio drži prvenstveno kao adut za pregovore.
Ekonomija, razaranja, mrtvi i ranjeni
Cijena rata je ogromna.
Prema procjenama Rusi su imali između 150 i 170 hiljada žrtava. Ukrajinci znatno manje, ali je procjena da je u ratu u Ukrajini stradalo oko 40.000 civila.
Prema podacima Visokog komesarijata UN za izbjeglice nešto više od 6,3 milijuna Ukrajinaca izbjeglo je od rata u evropske zemlje. U druge zemlje i druge djelove Ukrajine još pet miliona.
Ruski bruto domaći proizvod (BDP) pao je na -1,3% na početku rata, ali se od tada oporavio na 3,6% u svakoj od posljednje dvije godine, prema MMF-u. Ukrajinski BDP je pao 36% do ljeta 2022. Na kraju prve godine rata pad je iznosio 28,3%. U 2023. BDP je rastao 5,3%, a u 2024. godini 3%.
I Rusija i Ukrajina su prešle na ratne ekonomije. Uspijevaju da kupe komponente i sirovine potrebne za održavanje ratne mašine.
Pregovori, uslovi i (ne) mogući kraj rata
Dvije strane su odmah na početku rata pregovarale. Ali o tehničkim pitanjima. Razgovore su vodili u Bjelorusiji i Turskoj. Nije bilo bitnih rezultata.
Obje države insisiraju na maksimalističkim zahtjevima koji su za suprotnu stranu apsolutno neprihvatljivi.
Rusija traži smjenu „režima“ u Kijevu, povlačenje ukrajinske vojske iz separtatističkih regiona i uvođenje ruskog jezika širom zemlje, kao i garanciju da Ukrajina neće ući u NATO. Moskva isključuje mogućnost da bilo kakve mirovne snage, koje bi nadgledale eventualni prekid vatre, čine vojnici iz zapadnih država.
Ukrajina traži da se Rusija povuče sa svih okupiranih teritorija uključujući i Krim. I da plati ratnu štetu.
Ni jedna strana nema vojnu moć da postigne svoje ciljeve. Kao što ni jedna strana za sada nema iole prihvatljiv izlaz iz ovog rata iscrpljivanja.
U ovakvoj situaciji nije jasno u kojem smjeru bi uopšte mogli da teku eventualni mirovni pregovori koje pokušava da organizuje predsjednik SAD Donald Tramp.
Uprkos Trampovoj odlučnosti nema posmatrača i analitičara koji daje značajnu mogućnost postizanja mira u ovom momentu.
Izgledniji je rat, u kojem tek sada, s novim raspletom na Zapadu, ne bi trebalo isključiti još teže i krvavije borbe.
Preporučeno
Rusija ne odustaje, a Ukrajinci nemaju što da izgube.
