„Bilo je to kao scena iz filma“, rekao je Taras Ševčenko.

U šest sati ujutro 24. februara, sa kuhinjskog prozora svog stana petom spratu koji gleda na aerodrom Hostomelj na sjevernoj periferiji grada Buče, Ševčenko je posmatrao kako 20 ruskih helikoptera ljeti, dok padobranci iskaču iz njega.

„Osjećao sam se kao da sam u filmu, znate, vidio sam helikoptere, vidio sam i lica tih padobranaca“, dodao je on.

Ovo je bio trenutak kada je počeo rat za Buču, grad u blizini ukrajinske prijestonice Kijeva, koji je brzo postao sinonim za najgore zločine za koje ukrajinska strana optužuje ruskog predsiednika Vladimira Putina. Događaji koji su se odigrali narednih dana, rekao je Ševčenko (43), bili su nezamislivi. Tenkovi su obarali ljude i prevrtali njihova tijela, a pucali su čak i na starije koji su im se našli na putu, naveo je on.

Ruski snajperisti su navodno pucali na muškarce koji su pokušavali da pobjegnu preko polja, prenosi Gardijan. Tvrdnje o silovanjima i ubistvima mladih djevojaka, koje tek treba da budu provjerene od strane nezavisnih izvora, uplašile su i one koji su ostali u gradu. Kako su se, međutim, javili svjedoci, a kasnije su se pojavile i fotografije leševa po ulicama, brojni svjetski mediji ističu da bi priče o masovnim ratnim zločinama od strane ruskih okupatora u Ukrajini, mogle da budu istinite.

U nedjelju je ukrajinska vojska objavila snimke i fotografije tijela koja leže po ulicama, a nekima su ruke bile vezane iza leđa. Ukrajinski zvaničnici govore o neselektivnom ubijanju civila, a mnogima je navodno pucano u glavu. Masovne grobnice sa 280 tijela su navodno pronađene širom grada, nakon prvobitnog otkrića kada je 20 tijela nađeno na ulici u Buči.

“Svi ovi ljudi su strijeljani”, rekao je gradonačelnik Buče Anatolij Fedoruk.

Ševčenko, trener borilačkih vještina u vrtiću i njegova majka Jevdokija Ševčenko (77), sa kojom je živio na sjeveru Buče, sjećaju se kako bilo tiho tri dana nakon iskrcavanja Putinovih trupa. Oni koji su ostali su smatrali pretjeranim reakcije svojih komšija koje su odlučile da odu već prvog dana. Tih prvih 72 sata normalnosti su bili iluzija.

“Vidjeli smo Ruse trećeg dana kada je došlo do masovne pucnjave kod naše zgrade. Prvo sam odlučio da ostanem, jer sam razmišljao – gdje da odem? Nijesam imao gdje da odem. Bilo je straha, znate. Drugo, nismo toliko bogati da potpuno promijenimo svoje živote u jednom danu. Trećeg dana sam shvatio da je kasno da negdje pobjegnem ili da nešto promijenim, jer je rat bio bukvalno oko moje kuće, u mojoj ulici. Mojom ulicom su prolazili tenkovi. Veoma je zastrašujuće kada pucaju, takav je zvuk, urlik”, dodao je Ševčenko.

Četvrtog dana je nastala panika.

“Svi su tražili neke izlaze. Svako ko je imao svoj auto samo je pobjegao, rizikujući sve. Naša zgrada ima 69 stanova i preostale su samo četiri porodice”, dodao je.

Ševčenkova majka Jevdokija, prestravljena borbama na kućnom pragu, spustila se u vlažni podrum koji je bio osvijetljen samo svijećama. Tamo su im se pridružile još neke porodice. Petog dana je prekinuto snabdijevanje gasom, prenosi Gardijan.

“Ljudi su shvatili da treba nekako da grijemo vodu ili da skuvamo čorbu ili tako nešto i kod ulaza u zgradu smo napravili mjesto gdie kuvamo. Bila je to logorska vatra sa dvije cigle sa strane”, rekao je on.

Razgovori pored vatre su bili ispunjeni razgovorima o poginulima u ratu.

“Leševi su ležali na ulicama, nijesu nam dali da ih pomieramo”, rekao je Ševčenko.

On je govorio o jednom ubistvu, koje nije moglo da se provjeri putem nezavisnih izvora.

“Bio je jedan died koji je šetao sa ženom. Htjeli su pređu ulicu, kada su ih zaustavili Rusi. Znaš kakvi su starci, samo vole da pričaju i slično. Pa su ga tako upucali, a ženi su rekli da samo nastavi da hoda. Ona je pojurila do muža i počela je da plače. Oni su joj rekli: ‘Ako hoćeš da legneš pored njega, možemo i tebe da upucamo’. Ona je htjela da uzme tijelo, ali joj nijisu dali već su joj rekli da nastavi da hoda. Ona je hodala i plakala. To se desilo oko 30-40 metara od moje kuće”, ispričao je Ševčenko.

Žena je izbezumljena prišla Jevdokiji i drugima koji su stajali u blizini, boreći se da dođe do daha i ispriča svoju priču.

“Taj starac je agresivno rekao nešto vojniku i oni su ga ubli, a ženi su naredili da ode”, rekla je Jevdokija.

“Ne znam im imena, ali bih ih vidjela na pijaci, u prodavnici, znate to su poznata lica. Kada je upucan, bila sam napolju, čula sam pucnjavu. Izašla sa iz podruma da udahnem malo vazduha”, dodala je ona.

Do 9. marta Ševčenko je znao da moraju da izađu, ali je izgledalo kao da su zarobljeni.

“Počeo sam da analiziram sve moguće načine da pobjegnem, ali mi je drago što nisam pokušao. Drugi ljudi koji su bili hrabriji od mene su pokušali da pobjegnu pa su u ubijeni. Neki od njih su se vratili ranjeni, a neki su ostali mrtvi u svojim automobilima”, rekao je.

Sljedećeg dana Rusi su se složili da uspostave humanitarni koridor za evakuaciju civila. Došlo je do egzodusa, ali Rusi su rekli da će dozvoliti ženama i djeci da odu.

“Ali imamo komšije sprat niže i tamo je bio čovjek koji je sam uspio da izađe, pa sam pomislio, ako je on uspio zašto ne bih mogao i ja? Tako sam se 11. marta probudio u šest ujutro i napunio sam telefon. Onda sam otrčao da pokupim mamu. Jasno se sjećam da je bilo 8:45 kada sa ušao i viknio: ‘Mama, bježimo’ i ona se u tom trenutku zapucalo”, rekao je on.

Istakao je da su otrčali u zgradu skupštine grada kako bi se evakuisali zelenim koridorom.

“Ipak tamo su puštali samo žene i djecu , pa smo odlučili da mama ode zelenim koridorom, a da se ja pridružim ostalim muškarcima da pokušamo pješke da dođemo do Romanivke. To je oko 12 kilometara od Buče, ali moraš da pređeš rijeku i polja, a tog dana je bilo oko minus devet stepeni Celzijusa”, ispričao je on.

Ujutro oko 10 časova je krenuo po poljima sa još 20-ak muškaraca. Meci su počeli da zuje pored njih. Neki su pali, pogođeni i ranjeni. Drugi su, ukljčujući i Ševčenka, pobjegli i pokušali da se sakriju od onoga za šta su pretpostavljali da su snajperisti. Put ih je vodio u Irpin, još jedan grad u kojem su navodno zabilježeni ruski zločini.

“Gradonačelnik Irpina je prije neki dan rekao da su pokupili 17 leševa. Ne mogu da kažem da ih bilo samo 17. Bilo ih je više. Mnogi su sedjeli u svojim automobilima, neki su ležali na trotoarima, a dosta ih je bilo zgnječeno tenkovima. Smrad je bio nepodnošljiv, jer su ležali tamo oko deset dana”, rekao je on.

Ševčenko je sedam sati hodao, trčao i skrivao se u nadi da će nađi sigurnost.

“Onda smo vidjeli naše vojnike. Znali su da smo izbjeglice, samo su tražili da im pokažemo pasoše i pokazali su nam put. Autobusi su nas već čekali”, dodao je on.

Autobusom je odveden do glavne željezničke stanice u Kijevu gdje se ponovo sastao sa majkom.