Standard: Vaša posljednja pjesma Poquito je u latino fazonu, a takav muzički stil nije baš svojstven Crnoj Gori iako imamo more, toplu klimu, ljetnje žurke… Je li to eksperiment ili neka trajnija muzička odrednica?

Demirović: Latino muzički pravac ima zarazni plesni ritam praćen jednostavnom melodijom, a glavna asocijacija je ljeto – godišnje doba kada težimo da se osjećamo srećno, opušteno i odmorno. To nekako odudara od crnogorske muzičke tradicije u kojoj je sve mračno, u kojoj je neko uvijek obavezno na samrti. Taj naš mračni gen nikako nije za latino ali eto, ja sa Poquitom odoh u zabavnu stranu sa željom da se napravi plesna numera. Ipak, to neće biti pravac kojem ću težiti u budućnosti. Udaraću po electro popu i sličnim žanrovima.

Standard: Na našim televizijama često vidimo domaće pjevače da izvode tuđe pjesme, a ne svoje. To malo produkcije koja se u toku godine desi kod nas čini se da ne dobija dovoljno prostora u domaćim medijima. Zašto smatrate da je to tako?

Demirović: Vjerujem da muzički i drugi urednici TV programa nemaju lošu namjeru kada nas uporno stavljaju u ulogu “cover” izvođača. Valjda misle da će biti zabavnije ako gledaoci čuju neku poznatu i popularnu stvar. Možda su u pravu. Ljudi vole hitove. Ipak, kako pjesma može postati hit ako se ne emituje? To je osnovni razlog zašto su crnogorski muzičari nevidljivi. Nego, nije ta problematika samo u muzici. Mi bi mogli dosta toga proizvoditi ali se uglavnom oslanjamo na uvoz.

Standard: Vjerovatno malo ljudi zna da ste nastavnica u Školi za osnovno muzičko obrazovanje “Petar II Petrović Njegoš” u Baru. Kako balansirate tu pedagošku stranu života sa onim što je dio vašeg pop izraza? Da li su Vaši učenici iznenađeni kad vide nastavnicu u raznim ulogama po spotovima, recimo u ulozi vještice ili viteza?

Povezani članci

politika

RAIČEVIĆ ZA STANDARD: Volio bih da me neko nauči kako sa 112 popisivača da popišemo 60 hiljada građana

Demirović: Zadovoljna sam načinom balansiranja, jer to su potpuno dva različita segmenta muzičkog djelovanja. U školi sam isključivo nastavnica klavira koja se trudi da svojim pristupom svakom učeniku ponaosob i individualnim načinom rada prenese znanje i usadi im ljubav prema instrumentu sa kojim su izabrali da se druže.

Do sada nisam osjetila da me doživljavaju drugačije, i mnogo se radujem zbog toga. Desi se da pomenu pjesmu ili spot koji im se dopada, to svakako bude simpatično, ali raduje me što kada me vide u spotu ili na sceni shvataju i razumiju da je to jedna od uloga koja mi je data u odnosu na zadatu “temu” pjesme. Na kraju, iz prve ruke mogu da vide da je bavljenje muzikom kompleksna stvar i da se mora imati osjećaj i za glumu, šminku, kostim, performans i slično.

Standard: Da li negativne komentare na društvenim mrežama i portalima, hejtovanje bilo kojeg pokušaja da se bude kretivan, targetiranja svih vrsta možemo nazvati internet nasiljem i koliko to ima uticaja na Vas? Kako biste posavjetovali mlađe generacije da se nose s tim?

Demirović: Mislim da neostvarene osobe i slabići stoje iza negativnih komentara. Vrlo jasno se može prozreti kad je to samo negativna kritika na koju svako ima pravo, a kada je to zla namjera da se neko ponizi i uvrijedi. Iako nije bilo nekih specijalnih izliva mržnje prema meni pa teško mogu objektivno komentarisati ovu temu, ali shvatam da je to problem sa kojima se neke osobe ne mogu izboriti. Naročito kada su u adolescentskom dobu. Tada se na loše komentare može nakalemiti i nesigurnost i labilno mišljenje o svojim vrijednostima, što dovodi do eksplozije koja može biti i fatalna.

Čitav svijet je u tom problemu, pa i mi na ovom našem mikro nivou. Zato bih mlade osobe savjetovala da imaju više vjere u sebe i svoje vrijednosti nego u tone gadosti koje se svakodnevno izlivaju po internetu.

Standard: Da ste kojim slučajem ministarka kulture, što bi uradili za svoje kolege muzičare?

Demirović: Za početak bih uvela zakonsku obavezu puštanja muzike crnogorskih autora i izvođača na radio i TV stanicama. U susjednoj Hrvatskoj čak 40% sve muzike koja se pušta na televiziji/radiju koji spadaju u javni servis mora da se izvodi na hrvatskom jeziku, a 25% muzike koja se pušta na televiziji/radiju koji spadaju u komercijalne emitere mora da se izvodi na hrvatskom jeziku. Isti ovi procenti važe I za Sloveniju. Znam i da naš Javni servis ima tu neku odrednicu ali pitanje koliko se to primjenjuje i ko to kontroliše da li se primjenjuje. Na taj način bi se štitila domaća muzička scena.

Zatim, u osnovnim i srednjim školama bih insistirala na pop kulturi u okviru muzičkog, likovnog, književnosti. Zašto se ne bi izučavalo stvaralaštvo David Bowie-a, stihovi Miladina Šobića, spektakli Pink Floyd-a ? Onda, voljela bih izdejstvovati setove instrumenata i muzičke opreme centrima za kulturu u kojima bi se promovisala ideja sviranja i kreiranja muzike kod mladih. Davala bih subvencije firmama koje se bave izdavačkom djelatnošću u muzici. Po uzoru na Jugoslaviju, uvela bih komisiju za određivanje šunda i kiča i po tim mjerilima uvećavala poreze medijima koji propagiraju takve vrijednosti. I tako, imalo bi još dosta stvari tu dodati ali da ne zaboravim onu najvažniju: konsultovala bih ljude iz struke kako oni vide poboljšanje uslova u okviru svoje profesije.

Standard: Pitanje za kraj, na kojoj egzotičnoj destinaciji bi voljeli da snimite neki svoj budući spot?

Demirović: Bez mnogo razmišljanja, Havaji. Imala sam priliku da posjetim ta ostrva koja su sinonim za egzotičnost i hedonizam. S obzirom da mi brat živi tamo i da mi može dati neku logističku podršku, ta ideja je čak vrlo ostvarljiva. Nama ljepote ni u Crnoj Gori ne fali, samo da su ljudi mrvicu veseliji. To je ona priča sa početka. Imamo mračne gene ali i veliku želju da pametujemo. Uključujući i mene sada haha.