Video
Deep Space Network (DSN), mreža najpoznatija po komunikaciji s udaljenim svemirskim letjelicama poput Voyagera 1, Voyagera 2 i New Horizonsa, dobila je radiofrekvencijsku antenu promjera 34 metra u Kaliforniji, čime je povećan kapacitet sve opterećenije mreže.
Više od 40 svemirskih letjelica koje istražuju Sunčev sistem i međuzvjezdani prostor koristi DSN, koja se suočava s poteškoćama u praćenju sve veće potražnje. Komunikacija s bespilotnom misijom Artemis 1 2022. godine i misijom Artemis 2 s ljudskom posadom 2026. godine imala je prioritet dok su letjelice putovale oko Mjeseca, što je značajno smanjilo kapacitet mreže za podršku drugim misijama, prenosi Klix.
Još od 2021. godine menadžeri su upozoravali da, uprkos kontinuiranim naporima da se DSN-u dodaju nove antene, agencija ne može istovremeno komunicirati sa svim misijama u dubokom svemiru.
,,Pokušavamo povećati kapacitet i dodati još antena, ali ne možemo pratiti trenutnu potražnju, tako da misije trebaju očekivati manju dostupnost”, rekao je Brad Arnold, menadžer DSN-a u NASA-inom Laboratoriju za mlazni pogon (JPL).
On je takođe upozorio da će program Artemis za istraživanje Mjeseca biti ,,gorila u sobi”, jer astronauti prema pravilu moraju imati prioritet u odnosu na robotske svemirske letjelice.
,,To će na kraju utjecati na našu sposobnost da opslužujemo ostatak misija”, naveo je Arnold.
Razlog je to što je DSN osmišljen za podršku i svemirskim letjelicama s ljudskom posadom i robotskim letjelicama u dubokom svemiru. Dok je JPL, koji je tada radio po ugovoru s američkom vojskom, imao tri stanice za radio-praćenje svemirskih letjelica u Nigeriji, Singapuru i Kaliforniji spremne za rani svemirski program 1958. godine, DSN s moćnijim antenama uspostavljen je u decembru 1963. godine kao ,,de facto mreža za misije u dubokom svemiru”.
DSN je pomogao u prenošenju komunikacije tokom historijskog izlaska na Mjesec astronauta NASA-e Neila Armstronga u okviru misije Apollo 11 obavljenog 20. jula 1969. godine, a od tada je podržao bezbroj istorijskih trenutaka. To uključuje i snimke s rovera na Marsu počevši od devedestih godina, kao i podatke koji su pokazali da su i Voyager 1 i Voyager 2 tokom 2010-ih godina prešli u međuzvjezdani prostor.
Ovog puta Artemis nije jedini dodatni izvor opterećenja za DSN. Druge svemirske agencije takođe koriste ovu mrežu za svoje svemirske letjelice, i to u mnogo većoj mjeri nego prije 50 godina, jer je istraživanje svemira u međuvremenu značajno napredovalo. NASA takođe planira stalnu bazu na Mjesecu u blizini njegovog južnog pola već tokom 2030-ih godina, iako agencija obećava da će baza u svojoj trećoj fazi uključivati ,,koordiniranu lunarnu mrežu koja će podržavati komunikaciju između različitih elemenata baze na Mjesecu”.
DSN upravlja s tri kompleksa, u Goldstoneu u Kaliforniji, u blizini Madrida u Španiji i u Canberri u Australiji, od kojih svaki uključuje veliku antenu promjera 70 metara, uz nekoliko manjih antena. Nova antena je približno upola manja i nalazi se u istom kompleksu u Goldstoneu. Puštena je u rad 3. avgusta, kada je pratila NASA-inu rendgensku opservatoriju Chandra.
DSS-23 je peta od šest novih antena promjera 34 metra planiranih u okviru DSN-ovog projekta Aperture Enhancement, koji je pokrenut 2009. godine. Očekuje se da će projekt biti završen kada šesta antena DSS-33 bude puštena u rad u kompleksu u Canberri 2029. godine.
Proširenje je takođe trajalo duže i koštalo više nego što je prvobitno planirano. Izvještaj NASA-inog Ureda glavnog inspektora iz 2015. godine procijenio je vrijednost projekta na 362,4 miliona dolara, ali su do početka fiskalne 2023. godine očekivani troškovi porasli za 68 posto na 706 miliona dolara, dok je projekat kasnio gotovo pet godina u odnosu na prvobitni raspored. NASA sada očekuje da će posljednja antena u okviru proširenja biti puštena u rad 2029. godine.
Preporučeno
