Azerbejdžanski parlament ima 125 poslanika i isto toliko izbornih okruga u kojima se poslanici biraju po većinskom sistemu.

Na izborima je glasalo oko 48 odsto od ukupno 5,2 miliona upisanih birača.

Predsjednik Alijev u decembru je raspisao prijevremene parlamentarne izbore nakon raspuštanja parlamenta I to kako  je objasnio zbog nezavodoljstva radom vlade koja je sporo napredovala u ekonomskim reformama.

“Kakvi su ovo, bre izbori, ni zastava, ni svađe, ni sirena, a ni neke euforije. Neka dođu kod nas da im pokažemo šta je fešta”, kratko je opisao izbornu i postizbornu atmosferu jedan od novinara sa Balkana. Zajedno sa portalom Standard, izbore je pratilo i 200 novinara iz cijelog svijeta, od Meksika do Indonezije.

Na biralištima, sve slično kao na Balkanu. Više revnosnih volontera, sprovodi su birače na mjesta gdje se glasa. Predsjednik komisije, ostali članovi bez velike galame i povišenog tona obavljali su svoju dužnost. Nasuprot njih, kao u bioskopu desetak ozbiljnih lica, predstavnika partija, posmatra da li sve protiče kako treba.

Utvrđivanje identiteta, prskanje prsta, improvizovane kabine, savijanje ogromnog glasačkog listića I odluka je pala.

Od desetak biračkih mjesta, koje je obišla novinarska i posmatračka ekipa, među kojima i novinar Standarda, nije vidjela neku bitnu razliku u odnosu na ono što se dešava kod nas.

Tako je, nešto više od pet miliona glasača, gdje je najstarija osoba Alahverdiyeva Samargand imala 126 godina, odlučilo da podrži predložene promjene predsjednika Ailjeva I izabere 125 predstavnika između 1314 kandidata.

Kao rezultat agresije Jermenije, od 125 izbornih okruga smještenih u Azerbejdžanu, sedam je bilo potpuno okupirano, a tri djelimično, a radi osiguranja ustavnog prava interno raseljenih osoba prognanih sa ovih teritorija 523 biračka mjesta su postavljena u cijeloj zemlji. 

 Azerbejdžanska zajednica regije Nagorno-Karabah učestvovala je na izborima u okruzima Khankendi i Shusha.

Proces izbora nadziralo je 883 međunarodnih promatrača, koji su u zemlju došli na poziv azerbejdžanske strane, i oko 78.000 lokalnih promatrača. Istovremeno se promatranju izbora pridružilo 199 predstavnika iz 132 inostrana medija. 

Apsolutna većina međunarodnih i domaćih promatrača potvrdila je da su izbori bili slobodni, demokratski i transparentni. 

Kako je rekao stručnjak za Kavkaz pri Karnedži institutu za međunarodni mir Tomas de Val “stare sovjetske birokrate su potisnute, a vodeća mjesta se daju mlađim profesionalcima”.

Analitičari smatraju da promjene u vladajućoj eliti ne bi trebalo da donesu I promjenu u spoljnoj politici Azerbejdžana, koji balansira između Rusije, Zapada i Irana.

O AZERBEJDŽANU

Azerbajdžan je država u istočnom dijelu Zakavkazja, uz Kaspijsko jezero ili more Leži između Gruzije i Rusije na sjeveru, Jermenije na zapadu, Irana na jugu, I  Kaspijskoga mora/jezera na istoku. U sastavu ove zemlje je i Nahičevanska Autonomna Republika, enklava  okružena Jermenijom, i područje Nagorno Karabah.

Nakon stjecanja nezavisnosti Azerbajdžan je od sredine 1990 privredni razvoj utemeljio na bogatim nalazištima nafte i prirodnoga plina, u saradnji sa pretežno zapadnim kompanijama. Godine 2012. dnevno je proizvedeno 872 000 barela nafte (1,1% svjetske proizvodnje); najviša proizvodnja od 1,023 miliona barela dnevno bila je 2010. godine. Oko 80% nafte dobija se iz ležišta polja Azeri–Chirag–Guneshi (ACG), u kaspijskom podmorju (oko 120 km istočno od Bakua). Naftne zalihe procjenjuju se (2013) na 7 milijarda barela (0,4% svjetskih zaliha), od kojih je 5 milijarda u ležištima ACG-a. Nafta se uglavnom izvozi, najviše (oko 80%) preko Gruzije i Turske, naftovodom Baku–Tbilisi–Ceyhan (otvoren 2006). Ostatak se prenosi u Rusiju naftovodom Baku–Novorosijsk (otvoren 1997), a manji dio drugim naftovodom preko Gruzije, pravcem Baku–Supsa (otvoren 1999).

Proizvodnja plina 2012. iznosila je 15,6 milijarda kubnih metara (0,5% svjetske proizvodnje), uglavnom iz ležišta polja Shah Deniz (u kaspijskom podmorju, oko 70 km jugoistočno od Bakua). Od kraja 2006. plin se izvozi preko Gruzije i Turske (plinovodom Baku–Tbilisi–Erzurum).

Saobraćaj

Azerbajdžan ima 2068 km željezničkih pruga (2013), od čega je elektrificirano 1240 km; glavne željezničke pruge vode iz Bakua za Rostov (Rusija), Tbilisi (Gruzija), Jerevan (Jermenija; zatvorena zbog političkih razloga) i Astaru. Luke (Kaspijsko jezero): Baku, Lənkəran, Dubandi, Astara. Cestovna mreža duga je 18 994 km (2012); glavni su prometni pravci Baku–Gəncə–Qazax i dalje za Gruziju i priobalna cesta koja povezuje Baku s Rusijom na sjeveru i Iranom na jugu. Azerbajdžan ima razvijenu mrežu plinovoda (4693 km, 2013) i naftovoda (1677 km); od međunarodnih pravaca najvažniji je plinovod Baku–Tbilisi–Ceyhan (od 2006), a naftovod Baku–Tbilisi–Erzurum.

Novac

Novčana je jedinica manat (m.; AZN); 1 manat = 100 gopika.

Istorija

Teritorij Azerbajdžana od VIII. vi. pr. Kr. naseljavala su plemena Medijaca. Poslije je postao dio Persijskoga carstva. Sredinom VII. vi. osvojili su ga Arapi, koji su uveli islamsku kulturu, a u XI. vi. Seldžuci. Godine 1231. napali su ga Mongoli, a potkraj XIV. vi. Timur Lenk. Od XV. do XVIII. vi. u Azerbajdžanu su se prožimali osmanski i persijski uticaji. U XVII. vi. ponovno je pod vlašću Persije. Nakon persijsko-ruskog rata 1804–13. mirovnim ugovorima iz 1813. i 1828. dio teritorija predan je Rusiji. Granica koja je tada nastala održala se do danas. Godine 1870. ukinuto je kmetstvo; potkraj XIX. vi. razvija se naftna industrija. Nakon Oktobarske revolucije (1917) u Azerbajdžanu djeluju radnički sovjeti. Sovjetsku su vlast 1. VII. 1918., uz pomoć Britanaca, srušili musavatisti, pripadnici azerbajdžanske Muslimanske demokratske partije Musavat (Jednakost), koji su proglasili nezavisnu državu. U maju 1920. porazila ih je Crvena armija, a Azerbajdžan je proglašen Sovjetskom Socijalističkom Republikom. Godine 1922. ujedinjen je s Gruzijom i Jermenijom u Zakavkasku Sovjetsku Federativnu Socijalističku Republiku. Njezinim raspadom 1936. postao je konstitutivna republika SSSR-a.

Nakon raspada Sovjetskoga Saveza, Azerbajdžan je 30. VIII. 1991. proglasio nezaviusnost. Od 1989. s Jermenijom je bio u sukobu oko Nagorno Karabaha (enklave u Azerbajdžanu većinski naseljene Armencima), koji je prerastao u rat. Početkom 1992. Azerbajdžan je primljen u UN, a od 1993. KESS posreduje u pokušajima okončanja rata. Jermenija je zauzela oko 20% azerbajdžanskoge teritorije uz nagorno Karabah kako bi ga povezala sa svojom državnom teritorijom. Od 1994. taj se problem pokušava riješiti pregovorima (poginulih je oko 20 000). Istovremeno je Azerbajdžan obilježavala unutrašnja nestabilnost: do 1995. izvršena su tri državna udara i dva neuspjela pokušaja, kao i smjene predsjednika (Ajaz Mutalibov, Abulfaz Elčibaj) dok 1994. nije na vlast došao Hejdar Alijev. On je Azerbajdžan otvorio zapadnim, uglavnom američkim naftnim kompanijama (sporazumi 1994. i 1997) radi iskorištavanja bogatih kaspijskih naftnih ležišta i izgradnje novih regionalnih naftovoda, čime bi se smanjila zavisnost od Rusije i dobila politička podrška SAD-a. Od 1992. Azerbajdžan je bio u sporu s Iranom zbog svojatanja tzv. »Južnog Azerbajdžana« na sjeveru Irana, u kojem živi dvostruko više Azera nego u matičnoj državi. Odnosi su poboljšani 1996. sporazumom o dostavljanju iranskog plina teritorijalno odvojene Nahičevanske oblasti Azerbajdžana. S Gruzijom, koja mu je važna radi nove mreže naftovoda, Azerbajdžan je početkom 1997. potpisao protokol o određivanju granica. Saradnja s NATO-om održana je i početkom 2000-ih (od 1994. Azerbajdžan je u programu Partnerstvo za mir); 1999–2008. Azerbajdžan učestvuje u mirovnim operacijama na Kosovu, a od 2002. u Avganistanu. Na osnovi sporazuma iz 2002. Rusija je nastavila koristiti prijašnju sovjetsku radarsku stanicu Gabala, strateški važnu u protivraketnoj zaštiti. Potkraj 2012. novi sporazum nije postignut pa se rusko osoblje povlači. H. Alijev je zbog bolesti odstupio s vlasti 2003., a potom je za predsjednika izabran njegov sin Ilham (reizabran je 2008); predvodi politički vodeću Novu azerbajdžansku stranku (osnovanu potkraj 1992).