Prije nekoliko sedmica je bila u Ukrajini, i vratila se, kako kaže, s “grčem u želucu zbog zebnje da će biti rata”.

“Voljela bih da griješim, ali mislim da očekujemo rat, i to uskoro”, kaže tridesetdevetogodišnja Alina, koja je u Ukrajini diplomirala političke nauke, a sada u Budvi radi kao prevoditeljka.

Ruska aneksija Krima 2014. godine je bio jedan od glavnih razloga što je njena porodica napustila Ukrajinu te godine i došla iz Odese u Crnu Goru. Sadašnja kriza je produbila strah za bližnje u domovini i razmišlja kako im pomoći.

“Za mlade ljude u mojoj porodici znam da mogu za jedan dan da uzmu kofer i krenu u Crnu Goru, ili u neku drugu zemlju. Ali, imam babu koja živi u staračkom domu, bolesna je i ne može na takav put. Ovdje imam svoje dijete, a s druge strane ne želim da napustim baku. A ne možeš da budeš u isto vrijeme na dva mjesta”, navodi Alina primjer sa kakvim se sve egzistencijalnim problemima suočavaju mnogi Ukrajinci.

Među njima je i Oksana Kijaško, koja je sa suprugom došla u Podgoricu prije jedanaest godina. Tu ih je doveo posao finansijske struke, a potom im je postalo jasno da se ne mogu vratiti u svoj rodni grad, koji je na oko 200 kilometara od ratne zone na Krimu, gdje su poginuli i neki Oksanini prijatelji.

“Iako rat traje od 2014, on je sad pred svakom kućom, i strah me je”, kaže Oksana za RSE i dodaje da svi njeni sunarodnici prolaze istu tjeskobu i brigu za bližnje, porodicu i prijatelje u domovini.

“I zovemo ih da dođu ovdje kod nas, ali svi kažu: ovdje je moja kuća, ostajem ovdje”, priča ova tridesetpetogodišnja Ukrajinka iz Dnjipra.

O atmosferi u kojoj tamo žive njeni najbliži, govori kroz primjer svog oca koji je, kaže, oformio grupu na internetu na kojoj se razmjenjuju savjeti što treba raditi u slučaju bombardovanja ili nestašice hrane i vode.

Odnos ukrajinske i ruske zajednice

Na pitanje da li rusko-ukrajinska politička kriza utiče na porodice u kojima postoje obje nacionalnosti, Alina odgovara potvrdno i kaže da poznaje porodice gdje izbije svađa zbog različitih političkih mišljenja. Ali, naglašava da se tako nešto ne može generalizovati.

“S druge strane, imam primjer iz svog okruženja u Ukrajini, moji dobri prijatelji koji su 30 godina u braku, on iz jedne fotelje priča na ruskom, ona iz druge odgovara na ukrajinskom jeziku, i tako komuniciraju čitavog života bez problema”, navodi sagovornica RSE.

Kada je riječ o odnosima ukrajinske i ruske zajednice u Crnoj Gori, Alina kaže može biti pojedinačnih nesuglasica, ali ih ne smatra pravilom, već izuzetkom.

U Crnoj Gori prema zvaničnim podacima živi oko 2.500 Ukrajinaca, dok je procijenjeni broj Rusa višestruko veći.

“Zanimljivo je da smo ovdje u Crnoj Gori za mnoge svi ‘Rusi’. Jer, mnogi Crnogorci ne prave razliku između Rusa, Ukrajinaca, Bjelorusa itd, i svi im izgledamo isto. Ali stvarno, kad si u stranoj zemlji, onda tražiš sličnosti, pa Rusi liče na nas više od ostalih”, kaže uz smijeh.

Ipak, dodaje da je i sama imala negativna iskustva prvih par godina po dolasku u Crnu Goru, kada je radila u turizmu i tako dolazila u kontakt najčešće sa Rusima.

“Tada sam osjetila mržnju između dvije nacije”, priča Alina i navodi da je tada mogla čuti da Ukrajina “nije nacija i nema svoj jezik”.

“Ali, ljudi koji stalno žive u Crnoj Gori, druže se među sobom, i ne bih rekla da tu postoji neki generalni problem između Ukrajinaca i Rusa. Većinom u takvim društvima pokušavaju da ne pričaju o politici, da ne kvare taj odnos”, smatra Alina.

Dodaje, međutim, da je drugačije u virtuelnom svijetu, i da govora mržnje ima mnogo više na društvenim mrežama koje okupljaju dvije nacije.

“Kad te ne gleda u oči, osoba će lakše da iskaže mržnju. Zato je ima više na internetu”, smatra Alina.

Sačuvati ukrajinske korijene i biti građanin svijeta

Svojoj kćerki Alina želi da prenese dio optimizma koji je osjećala kada je Ukrajina uspjela da preživi raspad Sovjetskog saveza početkom devedesetih godina bez rata, a potom da se “narandžastom revolucijom” 2005. građani izbore za ponavljanje glasanja i odaberu Viktora Juščenka, lidera opozicije, za predsjednika.

Međutim, ankesijom Krima 2014.od strane Rusije, za nju počinje pesimistični period u životu Ukrajine.

“I ta situacija se previše odugovlačila, zbog čega se plašim da bi bilo moguće da se Ukrajina raspadne. A onda bi teško sačuvali i svoj jezik i svoju kulturu, što vjekovima “sa strane” pokušavaju da nam razgrade”, smatra Alina.

Sačuvati ukrajinsko kulturno nasljeđe je izuzetno važno i za Oksanu Kijaško. Njeni sinovi , koji imaju šest godina i osam mjeseci, rođeni su u Crnoj Gori.

Iako u porodici razgovaraju na ukrajinskom, stariji sin je išao u crnogorski vrtić i odlično govori crnogorski, a sada pohađa internacionalnu školu gdje uči engleski i druži se sa djecom iz različitih zemalja.

Oksana kaže da svoju djecu uči o ukrajinskom identitetu, ljubavi prema Crnoj Gori Gori i tome da budu ljudi otvorenog svijeta.

“Želim da rastu kao djeca mira. Da imaju samoidentifikaciju kao Ukrajinci, ali i da znaju da rastu u dobroj zemlji, među dobrim ljudima, da vole Crnu Goru i da znaju da je cijeli svijet otvoren za njih”, zaključuje Oksana.

Od 199. godine Ukrajina, koja je bila dio Sovjetskog saveza je nezavisna država.

Rusija se protivi ideji da Ukrajina postane članica NATO-a ocjenjujući da bi to značilo nedopustivo približavanje Atlantskog vojnog saveza njenim zapadnim granicama.

Višegodišnji sukobi eskalirali su kada je Rusija grupisala preko 100.000 vojnika u blizini ukrajinskih granica, što je izazvalo strah od invazije. Zajedničke vježbe Rusije s susjednom Bjelorusijom od 10. do 20. februara, na ukrajinskoj granici dodatno komplikuju ionako napetu situaciju.

Ministarstvo odbrane Rusije je 15. februara objavilo da se dio ruskih trupa vraća u svoje baze nakon završetka vježbi.

Međutim, Ukrajina poručuje da Rusija mora povući i preostale snage sa granice, dok je iz NATO-a saopšteno da “Rusija još ima vremena da se povuče, prestane se pripremati za rat i počne raditi na mirnom rješenju”.