Video
Piše: Miodrag Vlahović
Mnogi su to već primijetili: najvažniji Amerikanac današnjice nije više predsjednik SAD Donald Tramp, već je to Robert Frensis Prevost, to jest papa Lav XIV.
Brzi izbor novog pontifeksa – drugog dana konklave, u četvrtom glasanju – bio je, u prvom trenutku, iznenađenje.
Mnogi vatikanisti su omašili u procjenama. Računalo se da će, poslije radikalnog, neortodoksnog i, u mnogim aspektima, krajnje neuobičajenog pape Bergolja, kardinalski zbor optirati za nekog konzervativnog i tradicionalnog kardinala.
Ideje i sugestije o tome su se nizale i bilo je lako prepoznati političke i ideološke motivacije za favorizovanje mađarskog kardinala Petera Erdoa (Erdő) ili Roberta Saraha, iz Gvineje, na primjer. Američka i evropska desnica su bile vrlo zainteresovane za takav ishod. Predsjednik Tramp je, za to vrijeme, u – sada već jasno prepoznatljivom – stilu, objavio AI generisanu sliku sebe u pozlaćenoj papskoj odeždi, šljaštećoj kao i njegov renovirani Ovalni ofis. Kič ne poznaje granice.
HABEMUS PAPAM!
Ali, dogmate će ostati razočarane. Neko ko bi ličio na počivšeg papu Ratzingera nije mogao biti izabran. MAGA efekat je otišao u dim, drugog dana konklave.
Od 133 kardinala sa pravom učešća u konklavi – oni mlađi od 80 godina – bar dvije trećine je izabrao upravo papa Franjo. Time je umnogome kanalisao i, u najširoj formi, predodredio finalni izbor – stvorivši snažno jezgro progresivnih prelata – koji su bili nepremostiva prepreka nametanju konzervativnog rješenja za poglavara Katoličke crkve.
Novi papa, koji će, sa vrlo jasnim i prepoznatljivim motivima, odabrati ime Lav (Leone, Leo) XIV, predstavlja – i po sopstvenim riječima – kontinuitet sa papom Franćeskom.
Socijalna dimenzija njegovog pontifikata je najavljena i naglašena referencom na čuvenog prethodnika istog imena – papu Lava XIII, koji je upravljao Svetom Stolicom u posljednjem kvartalu XIX i prvoj deceniji XX vijeka, u vrijeme prve industrijske revolucije, dakle – što je i bio razlog njegove čuvene enciklike „Rerum novarum“ („O novim stvarima“), koja govori o pravima radnika na dostojanstvene uslove rada.
Papa Prevost je već naglasio da želi da se bavi najnovijim stvarima – ljudskoj dimenziji rada i života u uslovima vještačke inteligencije. To je vrlo moderna i reformatorska najava.
„Američki“ papa koji – za razliku od monolingvističke skupine druge Trampove administracije – tečno govori više jezika, i kome je njegova višedecenijska misionarska uloga u Peruu, pored državljanstva te zemlje, donijela i odlično poznavanje problema globalnog Juga – odlučio je da, bar na pojavnoj ravni, umiri dogmate i tradicionaliste, ne odričući se, tokom procesija (uključujući i prvo pojavljivanje na balkonu bazilike Svetog Petra) uobičajenih insignija – koje je papa Bergoljo bio sasvim odbacio (po čemu je, između ostalog bio jedinstven). Time je zadovoljio formu, koja je i u tom svijetu ponekad jednako značajna kao i sadržina.
MAGA Predsjednik je dobio globalnog Papu kao antipod, kao drugo lice SAD i savremenog svijeta.
Papa Lav XIV će obitavati u Apostolskoj palati, ali će se zato, u svakodnevnim aktivnostima, baš kao i njegov prethodnik, pojavljivati u najjednostavnijoj papinskoj odeždi, sa jednostavnim srebrnim krstom.
Simbolika je, u oba slučaja, vrlo jasna. To će papi Lavu XIV omogućiti da se od početka – i zbog razloga očuvanja jedinstva Crkve i stabilnosti pontifikata – predstavi kao papa „koji nije ni lijevo, ni desno“.
Činjenica je, međutim, da su njegovim izborom oduševljeni lijevi i progresivni katolički krugovi, dok su konzervativci i zagovornici „tradicije“, već našli objave kardinala Prevosta u kojima on kritikuje ili podržava kritike politike predsjednika Trampa, kao i izjave i poruke potpredsjednika Vensa. Tu ne može biti zabune.
Tako je MAGA Predsjednik dobio globalnog Papu kao antipod, kao drugo lice SAD i savremenog svijeta. Papa Prevost će to najjasnije potvrditi eksplicitnom izjavama o imperijalističkoj politici Rusije kao osnovnom motivu rata u Ukrajini.
CRNOGORSKA PROVINCIJALNA OGRANIČENJA
Za to vrijeme, u našoj Crnoj Gori, izbor novog pape, kao i smrt njegovog prethodnika, prošli su bez posebne medijske pažnje.
Sahrana pape Franja nije prenošena, niti smo primijetili da su Nadbiskup barski, monsinjor Rok Đonlešaj (Gjonlleshaj), ili biskup kotorski Mladen Vukšić, pozvani da govore o ova dva važna događaja – koji to nisu ni za Javni servis (što bi trebalo da bude podrazumijevajuća obaveza), niti dovoljno interesantna dešavanja za privatne i/ili režimske medije.
Nije bilo prenosa sahrane iz Rima, niti posebnog programa posvećenog izboru novog katoličkog poglavara. Činjenica da hiljadugodišnja neprekinuta tradicija i djelovanje Barske nadbiskupije, na primjer, ili, još važnije, činjenica da u našoj zajedničkoj domovini žive sugrađani katolici – Hrvati, Albanci i Crnogorci, nije bila dovoljno važna za duboko politizovani servis javnog imena.
Ili – u prevodu na uobičajeni politički rječnik naše nevesele stvarnosti – nije za to stigla dozvola iz Crkve Srbije – ni iz njenog predstavništva na Cetinju, niti iz beogradske centrale. Prvi su zauzeti pomenima i zadušnicama kvislinzima (domaćim izdajnicima) i ratnim zločincima iz Drugog svjetskog rata, a drugi putovanjima u Moskvu, đe vežu „malu srpsku barku za veliki ruski brod“ – uz izlaz na crnogorsko more, naravno.
Tako će – bar za sada – bez posebne pažnje ostati i činjenica da je pomenuti Lav XIII bio upravo onaj papa koji je 1886. potpisao Konkordat sa Knjaževinom Crnom Gorom. Taj veliki i značajni istorijski dokument krasi kitnjasti potpis našeg Knjaza – „Nicholas I“.
Sve se to može naći i u prvom tomu „Monumenta Montenegrina Vaticana“, štampanom 2020, na Cetinju. Drugi tom te zamišljene edicije o bogatim odnosima Crne Gore i Svete Stolice nećemo, valjda, još dugo čekati…
Kao što ćemo – da ovaj kratki zapis o nepotrebnim i nekulturnim crnogorskim ograničenjima i opterećenjima završimo osvrtom na djelovanje našeg Ministarstva vanjskih poslova – još čekati na imenovanje crnogorskog ambasadora/ke pri Svetoj Stolici (i pri Malteškom redu).
Poslije smjene 2020, takođe pod snažnim uticajem Crkve Srbije i nekompetentnog i ostrašćenog vođstva Ministarstva vanjskih poslova, naša zemlja je imala pri Vatikanu dva otpravnika poslova – o čijem „doprinosu“ ne možemo ništa reći – jer ga nije ni bilo. Ta dva stara „kadra“ su povučeni prije isteka mandata – zbog nerada i neaktivnosti. Jedan se nije udostojio ni da ode na sahranu papi Benediktu XVI, a drugi je – sada je to svima znano – otkrivao davno otkrivene dokumente… Nomina odiosa sunt.
I, umjesto da se vrlo dobri i, po svim svjedočenjima, uspješni i ozbiljni angažman aktuelne otpravnice poslova nadogradi i osnaži imenovanjem novog ambasadora/ambasadorke – MVP, Predsjednik i Premijer, ali i njihov komandujući u Skupštini – šalju u Rim, po svim informacijama – novu otpravnicu poslova?! Bez iskustva i bez znanja o tom poslu i o toj vrlo specifičnoj adresi prijema. Ali, nećemo o imenima.
Mnogo je bolje da ostanemo pri simbolici konklave u Sikstinskoj kapeli i da, uz kurtoazno izvinjenje, utvrdimo: iz Crne Gore, njene vanjske politike i njene diplomatije godinama kulja crni dim.
Preporučeno
I još dugo će, sva je prilika.
