Video
Taliban na paštunskom, zvaničnom jeziku u Avganistanu, znači student, učenik. Vjerske škole dale su im osnov, ali se “studenti” vode svojom verzijom Šerijata (islamskog zakona). Nameću moć, krše ljudska prava na najbrutalniji način. Surovi su prema ženama. Ne prezaju od uništavanja istorijskih kulturnih blaga. Intenzivnije djeluju početkom devedesetih, u sjevernom Pakistanu, nakon što se Sovjetski Savez povukao iz Avganistana. Borili su se u građanskom ratu 1996. kao jedna od frakcija koja je obećavala da će iskorijeniti korupciju i sačuvati bezbjednost. Za dvije godine, pod kontrolom su imali gotovo čitavu teritoriju Avganistana. Tako je bilo do 2001, kada je Al Kaida 11. septembra napala SAD. Osami Bin Ladenu talibani su pružili utočište. SAD su izvršile invaziju na Avganistan i vojnim putem uklonile talibane s vlasti.
Strpljenje, taktika, borba bez ispaljenog metka
Vuković kaže da su talibani odavno shvatili da SAD nemaju namjeru da od Avganistana naprave novu Njemačku, Japan, Italiju ili Koreju, kao što je to bio slučaj nakon Drugog svjetskog rata. Te zemlje, koje su prihvatile ustavna uređenja Zapada, i danas na svojim teritorijama imaju američke trupe. Avganistan, kaže sagovornik Gradskog portala, nije bio takva priča.
“Vlada u Kabulu imala je male šanse da konsoliduje moć. Pokušalo se na vojnom planu. Tako je je Avganistan od SAD i drugih članica NATO-a dobio finansijsku i pomoć u vojnoj obuci. To se pokazalo kao kontraproduktivno, jer su zanemarene bitne društveno – političke stavke, koje su morale da se oblikuju uporedo sa bezbjednošću. Amerikanci su insistirali na centralizaciji vlasti u Kabulu, a zapostavljeni su periferija i rubni djelovi zemlje. Tako nešto avganistanskom društvu kulturološki nije bilo prihvatljivo, jer su kroz istoriju navikli na jedan nivo decentralizacije vlasti”, navodi Vuković.
U zemlji umornoj od ratova, državi koja ostaje bez saveznika u borbi protiv radikalnih ekstremista, sa neodrživim sistemom koji gubi povjerenje, priliku čekaju “studenti”.
“Bila je to taktički strpljiva borba do kraja, bez ispaljenog metka u većini slučajeva. Talibani su zauzimali selo po selo, put po put, sve ključne tačke neophodne za kontrolu i funkcionisanje Avganistana. Pridobijali su i avganistansku vojsku porukama da ih neće napadati, da će ih pomilovati ako predaju oružje, pozivima da zajedno idu na Kabul. S jedne strane, avganistanski vojnik treba da brani sistem u koji ne vjeruje, s druge ima mogućnost da izbjegne najgoru kaznu onih koji su spremni da idu do kraja”, dodaje Vuković.
Talibanima će najteže biti da održe vlast. Pobunilo se nekoliko provincija i pograničnih centara, a istraživanja pokazuju da stanovništvo Avganistana ne podržava ni politiku, ideologiju, ni način vladanja koji talibani namjeravaju da uspostave.
Pozicioniranje Rusije, Kine, Evrope, SAD
Situacija nije jednostavna ni kada je riječ o pozicioniranju velikih sila u odnosu na Avganistan. Postoji strah od unutrašnje destabilizacije, prvenstveno centralno-azijskih zemalja.
“Rusija se dugoročno ne može radovati talibanskim vlastima. Za sada, šalje signale da treba sve učiniti da se očuva Avganistan, granice ne dovode u pitanje. To je reakcija na sopstvene bojazni da će doći do kolapsa sistema koji počivaju na čvrstoj ruci – gruboj moći. Moskva će pragmatično, u mjeri mogućeg, pokušati da sarađuje sa talibanima, jer posljednje što želi blizu svojih granica je nestabilna, radikalna vlast”, dodaje Vuković.
Podsjeća da Rusija ima iskustva sa talibanima. Vojno je reagovala 1995. kada su talibani osvojili Kabul. Moskva je tada u tampon zonu – Tadžikistan poslala vojsku. Kina, koja se u malom pojasu graniči sa Avganistanom, strahuje od nestabilnosti, jer već ima problem sa muslimanskom manjinom – ujgurima, u zapadnoj provinciji Šingjang. Evropa i Sjedinjene Američke Države tek treba da pokažu do koje mjere su spremni da reaguju kada je riječ o kršenju ljudskih prava. Jedna od najvećih nepoznanica je, smatra Vuković, kako će novi režim, kao najmanje prihvatljiva politička opcija, oblikovati budućnost države. Ne isključuje mogućnost da će talibani imati manje destruktivne planove.
Od Avganistana do Balkana
Odgovarajući na pitanje, da li nekog na Balkanu treba da zabrine poruka američkog predsjednika Džozefa Bajdenova da “SAD mogu da dobiju svaki rat, ali ne i mir,” Vuković kaže da se mora razumjeti njen kontekst i kojoj publici je namijenjena. Na Balkan se, kaže, ne odnosi.
“Balkan i Avganistan nijesu isto. Ko god pravi nemušte paralele ili pokazuje neznanje ili nepodnošljivu dozu cinizma, od koje niko nema koristi. Avganistan je razoren sistem, zavistan od strane podrške. Tamo su dvadeset godina pobunjenici, a SAD su u toj borbi potrošile milijarde dolara (gotovo 90 milijardi). Avganistan je na papiru kontrolisao teritoriju, dok su radikalni elementi, poput talibana, Al Kaide, ISIS-a osporavali 40 odsto provincija. Ljudi u Avganistanu svakodnevno strahuju za golu egzistenciju. Toga nema na Balkanu. Kada je u pitanju bezbjednost, Balkan je dovoljno stabilan da ne moramo da brinemo da li će neko izvršiti samoubistvo u autobusu ili dići zgradu u vazduh. Političke elite, makar formalno i deklarativno, u najvećoj mjeri teže zapadnim vrijednostima. To u Avganistanu ne postoji”, objašnjava Vuković.
Balkan važan, ali ne i primaran međunarodnoj zajednici
Džozef Bajden je i tokom kampanje poslao jasne poruke koje se, prije svega, odnose na dvije neuralgične tačke Balkana – Kosovo i BiH, da nema revidiranja stavova politika Zapada.
Preporučeno
“Različiti procesi dešavaju se i na Balkanu, i u samoj Evropskoj uniji – od Bregzita, preko imigracionih kriza, do unutrašnjih trvenja na institucionalnom planu. Proces učlanjenja zemalja Balkana je usporen, zbog nesuglasica lidera EU kako konsolidovati zajednicu, a nepredvidivi potezi administracije Donalda Trampa otvorili su put trećim stranama. Toga više nema kada je u pitanju Vašington. Znaju se prioriteti, principi i vrijednosti. Hoće li Bajdenova administracija svakog dana slati poruke i disciplinovati poteze lokalnih donosilaca odluka na Balkanu? Neće. Nijesu SAD roditelji Balkana, ali će svakog trenutka kada se pokaže da ide u pravcu destabilizacije, jasno staviti do znaja da neće dozvoliti improvizacije”, zaključuje Vuković.
